Iz života ashaba Se'ida Ibn Amira El-Džumehija
Se‘id ibn Amir el-Džumehi je jedan među hiljadu onih koji su izišli na mjesto Ten’im, nedaleko od Mekke, na poziv kurejšijskih prvaka kako bi bili očevici smrti jednog od drugova Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Hubejba ibn Adija, kojeg su na prevaru zarobili. Njegova mladalačka sposobnost mu je omogućila pribiti se između ljudi i dospijeti do uglednika plemena Kurejš poput Ebu Sufjana ibn Harba, Safwana ibn Umejje i drugih koji su prednjačili u koloni.
Tako je vidjeti kurejšijskog zarobljenika okovanog u lance, dok su se žene, djeca i mladići tiskali prema mjestu pogubljenja gurajući ga kako bi se na njemu osvetili Muhammedu, s.a.v.s., zbog svojih rođaka poginulih na Bedru.
Kada je ova gnjevna povorka stigla sa svojim zarobljenikom na mjesto pogubljenja, mladić Se‘id ibn Amir se ispravi svim svojim stasom ne bi li vidio Hubejba kojeg su vodili prema drvenome križu za razapinjanje.
Čuo je njegov čvrsti i mirni glas kroz galamu žena i djece, koji je govorio:
“Ako bi me pustili da klanjam dva rekata prije smrti, dobro bi učinili.”
Zatim ga je gledao dok je, okrenut prema Kibli, klanjao dva rekata. Kako ih je samo lijepo obavio i upotpunio! Onda ga je vidio kako se okreće u pravcu glavešina i govori im:
“Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ćete misliti da se plašim smrti ako oduljim namaz, još bih klanjao!”
Dalje je vlastitim očima gledao kako Hubejba živog masakriraju otkidajući mu komad po komad mesa i pitajući ga:
‘’Da li bi volio da se spasiš, a da Muhammed bude na tvome mjestu?’’
On je odgovarao dok mu je krv lila iz rana:
’’Tako mi Allaha, ne bih volio da sam miran i spokojan među svojom djecom i ženom, a da Muhammeda ubode samo jedan trn!’’
Ljudi su skandirali dižući ruke uvis i vičući:
’’Ubijte ga! Ubijte ga!’’
Onda Se‘id ibn Amir vidje Hubejba kako diže pogled prema nebesima, preko razapetog križa, i kako uči dovu:
’’Moj Allahu, umanji njihov broj, pobij ih sviju redom i nijednog od njih ne ostavljaj živoga!’’
Nakon toga je ispustio posljednji dah dok mu je na tijelu bilo toliko udaraca sabljom i uboda kopljem da se nisu mogli izbrojati. Kurejšije se vratiše u Mekku i s novim događajima zaboraviše Hubejba i njegovu pogibiju.
Međutim, tek stasali momčić Se‘id ibn Amir nijednog časa nije iz misli gubio sjećanje na Hubejba. Viđao ga je i u snu i na javi. Uvijek mu je u podsvijesti bio njegov lik dok je klanjao, miran i spokojan, ona dva rekata ispred razapetog križa. Kao da je čuo njegov glas dok je učio dovu protiv Kurejšija i stalno je strahovao da ga ne pogodi grom ili kakva kamena gromada sa nebesa.
Hubejb je podučio Se‘ida onome što nije znao. Podučio ga je da je istinski život duboka vjera i borba na putu te vjere, pa čak da se za nju i život daje. Naučio ga je da čvrst iman čini čuda i nesvakidašnje stvari. Naučio ga je još nešto: taj čovjek kojeg njegovi drugovi toliko vole može biti samo Vjerovjesnik potpomognut sa nebesa.
Kada je sve to vidio i spoznao, Allah rasprostrani Se‘idove grudi. Ustao je pred skupinom ljudi i obznanio neovisnost od kurejšijskih grijeha i tereta, odbacivanje idola i kipova i, konačno, svoj ulazak u Allahovu vjeru.
Se‘id ibn Amir je učinio hidžru iz Mekke u Medinu i od tada je stalno bio u društvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., s kojim je učestvovao u Bici na Hajberu i svim ostalim bitkama i pohodima.
Kada je časni Vjerovjesnik preselio svome Gospodaru, britka sablja je i dalje ostala isukana u rukama dvojice halifa, Ebu Bekra i Omera. Se‘id je bio jedinstven primjer čovjeka koji je kupio Ahiret dunjalukom i dao prednost Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj nagradi u odnosu na sva duševna i tjelesna zadovoljstva.
Obojica halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., su dobro znali Se’idovu iskrenost i bogobojaznost, pa su slušali njegove savjete i poruke.
Tako je jednom došao Omeru ibn Hattabu na početku njegova hilafeta, i rekao mu: O Omere, savjetujem ti da se bojiš Allaha zbog svog odnosa prema Allahu! Neka tvoje riječi nikada ne proturječje tvome djelu, jer najbolja je ona riječ koja se potvrdi djelom.
O Omere, obrati pažnju prema onima, bilo bližnjima ili daljnjima, čiju ti je stvar Allah povjerio. Želi njima ono što želiš sebi i svojoj porodici, a mrzi da im se desi ono što bi mrzio da se desi tebi i tvojoj porodici. Budi čvrst u teškoćama u ime istine i na Allahovom putu se ne boj ničijeg prijekora!
Omer ga upita:
’’A ko može tako, o Se‘ide?
On mu odgovori:
’’Može čovjek poput tebe kojem je Allah povjerio sudbinu Muhammedova ummeta, i između njega i Allaha nema niko drugi.’’
