Šta je nama islamska zajednica?
Po više kalendara se u našoj zemlji vrijeme računa. Ljudi su odlučivali kad će započinjati računati svoj kalendar, tako u različitim civilizacijama i kod različitih vjerskih zajednica ima mo i različit broj do sada proteklih godina. U svakom kalendaru je broj mjeseci dvanaest. To je tako svima jer je to zakon Božiji, a zakoni Njegovi su nepromjenjivi. On Uzvišeni kaže:
“Broj mjeseci kod Allah, dž.š., je dvanaest.“ (Et-Tevba, 36)
Na kraju smo dvanaestog mjeseca po julijanskom kalendaru. Taj kalendar je općeprihvaćen u većem dijelu svijeta, pa i ovdje gdje mi živimo, i po njemu mi svoj život organiziramo. Obično u ovom posljednjem mjesecu rezimiramo učinjeno u protekloj i pravimo planove za narednu godinu.
Kroz godine čovjekovog bitisanja na Zemlji, a prošlo ih je na hiljade, čovjek je unapređivao svoj život, dolazio do otkrića i izuma koji su mijenjali svijet i tok historije. I što je više otkrivao, i što je tehnologija više napredovala čovjek je morao više trošiti.
Da ne idemo u davnu prošlost i nju analiziramo, vratimo se vremenu koje mnogi od nas pamte kad nam nisu dolazili računi za struju, jer je nije ni bilo u našim kućama. Na vodu smo išli na izvor, haljine prali na potoku i rijeci, izbijelivši ih prije toga u perjanici. Auto nismo registrovali, na dijelove nismo trošili, benzin nam nije ni trebao, a eventualno bismo kupili neku litru gasa za fenjer i lampu. Skoro su telefonski računi počeli dolaziti našim kućama.
Prije tridesetak godina ni u jednom selu naše općine nije bilo telefona. Sad, ne samo telefon, plaćamo telefone. Svakog dana u našoj porodici neko dopunjuje kredit svog mobilnog. Tu je internet, televizijska pretplata itd.
Ne bismo mogli zamisliti danas život bez struje. Kad je jedan dio dana nema, a kamoli više dana, imamo ozbiljan problem. Kako danas zamisliti život bez vode u kući? Nemoguće. Ne ljutimo se ni kad nam dođu računi za ove blagodati koje uživamo, i ne treba.
Za trošak auta, tu se uvijek nađe i čim nešto lupka u autu, mi odmah servis tražimo. Tu smo revnosniji nego kad osjetimo bol u tijelu. Manji nam je problem platiti popravak auta nego lijek kojim bismo popravili svoje zdravstveno stanje. Istina je da danas auto nije luksuz, ali je istina i da smo poremetili životne vrijednosti.
Šta bi današnji čovjek radio da nema TV-prijemnik u svojoj kući? On stoji na centralnom mjestu našeg dnevnog boravka i svojevrsni nam je mihrab i pravac okretanja u našem domu. Doći će i pretplata za televizijski program iz kojeg uz neznatnu iznimku nemamo šta naučiti, ali ćemo to uredno platiti, pa i kad poskupi nećemo se protiviti jer ko bi zamislio život bez televizora.
Prije desetak godina niko od nas nije imao mobitel. I bez njega smo živjeli sretno i sve stizali obaviti. Danas, istraživanja kažu da bi ogromna većina ljudi pri izlasku iz kuće radije zaboravila novčanik nego mobitel. Koliko novca mjesečno troše ti mobilni aparati koji svaki član naše porodice ima? To obično i ne pratimo jer šta je nadopuna od 5 km?
Arheolozi i historičari kažu da čovjek kroz historiju nikad nije živio bez vjere. Dakle, živio je bez struje, bez vode u kući, bez auta, bez telefona, bez interneta i mobitela, ali bez džamije, hodže i Islamske zajednice nikad. Ne postoji otkriveni, u pustinji ili prašumi otkopani grad, a da u njemu nije pronađen hram. Čovjek je uvijek imao potrebu za Bogom, za molitvom i gradio hramove i brinuo se o njima.
