Ponašaj se džamijski!

Džamija je Bogu najdraže mjesto na Zemlji. Graditi je i održavati, potvrda je prisustva imana u našim srcima. Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Kada vidite nekog čovjeka da se svikao na džamiju, posvjedočite da on ima imana u sebi jer Uzvišeni je rekao:

إِنَّمَا يَعْمُرُ مَسَاجِدَ اللَّهِ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَلَمْ يَخْشَ إِلَّا اللَّهَ ۖ فَعَسَىٰ أُولَٰئِكَ أَنْ يَكُونُوا مِنَ الْمُهْتَدِينَ

Allahove džamije gradi i održava onaj ko vjeruje Allaha i Sudnji dan. (Et-Tevba, 18)“ (Et-Tirmizi)

Vjernik, musliman ide u džamiju jer ga u nju poziva Stvoritelj i jer će u njoj naći ono što je Poslanik radio. Omer, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Posjećivanje džamije jutrom i večerom ubraja se u džihad, trud na Allahovom putu.“ (Medžmeu zevaid)

Na svaki korak učinjen ka džamiji podižemo si deredžu kod Gospodara i tim korakom se čistimo od grijeha. Za svaki trenutak proveden u džamiji bit će nam nadoknađeno hladom, kad drugog hlada ne bude bilo. Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Poslanika:

“Nikad neće musliman doći u džamiju radi namaza i zikra, a da mu se Allah neće obveseliti baš kao što se porodica obveseli nekom svom članu koji je dugo izbivao, pa se vratio.“ (Ibn Madže)

Džamije su Božije kuće, obavezni smo da ih gradimo, a održavati ih je dužnost. Aiša, r.a., kaže:

“Poslanik je dao preporuku da se džamije grade unutar naseljenih područja, te da se drže čistim i urednim.“ (Ebu Davud)

Musliman je obavezan u džamiju dolaziti uredan i čist. To je Božija naredba “lijepo se obucite“ (El-A’raf, 31), naređuje Svevišnji kad u džamiju idete. Musliman kad ide u džamiju ne smije ni jednim svojim gestom uznemiravati nekoga, tako nam je, Poslanik zabranio da kad u džemat idemo jedemo luk i prasu, jer ćemo neugodnim zadahom uznemiravati braću klanjače, ali ne samo njih, meleki se uznemiruju.

Jednako je zabranjeno doći u džamiju u odjeći koja se osjeća na znoj, čarapama koje neugodno mirišu, ali i sa prejakim mirisom, a sve to iz poštovanja prema kući Božijoj i vjerničkoj obavezi da nikoga ne bihuzuri.

U džamiju se ulazi desnom nogom, tako je činio Poslanik, a sve što je činio, sunnet je. Nagrada slijedi svima koji slijede sunnet. Abdullah bin Amr bin As, r.a., prenosi da je Poslanik pri ulasku u džamiju učio:

“Utječem se Allahu, Njegovim plemenitim licem i Njegovom vječitom veličinom od prokletog šejtana.“ I kad bi to proučio, šejtan bi rekao: “On je od mene spašen u ostatku dana.“ (Ebu Davud)

O čistoći džamije vodi brigu klanjač, njen posjetilac, jer brinuti o kući Božijoj izuzetno je dobro. Od Enesa, r.a., prenosi se kako je u vrijeme Poslanika živjela žena koja je brala trunje po džamiji.

Kad je umrla, niko nije obavijestio Poslanika o njezinoj dženazi, na što Poslanik reče: “Kad neko od vas preseli na Ahiret, onda me obavijestite o tome!“ Nakon toga joj je klanjao dženazu i rekao: “Vidio sam je u Džennetu, zato što je brala trunje po džamiji.“ (Medžmeu zevaid)

U kakvom stanju ostane abdesthana iza tebe? Gdje ostaviš papuče nakon što abdestiš? Kako se prema kući Božijoj odnosiš i praviš li sebi mjesto u Džennetu brinući se o čistoći džamije?

Kad se u džamiju uđe na namaz, sjeda se redom u safove u sljedeće prazno mjesto. Saf se formira sa sredine, pa se širi ravnomjerno na obje strane. Nepopunjen saf krnji namaz. Klanjati, a ispred prazno mjesto u safu, to dovodi u pitanje potpunost namaza. Bespotrebno je ljudima koji znaju šta je džamija, šta je namaz u džematu i šta je vrijednost ispravnoga safa, svaki put govoriti popunite safove. Ko to od nas u autobusu stoji, a postoji mjesto za sjest?

