Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše je samo jedna riječ – sve bude u tren oka. (El-Kamer, 49-50)
Znaj da te nije moglo mimoići ono što te je zadesilo, a da te nije moglo zadesiti ono što te je mimoišlo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Teži za onim što ti koristi i zatraži pomoć od Allaha. I nemoj govoriti: ‘Da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako.’ Već reci: ‘Allah je odredio i ono što je htio učinio.’“
U Njega je Glavna knjiga.
Allahova odredba i sudbina! Tako mi Allaha, da dođe čovjek sa sadakama poput brda a ne vjeruje u Allahovu odredbu i sudbinu bio bi licem bačen u vatru. Vjernik je srećan, grudi su mu prostrane, ukoliko vjeruje u Allahovo određenje i sudbinu. Postoji, dakle, stepen koji obavezno trebaš spoznati, a on je da sve biva Allahovom voljom i određenjem.
Imam Ahmed, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, navodi da je Allah zapisao sudbine stvorenja pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje. Neka je slavljen Allah! Ta Knjiga je kod Njega, Slavljen neka je:
Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga. (Er-Ra’d, 39)
U žestokom dijalogu između dvojice plemenitih i velikih poslanika, Adema i Musaa, alejhissellam, prilikom njihovog susreta, a, prema sljedbenicima sunneta, susreli su se na nebesima, stoji:
Musa je rekao:
“O Ademe, ti si naš otac. Allah te je Svojom rukom stvorio i dušu ti udahnuo i naredio melekima da ti sedždu učine. Iznevjerio si nas i izveo iz Dženneta.“,
a Adem reče:
“Ti si Musa ibni Imran. Sa tobom je Allah govorio i dao ti Svoju Objavu, ispisavši ti Tevrat Svojom rukom, koriš me zbog nečega što mi je Allah odredio. Koliko si prije moga stvaranja našao da je to Allah odredio?“
Musa reče:
“Četrdeset godina.“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Ubijedio je Adem Musaa. Ubijedio je Adem Musaa. Ubijedio je Adem Musaa.“ Allahova odredba i sudbina! Vjeruješ u Jednoga Jedinoga Allaha –
umre ti dijete, kažeš:
„Allah je odredio i što je htio učinio.“ Nema opiranja niti uzrujavanja.
Engleskinja, koja je radila ovdje u bolnici, dobila je kancer na prstu. Ljekari su odlučili da joj odsijeku prst. Ona se uznemirila, jaukala, vikala, proklinjala, negodovala; život joj je postao džehennem, a srce se poremetilo. Odbila je amputaciju, napustila službu ljekara i otputovala. Umiru i ljekari i liječeni, i onaj koji je napravio lijek i onaj koji ga je kupio.
Upitaj doktora koga su ugrabile ruke propasti:
„Doktore, Ko te Svojom medicinom upropastio?“
Upitaj bolesnika koji se spasio i izliječio nakon što
medicinske nauke to nisu mogle učiniti: „Ko te je izliječio?“
To je učinio Allah, Iscjelitelj. Ova žena je izišla jaučući. Zašto uznemirenost? Zato što ne vjeruje u Allahovu odredbu i sudbinu, ne zna da postoji nagrada i sevab i ne zna ni za šta drugo osim za dunjaluk. Gubitak dunjaluka ili prsta za nju znači propast.
O ženo nevjernice, postoje oni koji su vjerovali u Allahovu odredbu pa ih je Allah usrećio i na dunjaluku i na Ahiretu.
Biografi kažu:
„Urve ibn ez-Zubejr je bio islamski pravnik, odsječena mu je noga do butine. Odsječena mu je testerom, a nije bilo anestetika niti medicine. Prepiljena mu je kao stablo drveta.
Ljudi poput njih su se borili na Allahovom putu i dunjaluk im nije bio najveća briga, već je Allah bio njihova preokupacija. Uspostavili su vezu sa njim, sve dok nisu postigli sreću i na dunjaluku i na Ahiretu. Islamom su zavladali cijelim svijetom već u prvom stoljeću, a prakticirali su ga u svim osvojenim predjelima Zemlje. A kako bi tek bilo da su im ova naša sredstva u rukama?
Kada su mu htjeli odsjeći potkoljenicu, Urvea ibn ez-Zubejra su upitali:
„Da li da te napijemo vinom, jer ništa drugo tvoj um neće lišiti svijesti?“ “Slavljen neka je Allah! Da izgubim razum nakon što me je Allah njime obdario!?“ – kaza im Utbe.
Ljudi piju alkohol, putuju radi alkohola, sele se zbog alkohola i traće život u alkoholu.
Kazao je:
„Da izgubim razum nakon što mi ga je Allah darovao! Nikako, i hiljadu puta nikako! Nego, kada počnem klanjati, odsijecite mi nogu, jer, zaista, tada neću ništa osjetiti, uz Allahovu pomoć.“ Uzeo je abdest, stupio u namaz i šapatom molio Allaha. Počeli su mu amputirati nogu, jer je bila pogođena opakom bolešću. U tom trenutku je izgubio svijest i četiri sahata ostao onesviješten sa licem na tlu. Polivan je vodom. A šta je rekao onda kada se osvijestio?
