Fenomen muftija – Muamer ef. Zukorlić
Ova knjiga, koju sam odlučio napisati sam po sopstvenoj želji i zamisli, a sa intencijom da pomognem, u granicama mojih intelektualnih i moralnih snaga, da se ne prekine i da ne bude, kako se to već više puta dešavalo u našoj političkoj historiji, skrivena, potrpana i s lica zemlje i iz javne pažnje uklonjena, a time i onemogućena jedna nova svježa nit i linija mišljenja i plodna metoda političkog djelovanja, koja je nastala i bila u intenzivnom razvoju zadnjih godina upravo u Novom Pazaru i u Sandžaku.
Koja je na površinu izbacila ne samo jednog značajnog čovjeka naše zajednice, njegove ideje i djelovanje, njegov primjer postupanja i borbe za interese svog naroda i demokratskog razvoja prilika u Srbiji, nego je na površinu iznijela cijeli jedan svijet koji je do tada bio u svakom smislu podređen, a to je svijet sandžačkih Bošnjaka, čiji primjer borbe za svoja prava jasno pokazuje kako se treba i mora djelovati u životu našeg bošnjačkog naroda.
To što su učinili ljudi u Sandžaku i Novom Pazaru nije bitno samo za Sandžak ili za Srbiju i Crnu Goru u kojoj je Sandžak kao posebna teritorija i historijski entitet smješten, nego i za cijeli naš bošnjački narod na ovim prostorima, ali istovremeno i za bošnjački narod u Bosni i Hercegovini koji je odustajući od niza svojih prava došao u situaciju da izgubi gotovo cijelu svoju matičnu državnu teritoriju i da ostane nesamo bez velikih dijelova teritorije i prava nego i bez bilo kakve sopstvene nacionalne institucije osim onih koje ga i dalje drže više u statusu jedne etničke i kulturne grupe, a ne nacije koja je suverena na cijeloj teritoriji svoje historijske zemlje.
Sve ono što je pod vođstvom Muftije Zukorlića učinjeno pokazuje kako se bošnjačka politička akcija mora predvoditi na sasvim novi i daleko direktniji način da bi naš narod mogao da se izbori za svoja prava, da se izbori za status priznatog i uvažavanog naroda i historijskog faktora na prostoru na kojem živi od svog nastanka kao konstitutivna snaga ukupnih životnih uvjeta u kojima se nalazi.
To znači ne samo na prostorima Sandžaka i Srbije, gdje je započela specifična i do sada jedino plodna javna, društvena, kulturna i politička akcija Muftije Zukorlića, nego i na prostorima svih drugih zemalja na Balkanu u kojima Bošnjaci žive u značajnijim grupacijama i u kojima su bili važan historijski faktor već najmanje pet stotina godina, a nema nikakvog razloga da to ne budu ni u budućnosti.
Oni, imaju puni historijski, kulturni, socijalni i politički kapacitet da to i nadalje budu, pogotovo ako se za cijeli taj prostor projicira jedna nova demokratski utemeljena historija i odnosi. Naime, iako Bošnjaci na tim prostorima, a to su prostori Bosne i Hercegovine, kao matične zemlje Bošnjaka, zatim prostori Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Kosova i Makedonije na kojima Bošnjaci žive u kontinuitetu i u velikim grupacijama stanovništva, a u nekima od njih i na jasno diferenciranim teritorijama koje označavaju njihovo historijsko prisustvo na njima, čija brojnost, istina, varira, zbog čestih i ponavljanih akcija njihovog istrebljivanja sa određenih prostora.
Kao što je to bilo u Hrvatskoj nakon Kandijskog i Velikog Bečkog rata, a u Srbiji nakon dobivanja neovisnosti Kneževine Srbije i u Crnoj Gori, nakon zauzimanja Podgorice, doline Lima, Kolašina, Nikšića i drugih mjesta naseljenih Bošnjacima, a u Bosni i Hercegovini nakon austrougarske okupacije i pogotovo zadnje agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu tokom koje je iz nje nasilno iseljeno više stotina hiljada Bošnjaka, njihova državna, nacionalna, kulturna i politička, a da ne govorimo o imovinskim pravima, nisu ni do dana današnjeg u potpunosti priznata, niti su im priznata elementarna svojinska, politička, kulturna, jezička i sva ostala zajednička i individualna ljudska prava koja se u civiliziranom i demokratskom svijetu smatraju osnovama demokratskog državnog i društvenog života.