Od svega nabrojanog što nam savremena tehnologija nudi, izuzevši struju i vodu, često je korist svedena na zabavu. Allah, dž.š., nas upozorava da je moguće upasti u zamku i ovaj svijet živjeti kao igru i zabavu. Moguće je, a to islam i zahtijeva, da ovaj svijet živimo tako da od njega uzmemo što nam treba, te da od njega onoliko koliko možemo ulažemo u Ahiret.
Na kraju godine kad se svode računi i kad se planira budućnost, ovom hutbom želim postaviti pitanje: Šta je nama Islamska zajednica? Dobrom dijelu naše braće i sestara ništa. Od dvanaest hiljada registrovanih domaćinstava na našem medžlisu, pet hiljada nisu članovi ili nisu redovni članovi. Mi i kad bismo mogli, ne bismo ih isključili kao što se telefon isključi, kao što se struja iskopča, kao što se za dug vode tuži, kao što se za neregistrovano auto u saobraćaju plati kazna.
Mi smo pastiri i brinemo o našem stadu, a i oni su naše stado. Nikome džamija nije zatvorena i ničijem djetetu mekteb nije nedostupan. Svima je usluga Islamske zajednice tu, nadohvat ruke. Svi uživamo blagodat ezana sa naših džamija.
Tri hiljade djece svakog vikenda pohađa mekteb. Njih tri hiljade će svjedočiti da si, ili nisi pomagao njihovo stasavanje u vjeri. Uslovi u našim mektebima su daleko od ovom vremenu primjerenih, ali se čovjek pruži koliko mu je dug jorgan.
Kad bi ovih pet hiljada ljudi plaćalo članarinu Islamskoj zajednici, a ta članarina je jedna dopuna tvog mobitela, ta članarina je pet, odnosno šest maraka mjesečno, uslovi bi bili daleko bolji, a i rezultati. Ti koji sada ne brineš za zajednicu, sebi bi uplaćivao za Ahiret i obezbjeđivao sebi svjedoke koji će pred Gospodarom svjetova svjedočiti: da, on je pomogao da naučim klanjati, da, on je pomogao da se ezan čuje sa naših munara.
Naši djedovi i pradjedovi nisu imali struju, ni vodu u kući, a o drugim, nama dostupnim blagodatima savremene civilizacije da i ne govorimo, ali su brinuli o mektebu, o džamiji i svojoj budućnosti. U najtežim vremenima i na informativne razgovore vođeni što su na ulici ili njivi primili ili platili članarinu Islamske zajednice, jer je to partija zabranjivala.
Danas nas oni ne bi prepoznali. Stidjeli bi se nas koji imamo za zabavu, za fejsbuk, za mobitel koji troši više nego što nam koristi, a nemamo za mekteb, za ezan, nemamo za džamiju.
Ozbiljno se razmišljalo nakon svođenja računa na kraju ove godine o povećanju članarine za jednu km. Opet bi to bio teret za one koji redovno plaćaju. Zato smo odlučili još jednom uputiti apel onima koji se oglušuju o obaveze prema Islamskoj zajednici da nam priđu i počnu brinuti o svojoj i našoj budućnosti, o našoj Zajednici. Ako i ne priđu, onima koji plaćaju želim reći:
“Na Ahiretu postoji Džennet i Džehennem. Neće svi u Džennet, kao što neće svi ni u Džehennem. U Džehennem neće sigurno oni koji se bore na Božijem putu imecima svojim, a članarina Islamskoj zajednici je upravo ta borba.“
Uzvišeni Bože, molimo Te da onima koji dijele, imetak umnožiš, a onima koji škrtare otvoriš srce i pokažeš Pravi put kako bi svima nama bilo bolje na oba svijeta. Amin!
28. 12. 2012.
