Gdje nestade džemat?
Allah, dž.š., nam je naredio da se Njegova užeta čvrsto držimo i nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. U mektebu smo učili, tako u Ilmihalu piše, da je džemat zajedničko klanjanje namaza. Još smo naučili da je u džematu obavljen namaz dvadeset pet, odnosno dvadeset sedam, puta vredniji od pojedinačno obavljenog. Učili smo i da put do džamije, do zajedničkog klanjanja se vrednuje, pa se na svaki korak piše dobro, postiže viši stepen kod Allaha i briše grijeh. Učili smo i da je džemat pod zaštitom Milostivog i da se na njega milost Božija prosipa, a da je izdvajanje iz džemata put u Vatru.
Džemat je, međutim, mnogo više od zajedničkog klanjanja. Džemat koji se formira namazom nije konačni cilj našeg zajedništva. Namaski džemat je sredstvo. Cilj je zajedništvo u svakodnevnici, u svim našim poslovima i obavezama. Cilj je naše zajedništvo kroz jedinstvo cilja i akcije. Cilj namaskog džemata je približiti nas jedne drugima kako bismo se brinuli jedni za druge.
Uvijek je ummet baštinio džemat u džamiji, i u najtežim vremenima. Međutim, džemat nije povremeno okupljanje, džemat je život. Džematski život podrazumijeva brigu jednih o drugima. S obzirom na tu spoznaju, slobodno danas možemo postaviti pitanje: gdje nestade džemat?
U našim džematima, nažalost, žive ljudi koji su na granici opstanka, siromašni su i u potrebi. Po slovu islama, niko od nas ne bi smio zaspati dok i tog nevoljnog našeg džematliju ne namirimo. Je li nas sramota, nas aktivnih džematlija i džematlija uopće, kada pročitamo u novinama ili iz nekog drugog medija saznamo da čovjek iz našeg džemata traži pomoć da preživi? Upitamo li se tada, šta je nama džemat?
Idemo u džamiju, stajemo u saf jedan uz drugog, Allahu, dž.š., na sedždu padamo, upute na džumi slušamo, nadamo se nagradi zbog našeg dolaska u džemat, a u stvari mi džemat i nemamo.
Zar smo do te granice prestali brinuti jedni o drugima da ne znamo ništa o svom komšiji, da nas ne zanima njegova muka i bol. I nama se događa da komšija umre, a mi po nekoliko dana ne znamo da se to desilo. Poslanik nas je učio da ako u našim džematima ima neko gladan, niko nema pravo na privatnu imovinu. Gdje je džemat kad treba pomoći brata i sestru u selu, mahali, džematu? Svi okrećemo glavu i nadamo se nagradi zbog našeg odlaska u džemat, a ovaj džamijski džemat je sredstvo. Cilj je džemat koji smo danas izgubili. U tom džematu koji je cilj, jedni za druge znamo i jedni smo uz druge.
Imate u džematu muškarca ili ženu, ostarjelu osobu koja sama živi. Ko tu osobu vodi ljekaru, ko o njoj brine, ima li podmjeru, ima li drva itd? Događa se da nevladine organizacije iz Austrije, Njemačke, Švedske, Norveške i drugih evropskih zemalja organiziraju volontere da se brinu o našim očevima i majkama. Gdje je nestao džemat? Gdje je nestala ona islamska praksa da se o roditeljima, rodbini i komšijama brine.
Naši djedovi su se brinuli jedni o drugima, bili spremni osim brojne svoje prihvatiti i djecu svog brata da o njima skrbe. Oni su išli u džamiju, u džemat, i tamo učili da taj džamijski, u safove poredani džemat, nije konačna tačka našeg jedinstva. Znali su da je to tek prvi korak na putu našeg snaženja, našeg snažnog džemata, zajedništva.
Imate u džematu, u svom selu komšiju i brata koji teško, s mukom, školuje djecu. Primanja su mu nikakva, a djeca dobro uče. Gdje smo da nakon što izađemo sa džume, dogovorimo se džematski, onako kako islam zahtijeva, i pomognemo da tu djecu, našu budućnost, izvedemo na selamet. Mi, ne da nismo džemat izvan džamije već se mi nažalost više obradujemo kad komšijsko dijete slabo uči, nego što smo spremni radovati se njegovu uspjehu i taj uspjeh poduprijeti i pomoći vlastitim sredstvima.
U džamiji učimo da ko otkloni nevolju bratu svom na ovome svijetu, Allah će otkloniti njegove na Ahiretu. Kao da nam ove riječi kad izađemo iz džamije, kad iskoračimo iz džemata, ništa ne znače. A one nas uče da iz džamijskog džemata, iz safa namaskog moramo ukoračiti u čvršći saf i jači džemat. To je naš svakodnevni život. Tu se džemat živi. Pitamo se, gdje je taj stvarni, istinski od nas kao muslimana očekivani džemat, nestao?
Otuđili smo se jedni od drugih, zatvorili u avlije i kuće i s uma smetnuli obaveze koje kao muslimani imamo prema svom bratu. U dobru se pomagati, to je naredba od Gospodara nam, a nipošto se podupirati u grijehu i neprijateljstvu.
Džemat nam ne postoji kad se bilo kakva akcija u našim džematima pokrene. Svima treba put, ali je većina protiv. Svima treba rasvjeta, ali je većina nezainteresirana. Svima treba napredno i uređeno selo, ali je većina pasivna. Zašto je tako?
Ne možete čuti ni jedan opravdan razlog. Protiv smo, nezainteresirani smo, pasivni smo, jer nismo razumjeli šta je džemat uistinu i ne živimo ga. Mi samo idemo u džemat, a kad džemat treba živjeti, tada nas šejtan okrene na svoj put, okrene nas protiv nas i u nas usadi mržnju i neprijateljstvo. Mi imamo popunjene džamije na džumi, a kad je u džematu akcija u izgradnji nekoga općeg dobra, malo ih se odazove.
Uglavnom su to stariji koji još uvijek pamte šta je džemat stvarno. Čovjek sam može napraviti kuću, a selo, džemat, čitav džemat, ne može napraviti jednu džematsku. Zašto? Zato što nisu džemat. Čovjek sam sebi dovede vodu. Kad treba da se udruže i selu je dovedu, tada ne uspiju. Zašto? Zato što samo idu u džemat, a džemat u selu ne postoji.
Gdje nestade džemat naš, džemat naših djedova u čijim skromnim kućama bijaše mjesta za musafira, za roditelja, za svakog. Danas nema mjesta ni za koga u našim kućama jer smo mi praktični vjernici samo u džamiji. Izvan nje, mi vjeru malo ili gotovo ni malo ne praktikujemo.
Uzvišeni Bože, pomozi nas da se kao džemat u svim sferama životnim organiziramo i tako iz dana u dan snažimo. Amin!
16. 5. 2014.