Na ovom mjestu, dakle, ne želimo govoriti o značaju pojave ovog čovjeka u našem javnom, duhovnom, kulturnom i političkom životu, jer je upravo tome posvećena cijela ova knjiga, ali želimo istaći da je ta pojava bitna i sudbinska, ne samo zbog toga što je on po prvi puta u borbi bošnjačkog naroda za svoja prava uveo i afirmirao neke oblike borbe koji ne čekaju njen definitivni ishod kao konačno rješenje bošnjačkog pitanja, nego što ti načini borbe daju i donose određene veoma važne plodove već u toku same borbe.
Što daju takve rezultate na koje se daljnja borba bošnjačkog naroda može snažno oslanjati i širiti se u svakom pravcu i pogledu i koji se mogu efikasno koristiti za postizanje sve širih, kompletnijih, dalekosežnijih i važnijih ciljeva, a prije svega mogu izuzetno snažno pomoći uzdizanja našeg naroda iz nametnutog mu statusa podređenosti, tj. naroda koji ne živi od svojih prava koja mu pripadaju sui generis, nego od dobre volje institucija i više ili manje dobrog, dakle, oscilirajućeg odnosa prema njemu drugih, tj. vladajućih faktora država u kojima živi.
Mi, dakle, želimo da ono što je realno dostignuće ideja, načina djelovanja i metoda borbe koju je zadnjih desetak godina vodio Muftija Zukorlić već sada postane dio opće svojine i dio političke kulture i načina političke borbe našeg naroda u cjelini, da postane sastavni dio opće strategije političke borbe Bošnjaka.
Naime, pisac ovih redova je uvjeren da je primjer Muftije Zukorlića i ono što je on postigao, a pogotovo kada se to gleda iz perspektive koliko je njegova akcija uzdrmala postojeći Bošnjacima nametnuti poredak i izazvala protivljenje onih snaga koje nisu ništa učinile za svoj narod.
Nego su surađivale na nastojanjima da se Bošnjacima u cjelini, kako u njihovoj matičnoj zemlji, tako isto i u svim drugim zemljama u kojima oni žive, nametne, a da ga oni prihvate, status ljudi i naroda drugog reda, status naroda koji u svakom smislu ovisi od volje drugih naroda i njihovih političkih interesa, da ih se u stvari vrati u status podanika, a ne priznatih i u svemu ravnopravnih građana država u kojima historijski žive.
Bošnjacima je, uprkos činjenici da nisu bili ni agresori ni počinioci ratnih zločina ili ne daj Bože genocida nad drugim ljudima i mada su u svojoj matičnoj zemlji bili najbrojniji narod, a u bivšoj državi narod treći po broju pripadnika neke nacije, nametnut status ograničenog suvereniteta i njihova historijska i politička volja nije podvrgnuta demokratskim političkim načelima niti se iz njih izvodi, nego je unaprijed ograničena i definirana posebnim i unaprijed garantiranim pravima predstavnika drugih naroda.
Pa čak i država, kao što su to Srbija i Hrvatska, što ukupne odnose u matičnoj bošnjačkoj zemlji čini bitno nedemokratskim, a Bošnjake ovisnim u krajnjoj liniji od političke volje Srbije i Hrvastke, koje imaju svojstva tutora i zaštitinika separatističkih pokreta u Bosni i Hercegovini.
Ono što je bitno u političkoj akciji Muftije Zukorlića i u čemu je on jedinstven do sada u borbi Bošnjaka za svoja prava, jeste jasan stav o nužnosti punog reciprociteta u svim aspektima odnosa između država u kojima žive historijske nacionalne grupacije među koje nesumnjivo spadaju i Bošnjaci, pa tako i pravo Bosne i Hercegovine kao države da vodi brigu o statusu Bošnjaka u Srbiji i Hrvatskoj, npr., u kojima su ta prava veoma upitna.
Sve snage konformizma u odnosu na ratom i silom nametnuta stanja i odnose su, a što je logično, negativno reagirale na akcije Muftije Zukorlića, a suština tih njihovih reakcija je bila očuvanje status quo, tj. postojećeg stanja ovisnosti Bošnjaka od drugih tzv. supstancijalnih i državnotvornih naroda, dok je Bošnjacima takav status i svojstvo negirano, pa im je na neki način oduzeta čak i njihova domovina u kojoj oni ovise o volji onih koji su svoju poziciju dobili agresijama i genocidom nad Bošnjacima.
U toj politici konformizma prema nametnutim stanjima jedinu korist su imali oni koji su sarađivali sa snagama političke diktature nad Bošnjacima i to, kad se radi o Sandžaku, još od ukidanja Autonomije Sandžaka, pa do današnjih dana, kada određene političke snage među sandžačkim Bošnjacima nastavljaju da vode takvu konformističku politiku.
Šta više, redukcija prava Bošnjaka u njihovoj državi ide do mjere u kojoj čak i bivše države agresori na Bosnu i Hercegovinu, kao što su Srbija i Hrvatska, imaju prava da se aktivno miješaju u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini i određuju karakter tih odnosa, dok takvo pravo Bosna i Hercegovina nema u odnosu na historijske grupacije Bošnjaka koje žive na tlu tih istih država.
Ono što cijeli stav Muftije Zukorlića i njegovu akciju čini bitnom je sasvim novi pristup problemima, u čijoj je srži stav da je naše historijsko iskustvo jedino meritorno mjerilo za našu političku svijest i strategiju našeg političkog djelovanja i da u pitanjima ljudskih i kulturnih prava našeg naroda, a prije svega prava na punu jednakost sa drugim narodima nema kompromisa, jer je dobivanje tih prava uvjet njegovog opstanka.
To je utoliko bitnije kada se uzme u obzir da svijet danas vodi aktivnu politiku uvažavanja i zaštite ljudskih prava i podržava njihovo ostvarenje. Svijet stoji na stajalištu da ova prava imaju priroritet nad svakim lokalnim pravnim poretkom i da u svijetu više ne može biti i nema zatvorenih i od svijeta i njegovih zakona izoliranih neovisnih zemalja.
Tj. da je pravo svakog čovjeka i svakog naroda relevantno svjetsko pitanje i da svaki narod koji je podređen ima pravo zatražiti u institucijama međunarodne politike i pravnim institucijama svjetske zajednice zaštitu za prava koja su mu uskraćena i primjenu svih raspoloživih instrumenata međunarodne politike i prava da bi se osigurala prava svake narodne zajednice.
A da, na drugoj strani, ni jedna nacionalna politička ili državna oligarhija, bez obzira na to kakve je zakone nametnula, ne može i nema legitimno pravo da te probleme zatvara u sistem odnosa koje je sama skrojila i nametnula drugim narodima.
Sve ove momente, kao dio iskustva i kao tekovinu svoje političke borbe donio je u riznicu bošnjačke političke kulture i metoda političke borbe Muftija Zukorlić i to bez obzira da li je imao to na umu ili nije. Šta više i to je jedan dokaz da je njegova metoda i način borbe bio ispravan.
Dokaz za to se sastoji u tome što su se njegova postignuća i načini na koje ih je ostvario, pokazali upravo saglasni sa tim općim principima i normama javnog i političkog djelovanja u pitanjima političkih i kulturnih prava naroda i prava ljudi na život u skladu sa njihovom tradicijom i najoptimalnijim mogućnostima, sa pravom svake nacionalne zajednice da se kao ljudska zajednica slobodno i na najbolji mogući način razvijaju u skladu sa općim zakonima slobode i ljudskih prava.
