Kako su muslimani postali braća?

Pored pravljenja džamije, centra okupljanja i povezivanja, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je povukao jedan od najdivnijih poteza koje je historija čovječanstva zabilježila – pobratimio je muhadžire i ensarije. Ibnul-Kajjim kaže:

„Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izvršio bratimljenje između muhadžira i ensarija u kući Enesa ibn Malika, gdje je prisustvovalo devedeset ljudi: pola su bili muhadžiri, a pola ensarije. Bratimljenje se temeljilo na potpomaganju i nasljeđivanju nakon smrti bez krvnog srodstva. Nasljeđivanje je važilo do Bitke na Bedru, kada je Uzvišeni objavio: A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči. (El-Enfal, 75) Tada se ukinulo svako pravo na nasljedstvo mimo srodstva, a ugovor o bratstvu se zadržao. Ima mišljenja da je izvršio i drugo bratimljenje između samih muhadžira. Međutim, jače je prvo mišljenje, jer je muhadžirima bilo dovoljno bratstvo po islamu, gradu iz kog su došli, srodstvu i porijeklu, tako da im nije bio potreban ugovor o međusobnom bratimljenju, što nije slučaj sa muhadžirima i ensarijama.”(Zadul-mead, 2/56.)

Time se želio prevazići džahilijetski fanatizam i međusobne razlike nastale zbog porijekla, boje i domovine, tako da osnova prijateljevanja i neprijateljevanja bude samo islam. Ovakvo bratstvo je bilo prožeto davanjem prednosti drugima nad sobom, potpomaganjem, prijateljstvom i činjenjem dobra drugima, tako da je novo društvo bilo ispunjeno najdivnijim primjerima. Buharija bilježi da je po dolasku u Medinu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobratio Abdurrahmana ibn Aufa i Sada ibn Rebia. Sad je rekao Abdurrahmanu:

„Ja sam najbogatiji među ensarijama, pa podijeli moj imetak na dva dijela. Imam dvije žene, pogledaj koja ti se više od njih sviđa, pa mi reci i ja ću je pustiti, a kad joj prođe iddet ti je oženi.” Na to mu Abdurrahman reče: „Neka ti Allah podari berićet u porodici i u imetku. Nego, gdje je vaša pijaca?” Uputili su ga na pijacu plemena Kajnuka. Ubrzo se vratio sa puno sira i masla. Sutradan je ponovo otišao. Poslije nekog vremena je došao, a na sebi je imao tragove mirisa. Upitaše ga: „Šta ima?” On odgovori: „Oženio sam se.” Allahov Poslanik upita: „Koliko si platio?” „Zlato, u vrijednosti pet dirhema.”(Sahihul-Buhari, 1/553.)

Ebu Hurejre je rekao:

„Ensarije rekoše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ’Podijeli plantaže hurminih palmi između nas i naše braće muhadžira.” On odgovori: „Ne.” Oni rekoše: „Onda pomozite u obradi, a rod nam je zajednički.” Rekoše: „Slušamo i pokoravamo se.”(Sahihul-Buhari, 4/337, hadisi br. 2049, 2293, 3937, 5072, 5148, 5153, 5155, 5167, 6082, 6386. Kazivanje o bratimljenju je zabilježeno i u Muslimovom Sahihu (2529), Ebu Davudovom Sunenu (2926), Buharijevom El-Edebul-mufredu (561), Ebu Ja’linom Musnedu, 4/366, i drugim knjigama.)

Ovo govori da su ensarije bili izuzetno gostoljubivi prema muhadžirima, kao i o njihovom požrtvovanju, davanju prednosti drugima, ljubavi i čistoći, te o tome da su muhadžiri istinski cijenili ovu plemenitost, i da to nisu iskorišćavali, nego su uzeli samo koliko im je bilo potrebno. Ovo bratimljenje je predstavljalo unikatnu mudrost, mudru politiku i rješenje za mnoge probleme sa kojima su se muslimani suočavali i na koje smo ukazali.

