Čini djelo koje približava Božijoj ljubavi
Poslanik je Uzvišenog molio:
“Podari mi, Gospodaru, ljubav prema Tebi i ljubav prema onome ko Tebe voli i ljubav prema djelu koje će me približiti Tvojoj ljubavi!“
“Muhamede, kad će bit Smak svijeta?“ – upitao je jedna beduin Poslanika. “Šta ti je!?“ – reče mu Poslanik – “Smak svijeta će biti prije ili kasnije, ali pravo pitanje je šta si ti za njega pripremio.“ “Nisam, Poslaniče, pripremio ni mnogo namaza, ni mnogo posta, ali volim Allaha i Poslanika.“ “Čovjek će biti s onim koga voli.“ – reče Poslanik.
A Buhari u Sahihu bilježi slijedeće: “Nijedan hadis nije obradovao muslimane kao ovaj.“, ali da ne bude zabune, pod pojmom mnogo namaza i posta beduin misli na nafilu i dobrovoljni post, a ne na farz i ramazanski post, koji se podrazumijeva. U vremenu smo urušenog sistema vrijednosti u društvu.
Ljudi nastoje, ne birajući sredstva i put doći do dunjalučkih blagodati, a mladi su opsjednuti željom za popularnošću. Vjera nas uči da čovjek treba nastojati biti dobar, a dobar može biti svako, i onaj koji je u društvu nepoznat i onaj koji živi na marginama društvenih zbivanja može bit dobar. Može činiti djelo koje će ga približiti Allahovoj, dž.š., ljubavi.
Evo primjer: Jedna crna žena, čije ime nije zabilježeno, vodila je brigu o čistoći Poslanikove džamije u Medini. Jednoga dana poslanik Muhamed, a.s., je nije primijetio, pa je ashabe, r.a., upitao za nju, a oni su mu rekli da je umrla.
“A zašto me niste obavijestili o njenoj smrti?“
– reče Poslanik, a oni to nisu smatrali važnim. Zatražio je, a.s., da mu pokažu njen mezar te joj je klanjao dženazu. Njen život bijaše život vjernika. Ona je činila djelo koje ju je približavalo Allahovoj, dž.š., ljubavi.
Ebu Hurejre, r.a., prenosi, a Buhari u svome Sahihu bilježi, da je Poslanik rekao:
“Ko svoje srce okrene Allahu, dž.š., Allah srca vjernika okrene prema Njemu.“
To znači da se popularnost u vjerničkom društvu postiže čineći dobro i okrećući se ispravnom putu.
Osman, r.a., nas podučava riječima:
“Četiri stvari su u svojoj vanjštini, u svojoj spoljašnjosti, pohvalne, ali u unutrašnjosti svojoj su obavezne: druženje s dobrim ljudima je pohvalno, ali je ugledanje na njih obaveza. S kim se druži vjernik? Na to pitanje odgovara Uzvišeni Bog: “Vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima.“ Zašto? “Jer naređuju da se čini dobro a od zla odvraćaju, i klanjaju namaz, daju zekat.“
Tako se vjernik po uputi od Gospodara druži s vjernikom jer, nije šala, Muhammed, a.s., kaže da je vjernik ogledalo vjerniku i kad hoćeš izaći iz kuće u društvo, staneš pred ogledalo i ono ti ukaže na tvoje nedostatke u izgledu, i ti te nedostatke hitro otkloniš želeći izgledati lijepo, što islam zahtijeva. Ali taj što do tebe sjedi, i ti njemu, jedan drugom ste ogledalo.
Ako je poslanik Muhammed, a.s., molio Boga da ga približi djelu koje će ga približiti Božijoj ljubavi, onda smo i mi u potrebi isto da molimo Boga da činimo ono što će nas dovesti u poslaničko društvo na Ahiretu, u okrilje ljubavi Božije i zadovoljstva Njegovog, a druženje u ime Boga i opominjanje jedni drugih na propuste jeste djelo koje će nas približiti Bogu. Otuda, vjernik je obavezan ukazati vjerniku na propust, a onaj kome je na propust ukazano obavezan je zahvalan i sretan biti da takvog prijatelja ima koji ga od Vatre želi spasiti.
Kao da ti je pružio ruku da te spasi iz ove nabujale rijeke Bosne kad ti kaže da izbaciš ružan govor iz upotrebe, kao da ti je pružio ruku da te spasi iz nevolje kad ti kaže da treba da se oslobodiš neke mahane i grijeha. Hoćemo li imati snage u sebi da pređemo tu granicu i budemo spremni prihvatiti opomenu od brata ovdje kako se ne bismo za propust optuživali Tamo. Zato, ne samo da se družimo, već da od poštenih poštenje usvajamo, od iskrenih iskrenost, jer druženje s dobrim ljudima je pohvalno, ali ugledati se na njih – e to je naša obaveza.
