Čovjek i smrt
Smrt je pojava s kojom se ljudi često susreću. To je univerzalno iskustvo ljudske egzistencije. Sve što se rađa to i umire. Svako živo biće okusit će smrt.
Među svim živim bićima jedino čovjek može spoznati da će umrijeti. No, i pored toga, znatan broj ljudi ne doživljava smrt kao nešto stvarno, već kao nešto apstraktno, neuhvatljiva, čak kao nešto što nema nikakve veze s njihovim životima. Zato smrt i nema nekog većeg uticaja na njihov način življenja. Rezon takvih ljudi je, otprilike, sljedeći: “Smrt je nešto što se uvijek događa drugima i mada znamo da ćemo umrijeti, ipak, u to ne možemo duboko povjerovati …”
Psihijatar i psihoterapeut dr. Antun Vitturi, u svom pogovoru knjizi Život poslije života dr. Raymonda Moodyja, napisao je:
“Čovjek može svoj život živjeti mehanički, rutinski, ne vodeći računa o tome kako provodi dane. No, postavlja se pitanje da li je takav automatski i nereflektivan način življenja ljudski autentičan? Mnogi suvremeni filozofi i psiholozi drže da autentičan, pun život počinje tek onda kad se s našom vlastitom smrću stvarno suočimo i do kraja shvatimo da smo konačni. Da bismo to doživjeli, mnogo puta su nam potrebna drastična iskustva ozbiljne bolesti ili gotovo fatalne nesreće. Takva nas iskustva mogu uvjeriti u realnost vlastite smrti i istovremeno suočiti sa izvornim pitanjima – kako živjeti život, i u čemu je smisao našeg vlastitog života?” 1
Isti autor, na drugom mjestu, ističe:
“U biološkom smislu naš život prestaje smrću tijela. No, prestaje li tada i svijest, ne znamo. Međutim, nije dokazano ni to da su svi vidovi svijesti neodvojivo povezani s tjelesnim procesima.” 2
Materijalistički pogled na svijet gleda na starenje, neizlječive bolesti i umiranje (smrt) kao na pojave koje predstavljaju poraz i izraz ljudske nemoći da ovlada prirodom. Zbog toga, razmišljanje o smrti treba potisnuti iz života. Ljudi treba da žive ne misleći o tome da će jednoga dana umrijeti. Realnost smrti treba negirati i skrivati. Materijalistički pogled na svijet zahtijeva da ljudi u svojim aktivnostima i nastojanjima trebaju biti isključivo vođeni promišljanjima o praktičnoj koristi i dinamičkom razvoju. Njihov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku duhovnu i moralnu realnost. Zato, za savremenog čovjeka koji se rukovodi materijalističkim promišljanjem, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i kako da ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju prirodom. 3 Naravno, takav odnos prema pitanju koje se tiče svakog čovjeka nije uredu. Zbog toga su neki savremeni kritičari materijalističke filozofije, koji su pisali o fenomenu smrti, između ostalog, zabilježili i ovo:
“Samo filozofija koja u svoj račun uzima činjenicu smrti je prava filozofija, jer ostaje svakako pitanje kako se može istinito govoriti o životu, zaobilazeći činjenicu čija je istinitost jedina izvan dvojbe – činjenicu smrti.” 4
Autor “Dr. hfz. Safvet Halilović” iz knjige “Šta živi mogu učiniti za umrle”.
- Raymond Moody: Život poslije zivota, Prosveta, Zagreb, 1986., str. 189.
- Ibid., str. 193.
- Interesantna su u tom pogledu razmišljanja Muhammeda Asada, čovjeka koji je izuzetno dobro upućen u materijalističku filozofiju Zapada. U vezi s tim vidjeti: Safvet Halilović, Islam i Zapad u perspektivi Asadovog mišljenja, Zenica, IPA, 2003., str. 20-22.
- Alija Izetbegović, Moj bijeg u slobodu, Svjetlost, Sarajevo, 1999., str. 20.
