Kako danas čitati dan džamija?

Kad se na današnji dan, devedeset treće, banjalučki Bošnjaci i oni širom svijeta probudiše, nisu mogli vidjeti Ferhadiju. Tu noć bila je srušena. Ili su je možda mnogi, tek tad vidjeli, srušenu primijetili i za nju čuli, postali svjesni da oni njoj i ona njima pripada. Godinama, desetljećima su pokraj nje prolazili i ništa osim spomeničke baštine nisu primjećivali. Za njih to bijaše jedna drevna, stara građevina, iz Osmanskog vremena, spomenik kulture pod zaštitom UNESKO-a.

Kad je agresor, kao i brojne druge, sruši, shvatismo da je to džamija koja nas godinama sebi očekivaše, zvala nas i pogledala da joj u hlad zidina kamenih dođemo i iz društva usamljenika (gariba), izvedemo. Kad je srušiše, shvatismo da je ta kamena građevina koju UNESKO štiti temeljni kamen našeg identiteta i naše opstojnosti. Shvatismo da agresor zna šta nam treba srušiti da bi nas srušio i na koljena bacio. Zato je srušio preko hiljadu vjerskih objekata: džamija, mesdžida, tekija, turbeta, imamskih stanova… preorao mezarja.

Da, to se stvarno desilo, da su mnogi između nas tek kroz prašinu koju eksplozija diže, vidjeli Ferhadiju i da su tek kad je snažna eksplozija Banjalukom odjeknula, čuli ezan sa srušene, vitke Ferhadijine munare. Poslije te godine u kojoj je srušena, na isti datum obilježavamo Dan džamija. To činimo da se sjetimo tog gnusnog, neprijateljskog i anticivilizacijskog čina, ali i da sebe stalno, iznova opomenemo i neprekidno se propitujemo, šta je nama džamija?

Da se pitamo, vidimo li mi te naše džamije na ispravan način i čujemo li poziv s njihovih munara, ili su one uprkos opomeni, opet usamljenici koji čekaju, vape i zovu da tvoja noga prekorači njen prag i da tvoje čelo padne na sedždu kako bi jedno drugom bili zaštita i sigurnost. Ti koji dolaziš u nju, si džamijska zaštita, jer kad je domaćin u kući, tad lopov, agresor i neprijatelj ne smiju i ne mogu ući. Ona je zaštita jer te uči kako da se kroz život bezbjedno krećeš i svjetlom svojim sija kako ne bi lutao tminom grijeha i poroka.

Dvadeset i dvije godine nakon što su oči zatvorene koprenom zablude, ugledale u hrpi kamenja Ferhadiju i što su šejtanskom vesvesom zaglušene uši čule ezan sa srušene munare, pitamo se, vidimo li mi danas put koji nam džamija pokazuje i čujemo li poziv spasu koji nam ona svaki dan upućuje? Je li nama danas koprena pohlepe oči zatvorila, pa put koji vodi uspjehu i sreći ne vidimo i je li nam šejtan u uho šapnuo da je dovoljno to što džamije gradimo a da sebe i mijenjati i izgrađivati društvo ne moramo?

Uistinu, za ove dvadeset i dvije godine sagradili smo mnoge, lijepe, izuzetne džamije. Obnovili gotovo sve porušene i to na način da smo mnoge poput Ferhadije vratili u ono stanje u kojem su prije rušenja bile. Nažalost, ne možemo se pohvaliti da smo izgradili sebe i da smo čvrstim korakom na stazi kojoj zove džamija i da beskompromisno slijedimo svjetlo koje simboliziraju džamijski kandilji, a vječno je i svugdje i uvijek sija, jednako i noću i danju.

Hoćemo li vidjeti korupciju i lopovluk u našem društvu tek kad nam se sruši sve što u društvu vrijedi? Hoćemo li progledati i koprenu s očiju skinuti tek kad sva javna preduzeća, koja po logici stvari nemaju razlog biti gubitaši, propadnu zbog korupcije i neograničenog bespotrebnog zapošljavanja? Džamije koje smo gradili i obnavljali, ne uče tome. One nas uče da živimo pošteno, od svoga znanja i rada. Uče nas da tuđe ne smijemo uzeti, niti haram u svoj život unijeti.

Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju, možda nam se neće pružiti prilika, da ponovo gradimo sebi državu ako sadašnju priliku propustimo, ako se sad prema državi odnosimo kao nečemu tuđem, nevažnom i nečemu što nas se ne tiče. Hoćemo li vidjeti da je alkohol, droga i kocka zlo, tek kad porodice budu uništene ili dođu na ivicu propasti? Skinimo

koprenu pohlepe i zablude s očiju i suprotstavimo se vlastitom uništenju. Pjesnik pokajnik Musa Ćazim Ćatić u stihovima opisuje da u toj čaši zla, mnogi imetak, mnoga porodica i familija propade “oh te čaše, čaše male, dok kroz tihu večer zvone, mnoga njiva i spahiluk mnogi, u tom zvuku ko u moru tone“.

Ako nam se pružila prilika da ponovo gradimo Ferhadiju jer postadosmo svjesni njene važnosti za sve nas, iskoristimo priliku i čujmo zov Ferhadije i svake naše seoske, mahalske, glavne ili bilo koje džamije, pa ne rušimo ono što nam je zadaća graditi. Izgradili smo džamije, ali nije to dovoljno za uspjeh. Potrebno je da i džamija gradi nas i da nakon što iz džamije iskoračimo ne bacamo se vlastitim rukama u propast, a i alkohol i kocka i droga nisu ništa do propast.

Hoćemo li vidjeti da su bratstvo i sloga među nama važni, tek kad to bratstvo zbog jaza koji se među nama stvara više ne bude bilo moguće. Jaz i razlike među nama su sve veće. Izgrađene, obnovljene i od agresorske ruke sačuvane džamije, uče nas solidarnosti i međusobnoj pomoći. Ko, braćo, pomaže ove ljude koji mjesecima pred kapijama preduzeća i zgradama vlada, čekaju, mole, mirno protestuju i traže da počnu primati tu zagarantovanu, zarađenu penziju.

Ko se od nas pita, od čega oni žive? Ko se od nas pita, kako ti ljudi djecu školuju, kako dođu do svega potrebnog za život? Mi problem vidimo kad ga više ne treba ili ga uopće više nije moguće riješiti. Reći ćemo, što nam se nije obratio prije nego je digao ruku na sebe. Što nije o svom problemu govorio prije nego je dijete iz škole ispisao. Eto govori, stojeći pred kapijom svoga preduzeća, pred vladom stojeći, ali kao što ne čuše Bošnjaci ezan sa Ferhadije dok njena munara ne pade na zemlju, tako i mi danas ne čujemo vapaj unesrećenih, ne vidimo i ne želimo rješavati ono što nam je zadaća i emanet.

Džamije u koje se ne ide, kraj kojih se kao pokraj spomenika kulture prolazi, usamljenici su (garibi). Usamljenici su i naši povratnici u Kula-gradu, u Kozluku, u Kamenici, u Kučić-kuli, u mnogim mjestima, jer su ostavljeni da sami rješavaju svoje probleme. Vapaj njihov, njihov zov u pomoć mi čujemo tek kad ih u kabur spuštamo, jer su u bezizlazju, u agoniji postali plijen raznih neprijatelja društva i države i tek kad se sruši nečiji život mi postanemo svjesni važnosti života. Istina je da mnogi nismo bili svjesni ni važnosti Ferhadije, ni Aladže, ni hiljada džamija dok ih ne primijetismo tek kad ih više nije bilo jer ih agresorska ruka uništi.

Danas, na Dan džamija, džamija nas zove i opominje. Skinite koprenu s očiju i jasno gledajte u probleme koji nam društvo i državu ruše i tim problemima u susret idite. Ne okrećite glavu, ne bježite! Čujte, taj džamijski zov, džamija zove: