Pokajanje jednog od israelićanskih kraljevića

Bilježi se od Abdullaha Mizenija da je rekao: “Jedan od israelićanskih kraljeva bio je darovan dugim životom, velikim bogatstvom i brojnim sinovima. Sinovi su mu, kada bi odrasli, oblačili suknenu odjeću i odlazili u brda, hranili bi se korijenjem biljaka i hodali po svijetu i tako ostajali do svoje smrti. Tako su radili jedan za drugim, dok je to postalo uobičajeno. Kralj je u svojoj starosti dobio sina i onda je pozvao svoj narod i rekao im:

‘Dobio sam sina u starosti, a vi vidite koliko sam obziran prema vama. Bojim se da će i ovaj sin da uradi kao i njegova braća i bojim se za vas da, ako ne bude vama vladao neko od mojih sinova, da ćete propasti. Uzmite ga sada, dok je još dječak, i omilite mu dunjaluk kako bi vam vladao poslije mene. Oni su napravili ogroman vrt za tog dječaka, ferseh sa ferseh (jedan ferseh je oko sedam kilometara) i tu je dječak proveo neko vrijeme.

Jednom je pojahao konja i došao do zida. Tada je rekao:

‘Mislim da iza ovog zida ima još svijeta i ljudi. Izvedite me kako bih još učio i sreo se s ljudima.’

To su rekli njegovom ocu i on se pobojao da bi dječak mogao učiniti kao i njegova prethodna braća, pa je rekao:

‘Načinite mu raznovrsnu zabavu i uživanja.’

To su i učinili. Druge godine je dječak pojahao konja i rekao:

‘Obavezno moram izaći.’

O tome su obavijestili starog kralja pa on reče da ga izvedu. Stavili su ga na kola i ukrasili ih smaragdom i zlatom. Uz njega je išla pratnja s obje strane kola. Dok je tako putovao, naišao je na bolesna čovjeka, pa je pitao:

‘Ko je ovaj čovjek?’

‘Bolesnik.’ – rekli su mu. On je pitao:

‘Da li ovo zadesi neke ljude a neke ne, ili se svi boje ovoga?’

Odgovorili su mu da svi strahuju od toga. ‘

Zar i ja sa kraljevskom moći?’ – upitao je.

Pošto su mu odgovorili potvrdno, on je rekao:

‘Hrđava li života na ovakav način. Ovo je brižan život.’

Vratio se potišten i tužan. Ostao je tako neko vrijeme, a onda je rekao:

‘Izvedite me.’

Izveli su ga kao i prvi put. Dok je putovao, naišao je na starca kojem su bale curile iz usta, pa je pitao:

‘Ko je ovo?’

Rekli su mu da je to čovjek koji je duboko zašao u godine. On je pitao:

‘Da li ovo zadesi samo neke ljude ili svi strahuju od ovoga ako dugo požive?’

Rekli su mu da svi strahuju od toga, a on je rekao:

‘Težak li vam je život! Ovo je život koji nije nikome drag!’

O tome su rekli njegovom ocu i on je naredio:

‘Okružite ga svakovrsnom zabavom i besposlicom!’

Tako su i učinili. Ostao je tako godinu dana, a onda je izašao kao i prethodnog puta. Dok je putovao, naišao je na nosiljku koju su ljudi nosili na ramenima, pa je pitao:

‘Šta je ovo?’

Rekli su mu da je neki čovjek umro. On je pitao:

‘A šta je smrt? Dovedite mi ga!’

Donijeli su umrlog i on je rekao:

‘Posadite ga da sjedne.’

Rekli su mu da mrtvi ne sjede. Rekao je da pričaju s njim, a oni su mu rekli da mrtvi ne govore. Pitao je:

‘Pa gdje ga nosite?’

Rekli su mu da ga ukopavaju u zemlju. On je pitao:

‘A šta poslije toga?’

‘Poslije toga je proživljenje.’ – odgovorili su mu.

‘A šta je proživljenje?’ – upitao je.

Rekli su: ‘Na Dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići! (El-Mutaffifun, 6) i kada će svakom biti nadoknađeno shodno njegovim dobrim ili hrđavim djelima.’ On je pitao:

‘A imate li vi neko drugo boravište osim ovoga gdje vam se daje naknada za postupke?’

Rekli su da nema. On je onda sjahao s konja, bacio se na tlo i trljao lice prašinom. Rekao im je:

‘Ovoga sam se bojao! Moglo je i mene da stigne, a da to i ne znam. Zar da ne bude Gospodar koji daje, proživljava i naknađuje! Ovo je moj posljednji susret sa vama. Od danas nemate ništa sa mnom.’

Oni su mu rekli: ‘Nećemo te ostaviti prije nego te vratimo ocu.’ Vratili su ga njegovom ocu, a on je krvario. Otac ga je pitao:

‘Sinko, šta je to s tobom?’

‘Strahujem od dana kada će i mlad i star dobiti naknadu koju su zaslužili za svoja djela, bilo dobro ili hrđavo.’ – odgovorio mu je.

Naredio je da mu se donese odjeća, odjenuo ju je i rekao:

‘Večeras odlazim.’

Kada je bilo blizu pola noći, on je krenuo. Kada je izašao iz dvorca, rekao je:

‘Allahu moj, molim Te za nešto što nemam ni malo ni mnogo, a što je božanski određeno. Draže bi mi bilo da je voda ostala vodom, a zemlja ostala zemljom, nego da sam ijednom pogledao dunjaluk.’“

Bekr b. Abdullah je rekao:

“Ovo je čovjek koji je ostavio sve radi jednog grijeha za koji ne zna šta je, a šta je tek s onim koji je počinio mnoštvo grijeha i zna na čemu je zbog toga, ali mu nimalo nije neugodno i nimalo se ne boji i ne kaje se!?“¹