Niko normalan. Nema i ne treba biti stida, niti od bilo koga zazora da sjedneš na ono mjesto koje je prazno kad si ušao, redajući se od prvog safa. Nema u džamiji ničije rezervisano mjesto.

Prvi saf je najvredniji, pa slijedeći, i slijedeći… Ako si došao pred sami namaz, logično je da ne koračaš preko safova da bi našao prazno mjesto. Događa se, međutim, da više mjesta ima u prvim, nego u zadnjim safovima, jer svi hoće što prije da izađu sa namaza, da što prije napuste džamiju.

Namaz se oglašava ezanom. Ezan je poziv u Božiju kuću, poziv na razgovor sa Stvoriteljem. Poslanik nas uči, da kada se čuje ezan, šutimo i da je jedino što u tom trenutku možemo govoriti, je ponavljanje ezanskog teksta za mujezinom, a u onim dionicama gdje se na namaz i spas poziva treba izgovarati: la havle ve la kuvvete illa billahil alijjil azim.

U našim džamijama sasvim je suprotna praksa. U vrijeme ezana ljudi zametnu razgovor i kao da je tada nužno reći i ispričati svom bratu u safu što želiš, bez ikakve mogućnosti odgode.

Poslanik nas uči da onaj ko ne ponavlja za mujezinom ezanske riječi, priča i ignoriše ezan, na Ahiretu će mu užarenim olovom napuniti uši. Znali su to naši djedovi i nane i svaku su aktivnost u njivi, u vrtu, na livadi prekidali kad čuju ezan. Volove u orini zaustavljali, konje u vršaju odmarali, kopače u postati prekidali kad se čuje ezan.

To su bili naši dobri prethodnici koji poštovaše Poslanika i našu tradiciju više nego mi. U nas u džamiji, i džamijama, ušuti se kad se ezan završi. Dok uči, s njim se nadvikujemo, istovremeno tvrdimo da smo predani Sunnetu i da živimo svako slovo Poslanikove prakse. Tokom sjedenja na ettehijjatu, neumorno kažiprstom šejtana odgonimo, a on nas udalji od slušanja ezana. Jesmo li ga otjerali?

Kad se Kur’an uči, Božija naredba je izričita:

وَإِذَا قُرِئَ الْقُرْآنُ فَاسْتَمِعُوا لَهُ وَأَنْصِتُوا لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ

“Vi šutite i slušajte da biste spašeni bili.“ (El-A’raf, 204)

Slušati Kur’an je iznimno dobro djelo. Meleki ga i džinni slušaju i čude se njegovoj ljepoti. Ne izbjegavaj sevape, ne bježi od spasa, tako što postupaš suprotno Božijoj zapovijedi i džamijskim pravilima dok se uči Kur’an.

Kad se namaz završi, treba zikriti, učiti Ajeti-kursijju, ili Ćursi-dovu. U našim se džamijama i džematima, kroz stoljeća kad se namaz završi zikrilo i tespihalo poslije svih namaskih rekata. Od skora, je narušena naša praksa i lijepa tradicija. Jedni zikre poslije sklanjanog namaskog farza. Ima namaza (sabah i ikindija) u kojima je sklanjani farz istovremeno i kraj namaza pa ipak nema jedinstvenog pristupa ovom ibadetu. Kad jedni normalno poslije tog farza zikre, drugi u neredu izlaze iz džamije, pričaju, neprimjereno se ponašaju i neukusno sjede u Božijoj kući.

Kad u drugih namaza naša braća zikre poslije farza niko im ne smeta jer tada drugi, onaj glavni dio džemata klanja sunnet. Kad se mujezin oglasi početkom zikra, tad oni počinju hodati, pričati i sve nas ubjeđivati da je baš to po Sunnetu. Džamija nije mjesto nereda, zato bi bilo dobro da se poštuju džamijska pravila i čuva vjekovna tradicija. Da se čuva tradicionalni odnos prema džamiji, prema ezanu, prema uče- nju Kur’ana, prema zikru, prema džematu kao instituciji.

Uzvišeni Bože, veži naša srca za džamiju kako bismo Tvoga hlada dostojni bili. Amin!