Osman, r.a., nas dalje podučava:
“Učenje Kur’ana je pohvalno, ali činjenje onog što se u Kur’anu kao obaveza nama propisuje je obaveza.“
Zamislite kakav divan prizor bi bio da sad neki prolaznik svrati ovdje među nas i sve nas zatekne kako Kur’an učimo. A sad zamislite da isti taj dođe u naše društvo i vidi da u njemu ljudi žive pošteno jer Bog naređuje i u njemu vidi da niko mito ne prima, jer zna da je haram, i u tom društvu vidi da korupcije nema jer Kur’an je zabranjuje, i vidi da svi ljudi nauku stiču i nastoje biti bolji, jer Kur’an to traži. Allah, dž.š., naređuje da Kur’an učimo, ali učeći Kur’an naići ćemo na mnogo ajeta koji od nas traže da činimo, da radimo, da izvršavamo. Čujte jedan:
“Da smo Mi ovaj Kur’an brdu kakvom objavili, ti bi vidio kako je ono puno strahopoštovanja i kako se raspada od straha pred obavezom koja pred njim stoji.“ (El-Hašr, 21)
A sad budimo iskreni prema sebi! Mi se prema onom što u Kur’anu stoji ponašamo kao da Bog ne govori nama. Ponašamo se kao prema nečemu što je rečeno vrlo davno i tiče se nekih drugih ljudi. A znate, poslanik Muhammed, a.s., je molio Boga da mu da ljubav prema djelu koje će ga približiti Njegovoj ljubavi.
A Bog npr. naređuje da klanjamo. Kakav bi tek prizor bio da taj prolaznik koji nas u ovom trenu zateče kako ovdje, na ovom mjestu, učimo Kur’an da ujutro u 6 sati vidi popaljena svjetla u svim muslimanskim kućama jer ljudi izvršavaju Božiju naredbu i klanjaju sabah. Mi možemo biti sretno društvo ako budemo živjeli ono što je Bog nama kao objavu poslao, jer cilj objave jeste sreća čovjeku na oba svijeta.
Osman, r.a., nas dalje uči da posjećivati mezarja je pohvalno, ali pripremati se za zagrobni život je obavezno. Svuda oko nas su mezarja. Poslanik Muhamed, a.s., nas podstiče da ih obilazimo. Obilazak mezarja koristi i onima koji su u mezarovima. Tako mi znamo da, kad im nazovemo selam, Bog im dušu vrati da na selam odgovore, ali mi to ne čujemo.
Tako mi znamo da se oni raduju dovi koju za njih činimo, ali Kur’an je tu prije svega i iznad svega da opomene onog koji je živ, pa tako i oni, mezarovi, razasuti po bosanskoj zemlji jesu tu da nas opominju da će doći dan kad ćemo se i mi nastaniti u to mjesto, a to mjesto koje se mezar zove, poslanik Muhammed, a.s., veli, može biti bašča od dženetskih bašča i provalija od džehenemskih provalija. A šta će bit zavisi od toga hoćeš li pouku uzeti.
A od svih mezarova u Bosni oni u Potočarima su nama i svim generacijama do Sudnjega dana koje će u Bosni živjeti najznačajniji. I obični ljudi, kako ih nepravedno zovemo, ali i oni koji nas predvode, političari, tu pred potočarskim nišanima trebaju uzeti pouku. Ja bih rado da na tom mjestu lideri naši zaključe da su stanovnici potočarske zemlje ispod bijelih nišana svi, bez obzira kojoj su stranci pripadali, da su svi, bez obzira jesu li znali šta je politika, vjerovali da je to služenje narodu i da na tom mjestu zaključe da samo složno i zajedno možemo izvojevati svjetliju i bolju budućnost za našu djecu.
Mezarovi su tu da nas opomenu individualno kako bismo bili bolji ljudi, ali i tu da nas opomenu kao narod. Nema prostora za sukob i razilaženje! Osman, r.a., nas je još podučio da je obići bolesne pohvalno, ali pouku uzeti tu kod bolesnika obaveza. A kako bi ta pouka trebala glasiti. Zamislite da posjetite čovjeka koji je nepokretan, možemo na bosanskom jeziku reći i šlogiran, i da mu date ponudu, da ste moćni ponuditi mu, da ozdravi i da svako jutro ide na sabah.
Zamislite, bi li prihvatio? Zamislite da dođete čovjeku koji boluje od neke neizlječive bolesti i kažete mu da će biti zdrav, ali da mora čitav ramazan postiti. Bi li prihvatio? Zašto trebamo obilaziti bolesne? Da im pomognemo, ali da i sebi pomognemo i da nam stalno u ušima odzvanja poslanikova riječ: “Iskoristi zdravlje prije bolesti.“ Znate šta je Poslanik molio da mu Allah približi djelo koje će ga približiti Bogu. Jer bez djela ne može se približiti Bogu. Zato ja molim Uzvišenog Boga ono što je molio Poslanik Svemoćnog:
“Gospodaru, podari nam ljubav prema Tebi i ljubav prema onima koji Tebe vole i ljubav prema djelu koje će nas približiti Tebi.“ Amin!
8. 1. 2010.