U tom kontekstu je Muftijin stav o nužnosti Autonomije Sandžaka unutar Europske Unije, bitan moment tog novog shvatanja i načina borbe za prava Bošnjaka koje su lokalni nacionalizmi ne samo uporno onemogućavali u razvoju nego ih i dijelili na nasilan način bez ikakve mogućnosti da oni sami o sebi kažu bilo kakvu riječ.
Metoda namatenja navodnih historijskih i arbitrarnih prava nad demokratskom voljom Bošnjaka koji su upravo na teritoriji Sandžaka homogeno živjeli pet stotina godina i bili apsolutna većina tamošnjeg stanovništva, primjenjena je upravo prema Sandžaku kada je ta teritorija i narod na njoj, nasilno i arbitrarno podijeljen između Srbije i Crne Gore.
Takva metoda je bila višestruko destruktivna za Bošnjake jer je gajila mentalitet beznađa, na jednoj i pokornosti i služenja kao modusa postizanja prava, na drugoj strani, pa su sva prava koja su Bošnjaci u takvim uvjetima dobivali imali značenje i sadržaj prava koja se dodjeljuju, ili iz samilosti i humanosti, ili pod pritiskom prilika, ali su u oba slučaja ona bila uvijek najmanja i najniže vrste i svodila su se svagda samo na puko pravo preživljavanja.
Ova knjiga, dakle, ima zadatak da predstavi Muftiju i njegove ideje, da donese sud kojeg je već moguće o njemu donijeti na temelju onog što je on do sada rekao, učinio i postigao, kao i da donese ocjenu o tome kakvo značenje ima sve to što je on učinio, kao i da ukaže na širi svebošnjački značaj njegove pojave i njegovog političkog iskustva, što može imati veliki značaj u naporima da se unaprijedi, obogati i razvije borba Bošnjaka za njihova prava i slobodu na svim prostorima na kojima žive kao formalno, a često stvarno veoma malo priznat narod.
U ovoj knjizi donosimo, pored ovog Predgovora i izlaganje samog Muftije o njegovim pogledima na opću historijsku situaciju i potrebu pronalaženja novog načina i efikasnijih metoda borbe za prava bošnjačkog naroda, kao i na značenje metoda aktivnog djelovanja u pravcu
srži samog problema Bošnjaka na cijelom ovom prostoru, a to je njihovo nepotpuno priznavanje i pokušaje da se oni zadrže u statusu historijski i državno nerazvijenih i zbog toga marginalnih narodnih grupa, a ne da budu tretirani na cijelom svom egzistencijalnom prostoru kao historijski i politički priznat narod sa svim pravima koje moderni svijet takvim narodima priznaje i u svim oblicima prakticiranja tih prava i kroz sve forme koje moderni demokratski svijet stvara za realizaciju tih njihovih prava.
Nakon teksta Muftije Zukorlića donosimo, također, tekst pisca ovih redova posvećen značenju pojave Muftije Muamer-ef. Zukorlića u našem javnom i političkom prostoru.
Najzad u Apendixu, tj. posebnom dodatku, donosimo izbor određenih tekstova koji su nastali u vezi sa djelovanjem Muftije Zukorlića, ili koji imaju značenje za njegovu strategiju i taktiku narodne borbe Bošnjaka za njihova prava, a koji bolje od bilo kakvih paušalnih izjava i definicija pokazuju kako je ono što misli i što čini Muftija Muamer-ef. Zukorlić, od veoma velikog značaja za borbu Bošnjaka za njihova prava u ovom dijelu Europe i na tlu zemalja na kojima Bošnjaci historijski žive.
U svakom slučaju je Muftija Zukorlić jedna izuzetno važna pojava u našem vjerskom i javnom životu uopće i on je to zbog činjenice da je pokrenuo toliko pitanja, izmjenio kriterije i pravila ponašanja u toliko mnogo stvari da se može sa pravom govoriti o fenomenu koji se zove sandžački muftija Muamer-ef. Zukorlić.
