Džamijo, gradi nas
Ovaj se petak smjestio između dva važna događaja. Jedan je globalnog, a drugi lokalnog značaja. Poruka i jednog i drugog je univerzalna. Događaji su Lejletur-regaib, noć želja, odnosno začeća i Dan džamija. Prva noć, uoči petka u mjesecu redžebu je ona u kojoj je hazreti Amina osjetila plod u svome trbuhu. Sedmi maj je dan kad je agresor i zločinac srušio banjalučku Ferhadiju, a prije i poslije tog datuma u toku agresije porušio je preko šest stotina džamija, a kad se zbroje i drugi porušeni objekti Islamske zajednice, broj premašuje hiljadu.
Oba događaja, između kojih je današnja džuma, nose snažnu i jasnu poruku. Poslanik Muhammed, a.s., je čovječanstvu poslan, kako bi zauvijek u život sproveo začetu ideju monoteizma, kako bi Adem pejgamberu i svim poslanicima objavljivano la ilahe illellah, dobilo svoju konačnu potvrdu, kroz jasno zacrtan i određen put koji vodi uspjehu i ostvarenju želja, kako pojedinca tako i zajednice, ummeta.
Želje će ispuniti vjernici, oni će postići ono što žele, kazuje nam Svevišnji na početku sure “Vjernici“. Vjernicima je njihovo ponašanje garancija njihova uspjeha. Zahvaljujući odgoju koji je na temeljima vjere nastao, vjernici će postići ono što žele i uspjeti na obadva svijeta.
Bez namaza nema uspjeha. On nas na ovom svijetu odgaja, od grijeha udaljava i štiti i grijehe briše. U kaburu je zaštita od azaba, a na Ahiretu je garancija našeg ulaska na mjesto vječnog spasa i dospijeća do dženetskih izvora. Vjernik klanja, jer bez tog djela nema ispunjenja želje.
Nema uspjeha ako se vrijeme gubi na istraživanje tuđih mahana i bavi tuđim problemima. Sretan je i blago onom ko je svjestan vlastitih propusta, pa nema vremena baviti se tuđim, govorio je Poslanik. Kako ostvariti želju i uspjeti na ovom svijetu, ako se vrijeme umjesto u činjenje dobra, troši u uhođenje i ogovaranje drugih, ako se dangubi u beskonačnom kritizerstvu bez želje za bilo kakvom akcijom i dobrim djelom.
Kako uspjeti i ostvariti želju na Ahiretu, te se dograbiti vječnog spasa ako se bavimo otkrivanjem tuđih sramota i istraživanjem mahana drugog? Kako će Allah sakriti naše, kojih nesporno ima, ako mi ne sakrivamo tuđe mahane i propuste? Vjernik izbjegava ono što ga se ne tiče na putu ostvarenja svoje želje.
Primiti nagradu može samo onaj čija je ruka otvorena. Da bi primio od Gospodara svjetova neizmjernu nagradu, moraš držati ruku otvorenom, a to znači od dodijeljenog ti dijeliti. Dijeljenje i sadaka, na ovom svijetu ti omogućavaju sigurnost i spas, a tek na Ahiretu, sadaka i na Božijem putu dijeljenje, bit će adekvatno vrjednovano i nagrađeno. Želja ti je da primiš od Darovatelja neizmjeran dar, dženetsku ljepotu i užitak. Tada znaj da vjernik zekat dijeli i sadaku u granicama svojih mogućnosti svakodnevno, potrebitim usmjerava.
Da bi nas Allah, dž.š., pomogao i ojačao na putu vjere, mi moramo Allahovu vjeru pomoći, tako što ćemo moralnim životom živjeti i univerzalne vrijednosti u društvu štititi i promovisati. Sreća na ovom svijetu i ispunjenje želje, da se ta sreća dokuči, vodi kroz harmoničan i skladan brak te stamenu i čvrstu porodicu.
Vjernik, na tragu kur’anskih i Poslanikovih poruka, živeći ih, nastoji sačuvati svoju čednost i čistoću i čini sve kako da iz skladne, zdrave, sigurne sredine, koja se zove porodica, iznikne, izraste novi koristan član zajednice koji će ići stazom uspjeha i boriti se na svakom mjestu da Allahova riječ, odnosno univerzalna moralna vrijednost bude poštovana i uvažavana. Vjernik, želi li svjedočiti ispunjenju svojih želja, živi čedno, čisto i moralno jer vjera je ahlak.
