Džamija mijenja čovjeka dok čovjek mijenja svijet
Koncept je da u džamiju ulazimo kako bi mijenjali sebe, a iz džamije izlazimo kako bi mijenjali druge i svijet. Džamija mijenja čovjeka dok čovjek mijenja svijet. Osmoga maja 1993. god. kad su se Banjalučani iz sna probudili, nisu mogli vidjeti Ferhadiju. Bila je srušena. Kao i mnoge prije i nažalost mnoge džamije poslije nje. Broj srušenih džamija u proteklom ratu je 614, mesdžida 218. Rušiti Allahove, dž.š., kuće je nasilje. Allah, dž.š., kaže:
“Ima li većeg nasilnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!“ (El-Bekara, 114)
Iz historije islama znamo da je Poslanik naredio rušenje jedne džamije. Tu, čije je rušenje on, s.a.v.s., naredio Uzvišeni Bog naziva mesdžidun dirar / džamija razdora. Poslaniku u vezi s njom stiže naredba:
“Nikad u njoj nemoj klanjati! Džamija čiji su temelji bogobojaznost preča je da se u njoj klanja jer u njoj su ljudi koji vole da se čiste, a Allah voli one koji se čiste.“ (Tevbe, 108)
Iz ovog posthidžretskog događaja učimo da džamija nije puka građevina, ona je ideja, džamija je način života. Tog sedmog maja devedeset treće srušena je zgrada, ali živi ideja, jače i energičnije nego što je živjela do tog dana. Ferhadija i brojne porušene tada su u ljudskim srcima izgrađene.
Danas osamnaest godina poslije osvježavamo svoje pamćenje, obnavljamo svoje znanje i sebi odgovaramo na pitanje: Šta je nama džamija?
Džamija je mjesto našeg okupljanja. U nju ulazimo kako bismo se jedni drugima približili i gradimo sebe kao džemat, a iz nje izlazimo osnaženi, spremni graditi bolje društvo, sigurniji svijet. Poslanik nas je učio da je Allahova milost nad džematom i da svako ko se iz njega izdvoji u vatru se izdvaja. Muaz ibn Džebel, r.a., kaže:
“Poslanik nam je govorio: ‘Šejtan je čovjeku vuk, poput vuka koji vreba ovcu, on uvijek dograbi onu koja se izdvojila, koja se od stada odvojila, koja zastranjuje.’ Još nam je rekao: ‘Nemojte strančariti, držite se džemata, uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamija.’“
Zbog čega je Muhammed, a.s., naredio da se ona, na temeljima licemjerstva u Medini izgrađena džamija sruši? Zato što džamija nije, ili je najmanje zgrada, ona je ideja i način života. Ona mora biti stožer našeg okupljanja. Zato mi danas, osamnaest godina nakon zuluma nad Ferhadijom, učimo da uporedo s gradnjom džamije treba graditi i džemat i uporedo s održavanjem iste treba čuvati i džemat.
Džamija je naš identitet. Bog Uzvišeni kaže:
“Pa gdje god da se nađete ka toj strani lice usmjerite.“ (El-Bekara, 144)
Zaključujemo da ma kojoj ti, dragi brate, političkoj opciji pripadao, džamija svojom snagom ujedinjuje sve. Ona nas sve orijentiše i kazuje nam ko smo. Ma gdje da se nađeš, jezik džamije ćeš razumjeti. Ezan, selam i namaz orijentisat će te i pravom stazom usmjeriti. Džamijski jezik je jedan, jer je ummet Pejgamberov jedan. Govor džamijskog jezika treba da nas zbliži te da uprkos legitimnim razlikama među nama budemo zbliženi i zbijeni poput ovih džamijskih safova u svim životnim situacijama i svim društvenim projektima.
U džamiju idemo oplemeniti sebe, a iz džamije izlazimo kako bismo bili svjetlo drugima. Džamija nas opominje, neda da zaboravimo Gospodara, kako ne bismo bili od onih koji sebe zaborave. Kako nas sa svojih vitkih munara budi iz sna opomenom da je namaz bolji od spavanja, tako nas uvijek iznova opominje vom da je namaz spas. A kad u džamiju uđemo, spoznat ćemo da je namaz spas na oba svijeta. On nas na dunjaluku spašava od grijeha, a na Ahiretu od Vatre. Namaz nam neda da padnemo u zaborav.
Džamija, to je mekteb. U mektebu se kaleme mlade voćke koje će plod davati i džamiji udahnjivati život. Džamija se ne diči najvišom munarom niti najljepšom minberom. Njena dika su njene džematlije. Ona od Poslanika sagrađena u Medini bijaše skromna. Palminim granama i lišćem pokrivena, ali svakog jutra ljudi koji su znali da je namaz bolji od spavanja punili su je. Na spas koji se zove islam odazivali su se i iz te skromne Poslanikove džamije slabih zidova i nikakvog krova izlazili su ljudi koji su pronijeli svjetlo vjere na sve kontinente.
To što je srušena Ferhadija i drugih 614 bosanskih džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok u nama živi džamija. Dok se u našim kućama radi sabaha pali svjetlo i razmotava sedžada. Sve dok u našim kućama živi tespih, u mektebima se čuje graja djece, do tad džamija je živa. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude svjetla u našim kućama, kad mektebi opuste a džamije se počnu dičiti munarom i minberom, tada su nasilnici uspjeli i tada su džamije stvarno porušene, ali ne njihovom, već rukama našeg nemara, zaborava i zablude.
Osamnaest godina nakon eksplozije koja je probudila Banjalučane iz sna, opominjemo se tim događajem da ne padnemo u san i džamiju ne učinimo usamljenikom. Džamija nas uči jednakosti. U njoj nema posebnog mjesta za vladara, a posebnog za siromaha. U njoj su svi isti baš kao što ćemo i na Mahšeru biti kad pred Boga stanemo. Ovo džamijsko iskustvo dobro će nam doći, jer On Uzvišeni samo po jedenom kriteriju ljude će vrednovati:
“Najbolji je od vas onaj koji je najbogobojazniji.“
Ovdje ulazimo da se bogobojaznošću naoružamo, a odavde izlazimo da djelom svojim pokažemo da džamija nije zgrada već naš način života. Mi, izlazeći iz džamije, trebamo i džamiju voditi sa sobom, džamiju kao način života. Ako u našem gradu, selu i mahali postoji džamija, a ljudi dezorijentisani i ne znaju odgovoriti izazovima vremena. Ako postoji džamija, a u zoru mrak u našim kućama; ako postoji džamija, a komšije u svađi; ako postoji džamija, a mektebi pusti – tad postoji samo zgrada, a nema džamije, jer džamija nije zgrada, već način života, ona je tu da nas mijenja, a mi smo tu da svijet mijenjamo.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da džamiju razumijevamo kao način života, jer svaka se zgrada može srušiti i ponovo sagraditi, a dunjalučki život se ne da ponoviti. Uzvišeni Bože, pomozi nam da nikad ne utonemo u san iz kojeg će nas od neprijatelja postavljen eksploziv probuditi. Amin!
