Blagodat boli
Bol nije uvijek ružna i pokuđena stvar, zato je robu nekad bolje da dio vremena provede u boli. Blagodat boli Blagodat boli Blagodat boli Blagodat boli Blagodat boli
Bol često prati iskreno slavljenje Allaha, topla i dirljiva dova. Bol učenika vremenom čisti i od njega stvara vrhunskog učenjaka, jer se on na početku puta stjecanja znanja bezrezervno trudio, i to je rezultiralo uspjehom. Bol i patnje pjesnika rađaju vrsnog i jako utjecajnog književnika. Bol koja je sažgala njegovo srce probudila je dušu, otvorila um i rodila dar za pisanje. Trud, napor i bol pisca završava knjigom čiji su plodovi, slike, pouke i sjećanja dugo živi.
Učenik koji vodi bezbrižan i miran život, bez kriza i iskušenja, najčešće završava kao lijena osoba i gubitnik, jer ga nisu očeličile nedaće.
Pjesnik koji nije kročio stazama boli i spoznao ukus gorčine i očaja, ostaje običan sastavljač rima, a njegove su pjesme profane. Pjesme takvog pjesnika izviru iz jezika i uma, a ne iz srca i duše. U njima nisu utkane najljepše riječi i iskrene emocije.
Najbolji i najuzvišeniji primjer za ovo je život prvih vjernika koji su osjetili zoru poslanstva, rađanje ummeta i početak Objave. Njihov iman je najuzvišeniji, srca najčednija, govor najiskreniji i znanje najdublje, jer su preživjeli velike patnje i boli kao i glad, žeđ, ubijanja, progone i mučenja. Oni su s pravom bili prvaci dobrote i iskrenosti, odabrana generacija, uzori u čednosti i plemenitosti i simboli požrtvovanja.
Njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovom putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti – Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro. (Et-Tevba, 120) Blagodat boli Bl Blagodat boliagodat boli Blagodat boli
Život je pun kazivanja o ljudima koji su ostavili velika djela iza sebe upravo zahvaljujući boli i kušnjama koji su ih snalazili. El-Mutenebbi1 je bio u groznici kada je spjevao sljedeće stihove:
Ove boli moje baš su stidljive
Dolaze samo kada tame nastupe.
En-Nu’man ibn el-Munzir je prijetio pjesniku En-Nabigi smrću, pa mu je ovaj uzvratio stihom:
Ti si sunce, a zvijezde kraljevi ostali
sve zvijezde zgasnu kad sunce se pojavi.
Veliki je broj ljudi koje su boli potakle da duboko ostave svoj trag na Zemlji. Stoga, nemoj tugovati zbog boli i ne strahuj od kušnji i nedaća. Možda se u njima krije snaga i blagodat za tebe. Znaj da je život u kojem je tvoje srce slabašno, tijelo izmučeno i duša napaćena uzvišeniji i čedniji od života ljudi čija su osjećanja hladna, duše bezbrižne i ambicije zgasle. Ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite s onima koji sjede!’ (Et-Tevba, 120)
Sjećam se pjesnika koji je sav život proveo u patnji, kušnjama, očaju i boli rastanka. Posljednjim uzdasima života kazao je prelijepu pjesmu koja može biti uzor po savršenstvu, sadržaju i stilu. To je Malik ibn Er-Rejb, koji u svojoj kasidi kaže:
Zar ne vidiš da ostavih zabludu i krenuh stazama upute?
Zar ne vidiš da postadoh gazija vojske Ebu A’anove?
Tako mi Boga, ostavih sve dobro svoje
i sinove u obilju i sreći, Njemu pokoran.
O stanovnici doma moga, smrt se približila
dođite mi, jer sam bolan noćima.
Budite kraj mene dan ili malo noći
i ne požurujte me, znam šta će me snaći.
Kraj samrtne mi postelje tiho hodite
I oči mi trošnom odorom prekrijte.
Ne zavidite mi, sinovi moji, Allah vas blagoslovio
Što mezar je moj komad zemlje prostrane zauzeo.
Ove riječi napaćenog i umornog pjesnika su iskreni vapaj i uzdah pun gorčine koji je izbio iz dna toplog srca.
Navedeni stihovi nastali u trenucima velike boli i patnje, zacijelo, dopiru do najskrivenijih kutova naših srca i najudaljenijih predjela naših duša.
On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom. (El-Feth, 18)
Ne grdi ašika zbog njegove ljubavi,
Možda ćeš i ti sutra u njegovoj koži biti.
Pročitao sam mnoge divane i zbirke pjesama, no većina ih je bila hladna i beživotna. Pisci tih divana nisu ih napisali iz iskustva, iz doživljene i proživljene boli, tako da su samo napisali stihove i pjesme bez duše i topline koja dolazi do srca čitatelja. Slušao sam mnoge vaize, ali oni nisu potakli moja osjećanja. Govorili su bez žara i revnosti, a u životu nisu iskusili nikakvu nedaću i kušnju. …jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. (Ali Imran, 167)
Ako želiš da tvoje riječi i govor ostave traga na duši onih koji te slušaju, proživi ih prije nego što ih kažeš. Iskusi patnju onoga što kazuješ, saosjećaj s tim, i vidjet ćeš kako tvoji savjeti silno utječu na ljude oko tebe. Ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno. (El-Hadždž, 5)