Nekim je ljudima želja biti poznat, popularan i biti na položaju na ovome svijetu. To je primamljivo, ali ispunjenje te želje može biti i usmjerenje krivim putem, ako se ne uspije odgovoriti preuzetoj obavezi i ne bude sposobno, preuzeti i nositi emanet. Zbog prolaznog užitka, dunjalučke slave, izgubit će se vječnost. Zato vjernik o povjerenim emanetima i preuzetim obavezama vodi brigu i bdije nad njima.
Oni koji ponizno klanjaju i tuđim se stvarima i problemima ne bave, dijele sadaku i zekat ispunjavaju, moralno žive i preuzete obaveze dostojno nose:
“Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.“ (El-Mu’minun, 10-11)
U našoj, bosanskoj tradiciji islama, noć začeća, odnosno želja, obilježava se u džamiji. Sinoć smo to učinili i to su činili muslimani širom svijeta. Ispunjenje čovjekovih želja na dunjaluku i ahiretske želje, bez džamije nije moguće. U džamiji učimo klanjati, ona nas zove namazu. U džamiji učimo šta su nam prioriteti, kako bi koračali Pejgamberovom stazom.
Džamija nam svojim nurom, a i svjedok će nam biti, snažno poručuje da naš opstanak i njena sigurnost zavise od toga koliko smo svjesni da moramo stalno bdjeti nad vlastitim uzdizanjem i oslobađati se od poroka i mahana. Ko ovdje ima vremena baviti se sramotom svog komšije i brata i likovati nad njegovim porokom i belajem, kad su nam temelji našeg opstanka ugroženi i kad se gotovo svakodnevno napadaju i skrnave naše, Božije kuće.
“A ko je veći silnik od onoga ko priječi da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i njihovu rušenju žuri? Oni bi u njih trebali sa strahom ulaziti.“ (El-Bekara, 114)
Kakvu to snagu može svjedočiti i pokazati narod koji je neprekidno u procesu vlastitog omalovažavanja, međusobnog sukoba, a džamija čijem rušenju neprijatelj žuri uči nas dostojanstvu i jedinstvu. Silnika, da ugrožava naše džamije, a time i temelje našeg identiteta neće zaustaviti niko, do mi. Naša snaga ga mora zaustaviti, a da bi tu snagu imali, moramo je ići uzeti u džamiji. To i agresor zna, pa džamije kao mjesta u kojima je naša snaga, ruši.
U džamiji učimo o prirodi dunjaluka, njegovoj varljivoj, prolaznoj naravi i ahiretskoj vječnosti. Iz džamije izlazimo naučeni i odgojeni da od prolaznog dijelimo i tako se međusobno pomažući, snažimo. Na minberu, stajao je Poslanik kad je sljedbenicima svojim govorio: “Zakleću vam se, da niko neće dijeliti a da mu Allah neće imetak umnožiti, i da niko neće škrtariti a da mu Allah neće siromaštvo produbiti.“
Želju za državom i organiziranom i jakom zajednicom, Poslanik je ostvario sa ljudima koji su odgajani u džamiji. U njoj su se odgajali, i u njoj u velikane stasavali, veliki Hulefairašidini. Ebu Bekr je odlučnost stekao u džamiji, Omer, r.a., pravednost usvojio u džamiji, Osman, r.a., pobožnost ponio iz džamije, Alija, r.a., ovdje, u džamiji je stekao pronicljivost, znanje i hrabrost. Zahvaljujući džamiji i njenim porukama, ti velikani naše povijesti su preuzete obaveze i emanete savjesno nosili i ispunjavali.
Danas, mi, naš ummet, imamo velike, ukrašene, pozlaćene džamije i imamo ljude koji nisu dostojni ni sposobni nositi preuzete i ponuđene im zajedničke poslove i odgovornosti. Oni idu u te džamije, ali iz džamija ne izlaze bolji. Oni ne nose džamiju sa sobom. Nije džamija izgrađena u njihovim srcima. Nije život njihov prožet porukom džamije, uprkos činjenici da stanuju u komšiluku velikih munara.
Nije moguće muslimanu srušiti džamiju. Moguće je srušiti zgradu koja se zove džamijom, a džamija nije zid i kupola, nije džamija mihrab i munara, džamija je način života. Svako mjesto na zemlji je džamija i abdesthana jer je: “Zemlja učinjena mjestom sedude i čistećom.“ U ovaj današnji dan, petak, koji se smjestio između Regaiba i Dana džamija, začnimo ideju džamije u našim životima i gradimo svoj život na temeljima poruka koje iz džamije izlaze, a ne gradimo samo džamije.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da se uvijek i svugdje džamijski ponašamo. Amin!
2. 5. 2014.
