Bi li nam vjerovao Omer r.a.?
Allah, dž.š., ništa nije stvorio uzalud, ništa naredio bez svrhe. Sve što je stvorio učinio je to s mjerom, sve što je naredio učinio je to s razlogom. Sva stvorenja Božija slave i veličaju Stvoritelja. I čovjeku je to zadaća, a da bi to i ostvario i sebe istinskim vjernikom učinio, nužno je da obrede vjere revnosno izvršava.
Namaz je obred, i zadaća mu je odvraćati od zla i razvrata. Post je obred, i zadaća mu je da nas u vjeri snaži i jača na putu odricanja. Zekat je farz, i zadaća mu je da nas drži svjesnim da nismo vlasnici ničega. Hadždž je obred, i zadaća mu je da nas mijenja, preporodi.
Obredi nisu, nikako ih ne smijemo tako shvatiti, sami sebi svrha. Oni su neprekidni čovjekov korektiv i sredstvo koje čovjeka čini svjesnim ovisnosti o Bogu i ukazuje mu na granice koje ne bi smio prekoračiti.
Ramazan, taj neizmjerne blagodati pun mjesec je iza nas. Mnogi od nas su bili revnosni u izvršavanju ramazanskih i ibadeta u ramazanu. Bojim se da su mnogi razumjeli da samim prisustvom obredu postižu ono što vodi Allahovom zadovoljstvu. A nije tako! Ne potvrđuje i ne svjedoči vjeru našu, naša vanjština. U predaji jednoj se veli:
“U vrijeme poslanika Sulejmana, a.s., nekom čovjeku sletje ptica na rame. Čovjek je jako udari i pri tom joj slomi krilo. Ptica ode kod Sulejmana, a.s., i tuži čovjeka, a Sulejman, a.s., čovjeka pozva na saslušanje. Kad ga sasluša, proglasi ga krivim i presudi da mu slome ruku. Baš kad su htjeli izvršiti presudu, ptica progovori: ‘Ja sam tog čovjeka vidjela izdaleka, i kako na njemu ugledah džube, saruk i bradu, pomislih da se radi o dobrom čovjeku od kojeg su svi sigurni, koji nikome ne nanosi štetu, te sletjeh na njegovo rame. Umjesto da mu lomite ruku, obrijte mu bradu i skinite saruk i džube.“ Posvjedoči ptica, vanjština me njegova zavela.
Pred halifom Omerom, r.a., došao je da svjedoči neki čovjek. Omer, r.a., mu reče:
“Ja tebe ne poznajem, dovedi nekog ko te poznaje.“ Jedan od prisutnih reče: “Ja ga poznajem.“ “Kako ga poznaješ?“ – upita Omer, r.a. “Poznajem ga kao pravednog i povjerljivog.“ – odgovori čovjek. “Je li on tvoj komšija? Znaš li kako provodi dane i noći?“ “Ne.“ – odgovori čovjek, a Omer, r.a., nastavi pitati: “Jesi li s njim poslovao?“ “Ne.“ – odgovori čovjek. “Da li si s njim bio u nekoj prilici gdje bi se pokazao njegov ahlak, kao što je putovanje?“ “Ne.“ – odgovori čovjek. “Ti njega ne poznaješ.“ – reče Omer, r.a., i dodade: “Mislim da si ga samo vidio u džamiji.“ Potom se okrenu čovjeku i reče: “Idi, i dovedi nekog ko te poznaje.“
Poslanik Muhammed, a.s., je rekao:
“Ne gledajte u namaz i post čovjeka, gledajte da li, kada govori, govori istinu. Kada mu se nešto povjeri, da li to iznevjeri i da li ga napušta takvaluk kada mu se ponudi dunjaluk? Kako se ponaša kada su u pitanju njegovi interesi? Nema vjere onaj ko nema emaneta.“
Ramazan je iza nas. Bilo nas je u džamijama. Bilo nas je na obaveznim i neobaveznim namazima. Bilo nas je na mukabelama. Priređivali smo iftare, družili se. Bili smo spremni u tom blagoslovljenom mjesecu na više žrtve. Nije ramazan sadržajima bio prisutan samo u džamijama i našim kućama. Ugostiteljski objekti, čak i trgovi naših gradova su svjedočili ramazan.
Vjera nam je kroz manje i veće javne iftare dobivala i festivalska obilježja. Divili smo se slikama masovnih iftara, slikama safova mladih ljudi na noćnim namazima. Hvalili se odzivom naših džematlija na posebne, lejletulkaderske programe, a sve je krunisano punim ulicama klanjača na bajram-namazu.
Ovo je za pohvalu jer potvrda je to naše svijesti o nama, o našem identitetu, ali znajmo, ne bi nas to kod Omera, r.a., uvelo u društvo svjedoka kojima on vjeruje. Tražio bi da nađemo nekoga ko nas poznaje bolje, nekoga ko poznaje naš karakter, ahlak, ko poznaje naše ponašanje jer se potvrda istinske vjere baš u tome nalazi.
Poslanik nas uči, ne uzdajte se u čovjekov obred, ne sudite ljudima po njihovom namazu i postu, i zato mi sad sebe s pravom pitamo: Jesmo li mi bili u ramazanu, ili je ramazan bio kod nas? Ako smo mi bili u ramazanu, tada je obred, a to mu je i zadaća, na nas uticao i boljim vjernicima učinio. Ako je ramazan bio kod nas, on je eto otišao.
U ovoj prvoj postramazanskoj hutbi pitamo sebe: Hoće li biti više istine u našem govoru? Je li nas ramazan odgojio i naučio, da laž i ružna riječ ne pristaju vjerniku? Hoće li biti više povjerenja među nama? Je li ramazan obredima odgojno djelovao i od nas načinio ljude koji brinu o povjerenom emanetu? Ima li više takvaluka, bogobojaznosti u našim srcima, ili smo se opet nakon džamije, nakon obreda i ramazana svi zajedno vratili u okrilje korumpiranog društva bez želje da se išta u njemu mijenja? A ne može se ništa promijeniti ako mi sebe ne promijenimo.
Ljude, vidite opominje Poslanik, često napusti takvaluk kad im se ponudi dunjaluk. A mi često sudimo o ljudima kad im važne funkcije u društvu povjeravamo po tome, da li klanjaju ili ne? Dobro je da klanjaju, dobro je da poste, ali nažalost, nije to garancija i da su pošteni, ne bi im Omer, r.a., samo zbog iz- vršavanja tih obreda vjerovao.
Džemat je ramazansko obilježje. Normalno je da pripadnik džemata uvijek stavlja džematski, ispred svog interesa. Poslanik nas uči da kad o čovjeku sudimo, gledamo kako se ponaša kad je u pitanju njegov i interes opći. Nažalost, za ostvarenje ličnog interesa, mi smo, i mi koji smo u džamiji, spremni žrtvovati sav naš džamijski staž i zaboraviti poruke obreda.
Omer, r.a., traži da dođe, o nama govoriti neko ko nas zna. A zna nas onaj koji zna kako se ponašamo izvan džamije, zna nas komšija, zna nas onaj ko posluje s nama i ko je s nama bio u prilici u kojoj se ćud, ahlak, naš pokazuje, kao što je putovanje. Neće nas spasiti obred ako ne budemo vjernici, a Poslanik kaže:
“Nema vjere onaj ko nema povjerenja, emaneta.“
Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim sveobuhvatnosti riječi Tvoje. Učini nas svjesnim, da ona, riječ Tvoja, uređuje sve sfere našega života. Amin!
Autor “prof. Izet ef. Čamdžić” iz knjige “Poruka i opomena sa mimbere”.