Povelja islamskog saveza

(Ovaj savez je prijelazni stadij kroz koji prolaze narodi tokom svoje izgradnje, a prije upotpunjavanja i zrelosti. Služi postepenom prelasku, iz njihovih raštrkanih plemensko-džahilijetskih cjelina, koje su uglavnom bile međusobno zavađene, u koherentno islamsko jedinstvo, da se njihov paganski fanatizam istopi na vrelini vjerskog bratstva. Kada se ova izgradnja upotpuni, tj. kada se završi formiranje nacije, među njenim jedinkama se učvršćuju stubovi vjerskog bratstva, jer ono među njima formira jedinstvo i iziskuje prava poslije kojih ne ostaje nikakvog prostora za razjedinjavanje koje bi iziskivalo sklapanje saveza među samim muslimanima. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema saveza među muslimanima, a koji god savez je postojao u džahilijetu, islam ga je samo učvrstio.“ (Muslim, Fada’ilus-sahabe, Babul-mu’ahat) Međutim, prije formiranja društva, u prijelaznom periodu, savez je nešto poželjno. Enesu ibn Maliku je rečeno: „Da li je do tebe došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema saveza među muslimanima.’“, a on je odgovorio: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je sklopio savez između Kurejšija i ensarija u mojoj kući.“ (Sahihul-Buhari, hadisi br. 2294, 6083 i 734. Sahihu Muslim, 4/1960, hadis br. 2529; Sunenu Ebi Davud, hadis br. 2926, El-Edebul-mufred, 561; Musnedu Ebi Ja’la, 4/366))

Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učvrstio ugovor o bratimljenju među muslimanima, započeo je sačinjavanje konvencije kojom je uklonio mržnju i nepravedne plemenske običaje koji su u džahilijetu postojali. Njome je mogao formirati univerzalno islamsko jedinstvo. Navest ćemo njene paragrafe:

„Ovo je povelja od Muhammeda, vjerovjesnika, koja važi za vjernike i muslimane bilo da su Kurejšije ili Jesriblije, i za one koji njih budu slijedili, njima se pridružili i sa njima borili:
Oni čine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi.
Kurejšijski iseljenici (muhadžiri), po ranijem običaju, zajedno skupljaju doprinos radi plaćanja krvarine i otkupa svojih zarobljenika i sve u duhu dobročinstva i pravednosti među vjernicima. I svako ensarijsko pleme po ranijem običaju sakuplja doprinos radi plaćanja krvarine. Svaka skupina među njima otkupljuje svoje zarobljenike, sve u duhu dobročinstva i pravednosti među vjernicima.
Vjernici, zaista, neće ostaviti svog člana pritisnutog dugovima, a da ga uz dobročinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika.
Svi pobožni vjernici moraju se suprotstaviti nasilniku među njima, ili onome koji želi učiniti nepravdu, zločin, grijeh, ili širi neprijateljstvo i smutnju među vjernike.
Svi će biti protiv njega, makar bio sin nekog od njih.
Vjernik neće ubiti vjernika zbog nevjernika.
Vjernik neće pomoći nevjernika protiv vjernika.
Božija zaštita je jedna (za sve), i najskromniji vjernik može pružiti zaštitu.
Jevreji koji nas slijede, stječu pravo na našu pomoć i podršku. Niko im neće nepravdu činiti, niti (nekom) pomoći protiv njih.
Za vjernike je mir nedjeljiv i nijedan vjernik ne može sklopiti (separatno) mir mimo drugog u borbi na Božijem putu, osim ako se svi pravično saglase u tome.
Svi vjernici će osvetiti krv drugih vjernika koji su poginuli boreći se na Allahovom putu. Nije dozvoljeno da idolopoklonik (Medine) pruža materijalnu i ličnu podršku Kurejšijama niti da vjernika sprječava (u borbi) protiv njih.
Ako neko bezrazložno ubije vjernika, pada pod zakon odmazde, osim ako ne udovolji zahtjevu staratelja žrtve.
Protiv njega će biti svi vjernici, sve dok ne osiguraju primjenu sankcije protiv počinitelja zločina.
Nijednom vjerniku nije dozvoljeno pomaganje ili pružanje zaštite zločincu. Allahovo prokletstvo i srdžba na Sudnjem danu bit će na onog ko pomogne zločinca i da mu utočište. Neće mu biti primljeno pokajanje niti iskupnina.
U čemu god da se raziđete, vraćajte se Allahu i Muhammedu.(Ibn Hišam, 1/502-503.)"