Nakon toga je Omer ibn Hattab pozvao Se‘ida i rekao mu:
’’O Se‘ide, imenujemo te namjesnikom Homsa.’’
On mu reče:
’’O Omere, tako ti Allaha, ne stavljaj me na kušnju!’’
Omer se razljuti i reče: ’
’Teško vama, meni ste na vrat natovarili ovo breme, a onda me napuštate! Tako mi Allaha, neću te osloboditi te obaveze.’’
Imenovao ga je zapovjednikom Homsa, pa ga je upitao:
‘’Hoćeš li da ti odredimo plaću?’’
On odgovori:
’’A šta da radim s njom, o Vladaru pravovjernih? Pa ono što dobivam iz državne blagajne, više je nego što mi je potrebno!’’
Tako Se‘id ode u Homs.
Nakon kraćeg vremena, Vladaru pravovjernih stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi iz Homsa, pa im on reče:
’’Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bih im koliko-toliko pomogao.’’
Oni mu dadoše spisak na kojem bijaše ime toga i toga i ime Se‘ida ibn Amira. Omer upita:
’’Koji je to Se‘id ibn Amir?’’
Rekoše:
’’To je naš emir – namjesnik.’’
’’Pa zar je vaš namjesnik siromah?’’
’’Da – rekoše.’’
’’Tako nam Allaha, prođe puno dana, a u njegovoj kući se nikako vatra ne naloži radi kuhanja.’’
Omer se toliko rasplakao da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče:
’’Poselamite ga od mene i recite mu: ‘Vladar pravovjernih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.”
Kada je delegacija predala Se‘idu kesu, on pogleda u nju i vidje dinare, pa ih odbaci od sebe govoreći:
“Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo!”
Ponašao se kao da ga je zadesila velika nesreća ili zao udes. Priđe mu uplašena supruga i upita ga:
“Šta se desilo, o Se‘ide? Je li umro vladar pravovjernih?’’
Odgovori:
“Desilo se nešto krupnije od toga!”
Ona opet upita:
“Da nisu muslimani poraženi u nekom boju?”
“Još gore od toga!” odgovori on.
“A šta je gore od toga?” – upita ona.
On odgovori:
“Došao mi je dunjaluk kako bi mi upropastio Ahiret! Stigla je kušnja u moju kuću.”
“Pa oslobodi se toga!” – reče ona, nemajući nikakva pojma o dinarima.
“Hoćeš li mi ti u tome pomoći?” – upita je.
“Da” – reče ona.
Onda on uze one dinare i razdijeli ih u manje kese te ih podijeli siromašnim muslimanima.
Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena, a halifa Omer ibn Hattab, r.a., otputova u Šam kako bi se lično upoznao sa stanjem muslimana tog područja. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali Mala Kufa, (zbog toga što je bio poznat po žalbama mještana na namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe), Omera dočekaše mještani u znak dobrodošlice, a on ih upita:
“Kakav vam je vaš namjesnik?”
Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe svaku krupniju od prve.
Kasnije priča Omer:
“Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada mi dođoše i oni i njihov emir, ja ih upitah: ,Na šta se žalite kod vašeg vladara?’ Odgovoriše: ,Ujutro nam ne izlazi sve dok dan prilično ne odmakne.’ Ja upitah: ‘A šta ti kažeš na to, o Se‘ide?
On malo zašutje, a onda reče: ,Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da se mora. Moja porodica nema nikakvoga slugu, pa ja svako jutro preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za hljeb, a onda malo sačekam da tijesto nadođe, pa tek onda pripravim hljeb. Iza toga se abdestim i izlazim među ljude.’”
Dalje kaže Omer:
“Onda ih upitah: ‘A na šta se još žalite kod njega?’ Rekoše: Navečer se nikom ne odaziva.’ Upitah: ‘Šta na to kažeš, o Se‘ide?’ Odgovori: ‘Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Dan sam podredio njima, a noć ibadetu Uzvišenom Allahu.’ Ja upitah: ‘Na šta se još žalite?’ Oni rekoše: ‘On jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas.’ Ja rekoh: ‘Šta je to, Se‘idu?’ Reče: ‘Vladaru pravovjernih, ja nemam sluge, niti odijelo osim ovoga jedinog koje je na meni, pa ga jednom mjesečno operem i sjedim u kući dok se ne osuši, a zatim izlazim među ljude tek pred kraj dana.’
Zatim ih upitah: ‘Na šta se još žalite?’ Rekoše: ‘S vremena na vrijeme ga spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan iz društva u kojem se nalazi.’ Ja ga upitah: ‘A šta je to, o Se‘ide?’ On odgovori: ‘Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: ‘Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu?’
On im je odgovarao: ‘Tako mi Allaha ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece, a da Muhammeda ubode samo jedan trn…’ I ja se, tako mi Allaha, nikada toga dana ne sjetim, a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti, mene spopadne ona odsutnost.‘‘‘ Tada Omer reče: ,Neka je hvala Allahu Koji nije dao da se moje mišljenje o Se‘idu izmijeni.’’
Iza toga mu je poslao hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kada to vidje njegova žena, reče:
“Hvala Allahu Koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i slugu za te pare.‘‘
On joj reče:
“A šta misliš da učinimo nešto bolje od toga?‘‘
Ona reče:
“A šta je to?‘‘
“Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam budu najpotrebnije. – reče on.
“A kako to?‘‘ – upita žena.
On joj reče:
“Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti.”
Ona se složi:
“Da, neka te Allah nagradi.”
Se‘id napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda rekao jednom od ukućana:
“Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima…”
Neka je Allah zadovoljan sa Se‘idom ibn Amirom el-Džumehijem, jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada im je i samima bilo potrebno.
