Odgovori su u zajednici
Zar je mogao ko zamisliti da će rođenje kćerke biti jednako radostan događaj kao i dobitak sina? Zar je bilo moguće pojmiti da će u istom safu stajati Ebu Sufjan i oslobođeni rob Bilal? Zar je ko očekivao takve promjene koje će ženi omogućiti da bira bračnog druga i stekne pravo na imovinu i slobodu? Ko je mogao sanjati da će to džahilijetsko društvo postati ambijent istine, vjere, pravde i da će se ujediniti razjedinjena i zaraćena plemena?
Došla je milost Božija. Došla je riječ koja je srca ljudi ujedinila. Okupila ih oko vjere u jednog Boga i oko vrijednosti koje donose sreću. I sin i kćerka su po toj Božijoj milosti jednaka radost roditeljima. Razlike među ljudima nema, osim po bogobojaznosti. Allah više cijeni one koji dobra čine, a ne cijeni ljude po pripadnosti plemenu i porodici. Žena je ravnopravna muškarcu i još ima određene povlastice. Načinjeno je pravedno društvo u kojem i halifa može biti poražena strana pred sudom. Pravda je ideal kojem se teži.
Alija, r.a., je na pijaci vidio svoj štit da se prodaje. Prodavao ga je jedan nemusliman. Alija, r.a., zatraži od prodavca da mu štit vrati. Prodavac reče:
“Pošto je štit u mojoj ruci, moj je.“
Alija, r.a., ga tuži. Došli su pred kadiju Šurejha i kadija upita:
“Šta želite, zapovjedniče pravovjernih?“
“Štit koji je u ruci ovog čovjeka, moj je. Ja ga nisam prodao niti poklonio. Izgubio sam ga, i sada je u ruci ovog čovjeka.“
Kadija upita prodavca:
“Šta ti kažeš na ovo?“
“Pošto je štit u mojoj ruci, moj je.“
Kadija upita Aliju, r.a:
“Imaš li dva svjedoka koji će potvrditi da je štit tvoj?“
“Svjedoci su moj sin Hasan i moj oslobođeni rob.“
“Ne može tako, svjedočenje sina ocu nije važeće.“
Na ovaj način slučaj je okončan protiv Alije, r.a. Alija, r.a., prihvatajući presudu obrati se prodavcu:
“Uzmi štit.“
Prodavac nakon ovog stava suda i Alijine reakcije reče:
“Vođa muslimana dolazi sa mnom na sud. Sudija sudi protiv njega i on to prihvata. Vallahi, ovo je tvoj štit! Pao je sa tvoje deve i ja sam ga uzeo. Vraćam ti ga i svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik.“
Alija, r.a., je novom muslimanu poklonio štit i jednoga konja. (Kenzul-umal)
Rebiul-evvelska milost poklonjena svjetovima je donijela radost življenja. Ljudi su bez prisile i nagovaranja prihvatali stati na Poslanikov put i prihvatali ono što im on donosi, dunjalučki mir, sigurnost od nepravde, ahiretski spas, šefa’at i užitak kraj dženetskog vrela Havd.
Uvijek je postojala opasnost da se ono što Poslanik donosi i živi, sruši ili ugrozi. Na jedan takav pokušaj Muhammed, s.a.v.s., ljutito reaguje i pred punom medinskom džamijom se zaklinje:
“Tako mi Allaha, da moja kći Fatima ukrade, ja bih joj odsjekao ruku.“
Nas, sljedbenike, upozorava na različite opasnosti koje vrebaju i koje, posrnemo li, mogu vratiti u džahilijetski ambijent, nereda i nepravde. Huzejfe el-Jemani, r.a., kaže:
“Ljudi su zapitkivali Poslanika o dobru, a ja sam, bojeći se da me ne zadesi, pitao o zlu, rekavši: ‘Allahov Poslaniče, mi smo bili u džahilijjetu i zlu, pa nas je Uzvišeni Allah počastio ovim dobrom. Hoće li poslije ovog dobra, biti kakvo zlo?’
‘Hoće.’ – odgovorio je on.
‘A hoće li poslije tog zla biti kakvo dobro?’ – upitao sam ponovo.
‘Hoće.’ – odgovorio je, dodavši: ‘Tada će biti dehan.’
‘A šta je to dehan?’ – upitao sam.
‘To je skupina koja upućuje, ne obazirući se na moju uputu, neka će im djela biti dobra, a neka pokuđena.’
‘A hoće li poslije tog dobra opet biti kakvo zlo?’ – ponovo sam upitao.
‘Hoće.’ – odgovorio je. ‘Pozivači na vratima Džehennema. Ko im se bude odazvao, bacit će ga u njega.’
