ŠTA ŽIVI MORAJU DA UČINE ZA UMRE?

Islam je, kao kompletan sistem življenja, precizno odredio kodeks ponašanja ljudi u slučaju smrti. Postoji više propisa koji su u kategoriji stroge obaveze (farza) koju muslimani i muslimanke moraju ispuniti kada im umre neko iz njihove porodice. Razmatrajući navedenu problematiku, islamski učenjaci su precizno definirali šta se mora uraditi u slučaju kada neki musliman ili muslimanka umru. Ta pitanja je razmatrao i istaknuti savremeni muslimanski učenjak, prof. dr. Vehbe ez-Zuhajli, u svom enciklopedijskom djelu El-Fikhul-islami ve edilletuhu (Islamski fikh i njegova argumentacija) u kojem se, između ostalog, navodi:

Prva obaveza je opremanje (tedžhiz) umrle osobe po islamskim propisima. Umrli se mora propisno okupati (ogasuliti), uviti u kefine, ukopati u muslimansko mezarje i treba mu klanjati dženazu-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a troškovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka umrle osobe. Ukoliko umrli nema imetka tu obavezu dužni su ispuniti nasljednici iz svojih sredstava. Opremanje (tedžhiz) i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza (farzi-’ajn) nasljednicima umrle osobe. Dženaza-namaz je obaveza zajednice (džemata) i njeno obavljanje je u kategoriji farzi-kifajeta, tj. vjerske dužnosti koja, ukoliko je obavi jedna grupa vjernika, spada sa ostalih. Ukoliko niko ne bi obavio tu dužnost, a znalo se za smrt nekog muslimana ili muslimanke cijela muslimanska zajednica bi bila grješna i odgovorna.

Druga obaveza nasljednika je vraćanje duga umrle osobe. Nasljednici su dužni vratiti dug prije raspodjele imetka koji je ostao kao nasljedstvo. U slučaju da umrla osoba nema imetka koji se nasljeđuje, a dužna je – poželjno je da nasljednici u tom slučaju vrate dug svog umrlog zbog odgovornosti koju on ima pred Allahom, dž.š. U vjerodostojnim (sahih) predanjima navodi se da čak ni šehid neće ući u Džennet dok njegov dug ne bude vraćen.

Treća obaveza nasljednika umrle osobe je sprovođenje oporuke (testamenta, vasijjeta) ukoliko je validan. Validnim se smatra testament koji je u skladu sa šerijatskim propisima, tj. ne prekoračuje jednu trećinu imetka, te da je ono što je oporučeno dozvoljeno po islamskim propisima. Ukoliko ti uvjeti nisu ispoštovani, testament umrle osobe nije validan i nasljednici ga nisu dužni sprovesti. (Opširnije o ovoj problematici vidjeti: dr. Vehbe ez-Zuhajli, El-Fikhui-slami ve edilletuhu, Darul-fikr, Bejrut, 1996., II, str. 456-457.)

Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?

Za umrle nije dozvoljeno raditi ono što je, inače, zabranjeno po islamskim propisima. U našoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeća sprovođena ateizacija društva, udomaćile su se određene pojave u vezi sa smrću, ukopom umrle osobe, uređenjem njenog mezara i onim što slijedi poslije toga a koje, uistinu, nemaju utemeljenje u islamu i islamskim izvorima. Mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje, nažalost, prihvatili su običaje koji, ne samo da nisu islamski, već su izričito zabranjeni po islamskom učenju.

Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe na mezaru. To je čak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu džamiju. Znatan broj ljudi smatra da time čine dobročinstvo svojim umrlim roditeljima i prijateljima. Međutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa duhom islama i njegovim naučavanjem. Mezar treba obilježiti na način da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram.

Ono što se može tolerisati je postavljanje nišana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu nečiji mezar. Nišani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previše visoki. Također, dozvoljeno je na nišanima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lakše pronašlo.

(U vezi s ovim pitanjem (postavljanje nišana na mezaru i ispisivanje imena umrle osobe na njima) autor ovog teksta je, za vrijeme dok je bio student na Al-Azharu u Kairu, razgovarao sa šejhom Jusufom el-Karadavijem koji, inače, slovi za jednog od najvećih islamskih učenjaka današnjice. Nakon što je cijenjeni šejh upoznat s navedenim, izjavio je da se to može tolerisati. Bilo kakva druga gradnja na mezaru nije dozvoljena, naglasio je šejh El-Karadavi.)

Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Naročito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe! Te radnje su, po islamskom učenju, strogo zabranjene i onaj ko to čini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Također, odgovorna je cjelokupna muslimanska zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i ništa ne čini na njihovom suzbijanju. Muslimani su dužni da osiguraju za ukop svojih umrlih groblja koja će biti uređena po islamskim propisima. Oni koji žele da se njihovi umrli ukopavaju u takva groblja, moraju poštovati islamski kodeks ponašanja. Na našim prostorima postoje i drugi običaji koji su uveliko prisutni, a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima.

Izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe na mezaru.su postale pojave koje su uzele toliko maha da su skoro poprimile formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopće klanjaju namaz, ali i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, četresnice i ostalo. Na tim skupovima često prisustvuju i žene koje tim povodom dolaze u džamiju nepropisno obučene, čime se skrnavi svetost džamija koje u islamu imaju status bujutullah / Allahove kuće na Zemlji. Muslimani su tokom povijesti džamije pravili isključivo radi toga da bi se u njima klanjao namaz, veličao Uzvišeni Allah, organizovala vjerska pouka djece i edukacija muslimana. Doista, žalosno je posmatrati te žene koje u džamije ulaze kao da su pošle na neko sijelo ili teferič, oskudno i nepropisno obučene, a nije rijedak slučaj da one čekaju pred džamijom da bi se klanjao namaz (vjerovatno zbog toga što ne znaju ili neće da klanjaju!), a potom ulaze da bi prisustvovale tzv. tevhidu, koji se upriliči povodom sedam ili četrdeset dana od nečije smrti.

Potrebno je istaći da se u relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjećanja na umrle, nigdje ne govori o tome da spomenute termine treba nečim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj običaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršćanske tradicije.

(Vrijedno je spomenuti da je autor ovog teksta o ovoj problematici (sedmine, četresnice i ostalo), u više navrata, razgovarao sa dr. Enesom Ljevakovićem koji je, inače, profesor fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i fetva-i emin (osoba koja je službeno zadužena od Rijaseta Islamske zajednice u BiH da daje fetve). Dr. Ljevaković je ukazao da sedmine, četresnice, polugodišnjice i godišnjice koje se prave za umrle, nemaju utemeljenja u islamskim izvorima i da to nije nikakva islamska obaveza. “Svaki takdir (tj. određivanje broja ili vrijednosti nečemu, odnosno konkretizacija brojem, vremenom ili mjestom u području vjerovanja i ibadata/obredoslovlja) mora imati utemeljenje u šerijatskom Tekstu (dakle, u Kur’anu ili vjerodostojnom sunnetu), jer u pitanjima vjerovanja i ibadeta, kao što je namaz, post, zekat, hadž i dr., ne može se dodavati niti oduzimati bez validnog dokaza“, kazao je fetva-i emin. U jednom od tih razgovora razmatrano je da li bi se takva praksa, s obzirom da je duboko ukorijenjena kod ovdašnjih muslimana, mogla, na izvjestan način, svesti pod neki šerijatski princip ili pravilo. Konstatovano je da bi se to moglo tolerisati jedino ako bi se takve prigode koristile za edukaciju i podučavanje u vjeri, s obzirom da znatan broj ovdašnjih muslimana ima veoma slabe veze s islamom (ne dolaze čak ni na džumu, ne slušaju vazove i vjerska predavanja) a kada im neko umre onda žele da za njihove umrle prouče tevhid, naročito povodom sedmine i četeresnice. To je dobra prilika da se toj populaciji, uz učenje Kur’ana i tevhida, pripremi jedan kraći vaz ili predavanje kako bi i oni nešto naučili o vjeri, jer, nažalost, za takve nema druge prilike da im se uputi neki vjerski govor. Naravno, svijetu je potrebno reći (a to je, svakako, dužnost uleme) da to nije nikakva vjerska obaveza i da se to ne mora praviti; dakle, onaj ko to ne bi uradio nije učinio nikakav vjerski prijestup. Također, ljudima treba pojasniti da tzv. tevhidi ne moraju biti sedam ili četrdeset dana nakon preseljenja na Ahiret. Štaviše, bilo bi bolje da se, s obzirom da se ti termini vezuju za druge (neislamske) vjerske tradicije, to upriliči bez vezivanja za neki termin ili broj dana, dakle, kad se mogne i stigne, kazao je, između ostalog, fetva’i emin. On je, potom, naglasio da se na takvim skupovima mora pridržavati islamskog kodeksa ponašanja i odijevanja, naročito žene i djevojke koje na takve skupove znaju doći veoma oskudno i nepristojno obučene. Jedino tako bi se mogla tolerisati navedena praksa održavanja tevhida pred duše umrlih.)

Zbog toga, takvu praksu treba postepeno ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjećaju svojih umrlih na islamski način.