100 svjetskih velikana o islamu – Bosvort Smit
Bio je engleski pisac, profesor na Oksford Univerzitetu. Bio je član Biskupijskog Salisbury sinoda, i član Crkvenog vijeća u Westminsteru. Godine 1874. održao je četiri predavanja u Londonskom Royal Institutu o Poslaniku Muhammedu i islamu, na kojima je vješto branio karakter i učenje poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čime je izazvao brojne kontroverze. U svom djelu: Mohammad and Mohammadanism (Muhammed i islam), o pojavi islama napisao je slijedeće:
„Mnogoboštvo nestaje gotovo trenutno, vraćanje sa svojim pratećim zlima utihnulo je, žrtvovanje ljudi postaje prošlost. Generalne moralne vrijednosti najviše su cijenjene, starosjedioci su prvi put počeli nositi urednu odjeću. Prljavština je zamijenjena čistoćom, gostoljubivost postaje vjerska dužnost, pijanstva, umjesto pravilo, postaju relativno rijedak izuzetak.”1
O poslaniku Muhammedu, salallahu alejhi ve sellem, napisao je:
„Bio je i cezar i papa u jednom; ali je bio papa bez papinskih pretenzija i cezar bez legija, bez stalne armije, bez tjelohranitelja, bez palače, bez fiksnih prihoda. Ako je ikada bilo koji čovjek imao pravo reći da je vladao božanskim pravom, onda je to Muhammed, jer je imao svu moć bez njenog obezbjeđenja instrumentima podrške.”2
O Kur’anu je napisao:
„Po sudbini apsolutno jedinstven u historiji, Muhammed ima tri zasluge: osnivač jedne nacije, jedne imperije, i jedne vjere. Sam nepismen, jedva je bio u mogućnosti da čita i piše, a ipak je prenio knjigu koja je poema, kod zakona, knjiga zajedničke molitve i Biblija u jednom, i poštovana je do danas od šestine cijelog ljudskog roda kao čudo či stoće stila, mudrosti i istine. To je bilo jedno čudo tvrdio je Muhammed, njegovim trajnim čudom ga je zvao, i to zaista jeste čudo.”3
Zaključuje i navodi:
„Međutim, gledajući na okolnosti toga vremena, na neograničeno poštovanje njegovih sljedbenika i upoređujući njega s crkvenim ocima ili srednjevjekovnim svecima, po mom mišljenju, najčudesnija stvar u vezi s Muhammedom je da nikad nije tvrdio da ima moć da čini čuda. Šta god je rekao da može uraditi, njegovi učenici odmah bi ga vidjeli da to i radi. Oni nisu mogli pomoći pripisujući mu čudesna djela koja nikada nije uradio i koja je on uvijek negirao da može uraditi. Kakav još krunski dokaz njegove iskrenosti je potreban?! Muhammed je do kraja svog života za sebe tvrdio samo titulu s kojom je i počeo, za koju će se najveći filozofi i najvjerniji kršćani, usuđujem se da vjerujem, jednog dana složiti da mu pripada – da je Poslanik, pravi Poslanik Božiji.” 4
Autor “Samir Bikić” iz knjige “100 svjetskih velikana o islamu”.