Rekao je:
“Nema drugoga boga osim Allaha, Jednoga Jedinoga, Koji nema druga. Allahu moj, Tebi pripada hvala.“ Prije toga mu je neki čovjek rekao: „Allah ti pomogao da lakše podneseš bol zbog gubitka noge. Allah ti pomogao da lakše podneseš bol zbog gubitka sina.“
Onoga dana kada mu je odsječena noga, njegovog sina je nogom udarila magarica El-Velida ibni Abd el-Melika, i usmrtila ga. Dvije nesreće naspram vjerovanja veličine brda. Reče: Allahu moj, Tebi pripada hvala. Ako si nešto uzeo, Ti si ga i dao. I ako sam iskušan, već dugo sam od iskušenja sačuvan bio. Dao si mi četiri sina, a uzeo jednoga. Dao si mi četiri uda, a uzeo jedan. Tebi pripada hvala sve dok ne budeš zadovoljan. Tebi pripada hvala kada zadovoljan budeš. Tebi pripada hvala nakon zadovoljstva. Zatim je rekao:
Moja ruka se nije pružila onome što je sumnjivo,
niti me je moja noga nosila prema razvratu,
niti mi je na njega upućivala moja misao,
niti me njoj vodio moj sluh niti moj razum.
Znam da me nijedna nesreća nije zadesila
od Allaha, a da nije zadesila čovjeka prije mene.
Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar! (Ali Imran, 179)
Riječ vjernika – Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! (El-Bekare, 156)
Pogođen je nesrećom: sin mu umire. Odasvuda su mu dolazile nevolje, ali se nije žalio, već je rekao: “Allah je tako odredio i učinio što je htio.“
Uzeli su Urvea i odveli ga kod El-Velida, koji je kazao:
“Otiđite i potražite mi one koji su pogođeni nesrećama. Možda će oni uspjeti zadobiti Urveovu naklonost.“
Našli su slijepog čovjeka iz Benu Absa i upitali ga:
“Šta se tebi desilo?“,
a on je kazao:
“Bio sam najbogatiji čovjek Absa, ali je naišla bujica i odnijela sav moj imetak. Nakon nekoliko dana sam došao da potražim svoju porodicu i sitnu stoku koja mi se izgubila. Kada sam stigao, vidio sam da je bujica odnijela moje supruge, kćerke, sestre, bližnju rodbinu i sve ih potopila, uništivši sav moj imetak. Ostala mi je samo kamila. Vidio sam svoje dijete u kolijevci okačenoj o drvo, pa sam ga uzeo. Kako bih stigao kamilu koja je pobjegla, ostavio sam dijete. Ali je za to vrijeme prišao vuk i ubio ga, a njegove ostatke ostavio po zemlji. Kada sam sustigao kamilu, udarila me je nogom i oslijepila.“
I šta je rekao ovaj čovjek nakon toga? Rekao je:
“Allah je tako odredio i šta je htio učinio.“ Izvjesni Majkl Hart, sa svog putovanja u Maroko, priča: “Živio sam sa muslimanima, a nikako nisam okusio život do onoga dana kada im je umro najbogatiji od njih – kazali su: “Allah je tako odredio i ono što je htio učinio.“
Ovo je iz Knjige i sunneta. Ovo je iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, naslijeđa. Onoga dana kada je izgubljen abdest sa sabah-namazom, Kur’an, ustrajnost, kada su se mnoga srca počela odgajati na pjesmi i muzici, na bestidnosti, gluposti, srdžbi, grijehu te su skrenula sa Pravoga puta, i nisu vjerovala u Allahovo određenje i sudbinu, došla je srdžba i grudi su se stijesnile i skrenule sa Allahovog Pravog puta.
A neki ljudi se izbezume i rasrde kada mu dijete preseli!
Jedan glupak je imao magarca, i smatrao je da je cijeli dunjaluk u njemu. Magarac se iznenada razbolio: pogodila ga je upala tankih crijeva (enteritis). A čovjek se zavjetovao Allahu da će, ako mu izliječi magarca, postiti sedam dana. Pa je Allah izliječio magarca.
A Allah liječi i ljude i životinje, i sve ostalo. Izuzev nekih ljudi, ako ne traže izlječenje od Allaha, te ostanu bolesnih srca, makar imali snažna tijela. Neki mogu srušiti zid ako im se ispriječi na putu. Međutim, srce im je slabije od ptice, ili je poput srca muhe; ne ispunjavaju ga svjetlom, niti uputom, niti vjerovanjem. Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani. (El-Munafikun, 4)
Pošto je Allah izliječio magarca, čovjek je postio sedam dana. Nakon što je završio sa postom, magarac je uginuo. Tada čovjek reče:
“Tako mi Allaha, uračunat ću ih, sigurno, u ramazan.“
Zašto? Zato što je on postio zbog magarca, iftario zbog magarca, zavjetovao se zbog magarca. To je njegov život. A Slavljeni i Uzvišeni Allah kaže:
Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i Onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak. (E-Hadž, 11)
A onaj koji se Allahu klanja bez pravog uvjerenja, čini to shodno raspoloženju ili zbog koristi. Kada mu se dohoci povećaju, izbjegne udes automobilom, sredi stambeno pitanje, bude zdrav, kaže:
„Tako mi Allaha, ova vjera je dobra i u njoj je dobro.“ Međutim, najmanja nesreća ga uzdrma i preokrene. Da Allah sačuva! Ovo je praksa mnogih.
Učenici i studenti se, kako je to mašallah divno, dvije ili tri sedmice prije ispita preobraze u „pobožnjake“ kao iz doba tabiina. Džamije se ispune, lekcije se ponavljaju, dovi se poslije svakoga namaza kako bi im Allah dao da polože ispite. A pošto se to završi i rezultati se objave, počnu putovati, izgube se i napuste džamije. Neka je slavljen Allah pred onima koji Ga nastoje prevariti.
U vrijeme iskušenja i nevolja znamo za Allaha, a zatim Ga napustimo u vremenu blagostanja. Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju. (El-Ankebut, 65)
Međutim, kada ih Allah izbavi i podari im uspjeh, napuste ustrajnost i usmjerenje prema Allahu.