‘Allahov Poslaniče, opiši nam ih.’ – rekao sam.
‘Oni su iz naše sredine i govore našim jezikom.’ – odgovori on.
‘A šta mi naređuješ da činim ako me to zadesi?’ – upitao sam ponovo.
‘Drži se zajednice muslimana i njihovog vođe (imama).’ – odgovori on.
‘A ako ne bude ni zajednice ni vođe?’ – upitao sam.
‘Drži se daleko od svih tih skupina, pa makar se zubima držao za korijen drveta i tako sve dok te ne zadesi smrt.’ – odgovori on.“ (El-Buhari)
Ova snažna poruka koju od Poslanika prenosi Huzejfe kazuje nam, kako ostati na pravom putu, kako sačuvati vrijednosti u društvu i biti u svojoj vjeri. Moramo upoznati zlo i grijeh kako bi se od njega čuvali i zaštitili. Važnost džemata je u ovoj poruci Poslanikovoj snažno naglašena i potreba čuvanja našeg jedinstva. Jedinstvo se čuva, kazuje nam Poslanik, tako što se sluša riječ učenih ljudi, riječ Zajednice. Neuk čovjek, koliko god pobožan bio, teško može shvatiti težinu vremena i razotkriti puteve zla na koje treba upozoriti.
Abdurrahman ibn Ebi Lejla kaže:
“Zapamtio sam u ovom Poslanikovom mesdžidu, sto devedeset ashaba, i nijednom od njih nije postavljeno pitanje, a da nije poželio da drugi ashab odgovori na njega. A zatim se stvar preokrenula, kada su došli ljudi koji su se pozivali na znanje i učenost i koji su žurili da daju odgovor na pitanja, zbog kojih bi hazreti Omer, r.a., pozvao sve učesnike Bedra da se posavjetuje s njima u vezi s tim pitanjima.“
Poslaniče dragi, 1443. godine poslije tvoga rođenja i nakon tvoje misije i uspjeha, nakon što je islam uzdigao ljude i ponosnim ih učinio, danas, ummet, živimo u društvu u kojem se ljudi cijene po pripadnosti plemenu i porodici i po količini novca koji posjeduju. To su važni elementi kad današnji sljedbenik, stane pred sud, a znamo da si ti rekao, da je jedan sahat pravde bolji od sedamdeset godina ibadeta.
Mi danas, Poslaniče, ostrašćeni ličnim interesima i duboko usađenom mržnjom prema bratu muslimanu, krvarimo i međusobno se ubijamo u Siriji, Iraku, Pakistanu, Afganistanu… Neki nas uče da je to džihad, a znamo da si rekao da kada se sukobe dvojica muslimana i ubica i ubijeni će u Džehennem. Mi danas, Poslaniče, kad tvoj rođendan obilježavamo i velikog djela se sjećamo o nevažnim pitanjima raspravljamo gotovo svi, znaju odgovor na pitanja. Ljudi kojima niko nije priznao status alima, znaju odgovoriti na svako pitanje, a svojim odgovorima truju i zavode omladinu ummeta.
Ummet, Poslaniče, grca u siromaštvu, neslozi, nepismenosti, sukobima, a sljedbenici na različitim medijima i mnogim mjestima, mesdžidima i džamijama, a ti si, uzgred spomenimo, takve mesdžide i džamije rušio jer su izvan sistema, tumače vjeru i na svako pitanje odgovoriti znaju. Pozivaju se na tvoj sunnet, a ne klanjaju sunnet, slijede praksu, a skrnave i razbijaju džemat.
Mi danas, Poslaniče, dok naša djeca u Siriji ginu, dok su u Egiptu naša braća u ilegalu stjerana, dok se u Iraku na ulici od ruke brata svog svakodnevno može poginuti, dok ovdje u Bosni, djeca ummeta ne mogu učiti jezik i svoju, nacionalnu grupu predmeta, raspravljamo o muzici, o učenju na kaburu, o… a imamo Zajednicu i učene ljude, alime koji su na ta pitanja davno odgovorili.
U Buharijinom Sahihu nam preko Huzejfea el-Jemanija poručuješ da se Zajednice držimo i njenih učenih ljudi. Poručuješ nam da se svih stranaka i sljedbi klonimo jer je jedinstvo Zajednice i ummeta prvorazredni prioritet.
Uzvišeni Bože, daj nam snagu da se podjelama suprotstavimo i u mjesecu rođenja miljenika Tvog, čvrsto stanemo na stazu Poslanika i ashaba mu, r.a. Amin!
24. 1. 2014.
