Musliman ne živi bez džamije
Muslimani su odmah početkom Objave imali mjesta okupljanja. Bila je to Erkamova kuća i kuće drugih koji su primili islam u Mekki. Čim im se pružila prilika da grade, odmah su gradili džamiju. To su, čineći Hidžru, uradili u Kubau, nadomak Medine. U Medini su gradili Poslanikovu džamiju i gdje god je bilo potrebno nicale su džamije, jer musliman teško živi bez nje. Musliman ne živi bez džamije
Ne treba smetnuti s uma ni da je Poslanik lično naredio rušenje jedne džamije koju je Allah nazvao Mesdžidun dirar – Džamija razdora, jer joj cilj nije bio jačati, već džemat razbiti. Ovim činom Poslanik je jasno poručio da džamija kao zgrada, kao zidovi, krov i enterijer nije svetost, nije ono što muslimani grade. Musliman ne živi bez džamije
Koliko je džamija muslimanima važna zna i neprijatelj, agresor na našu zemlju, pa je u periodu od ‘92-95 porušio 614 džamija, a kad se tome dodaju mesdžidi, tekije i drugi vjerski objekti, broj porušenih objekata prelazi hiljadu. Sedmog maja srušio je i banjalučku Ferhadiju. Nju i mnoge druge srušio je tako da im je potpuno trag zameo i na njihovim temeljima napravio park ili parking prostor, jer mu je bio cilj da muslimani tu više ne žive, a muslimani ne žive gdje nema džamije.
Tome nas je naučio Poslanik, pa je odmah, čim je imao priliku, gradio džamiju. Naši hrabri povratnici slijedeći Poslanika postupaju isto i iznimno se žrtvuju gradeći uporedo sa svojim i Božije kuće. Tako su brojne porušene, ponovo na ponos svih nas iznikle, a Ferhadija svaki dan stasava i odrasta zajedno sa našim nacionalnim i vjerskim odrastanjem i sviješću da moramo biti jaki kako bismo sami džamije mogli štititi jer smo naučili da ih niko drugi zaštititi neće. Musliman ne živi bez džamije
Da bismo osnažili, moramo znati šta je nama džamija i ići u nju kako bismo sebe mijenjali, jer mijenjanje sebe je nužni preduslov za mijenjanje drugih i svijeta oko sebe.
Džamija je mjesto okupljanja. Tu se zbližavamo, gradimo džemat, svjesni da je nad džematom milost Božija, a da bez džemata nam prijeti nestanak. Poslanik nas upozorava riječima koje prenosi Muaz ibn Džebel: Musliman ne živi bez džamije
“Šejtan je čovjeku poput vuka koji vreba ovcu, a vuk uvijek dohvati onu koja se od stada odvojila.“ Musliman ne živi bez džamije
Još nas je on, s.a.v.s., upozorio: Musliman ne živi bez džamije
“Nemojte strančariti, držite se džemata. Uvijek budite na onoj strani gdje je većinsko mišljenje muslimana, držite se džamije.“
Poslanik je naredio da se sruši džamija koja razdvaja. Zato danas devetnaest godina poslije rušenja Ferhadije učimo da ne treba dopustiti neplansku i po bilo čijem hiru gradnju džamija kojima se usitnjavaju džemati i sije razdor. Poslanik nam je pokazao da je džemat važniji od džamije.
Svaki musliman razumije džamijski jezik. Iman, islam, ezan, namaz, selam njen je jezik koji muslimane ujedinjuje u ummet. Taj jezik je čvrsta veza svim muslimanima, jer ga bez obzira na političku i bilo koju drugu opredijeljenost razumiju. Džamija je, kao ideja, dovoljno velika da primi sve, jer je ona uvijek bila i takva mora biti, apolitična. Ne pripada ni jednoj političkoj partiji niti pravcu, a svi pripadaju njoj. Kao što smo zajedno u džamijskim safovima, a u njih dolazimo da se mijenjamo, i učimo zajedništvu iz njih izlazimo svjesni važnosti zajedništva, pa se u životu zajedno kao u džamijskim safovima borimo za bolje, ljepše pravednije, sutra.
Džamija je mekteb, u njoj se naša djeca, te mlade voćke kaleme i odgajaju kako bi mogli biti njen džemat i kako bi stasali odgovorne članove društva i zajednice. Džamija je naš univerzitet, riječ džamija u arapskom jeziku to i znači. Na taj univerzitet su dolazili ashabi Poslanikovi i odgojili se u generaciju koju je Allah nazvao essabikune ssabikun / prvi i uvijek prvi. Poslanikova džamija nije bila raskošna. Bila je skromna, zidovi od ćerpića, a krov od palmina lišća, ali su iz nje izlazili ljudi koji su svjetlo vjere odnijeli na sve kontinente planete Zemlje. Musliman ne živi bez džamije
To što je srušena Ferhadija i 614 naših džamija nije nikakav uspjeh zločinaca sve dok smo svjesni važnosti džamije i dok ona živi u našim srcima. Dok se u našim kućama pali svjetlo na sabah, pet puta dnevno razmotava sedžada, sve dok u haremu džamijskom i njenom mektebu čuje se graja djece, džamija je živa. Rušenje tih naših džamija, agresor to nije znao, bilo je istovremeno njihovo građenje u našim srcima. Džamiju ne može porušiti neprijatelj, zalim, agresor. Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude sedžade u kući, kad ne bude iftara i sehura, kad mektebi opuste, a mi se počnemo dičiti visinom munare i džamijskom ljepotom, džamija je srušena, ali ne rukama agresora već našim nemarom, rukama našeg zaborava i zablude. Musliman ne živi bez džamije
U povodu dana džamija, smatram potrebnim podsjetiti nas na ispravan odnos muslimana prema džamiji i podsjetiti nas da je džamija Božija kuća, pa Uzvišeni zahtijeva da se u kuću Njegovu dolazi uredno i da se u njoj ponaša onako kako se njen hak neće povrijediti. Allah, dž.š., naređuje:
“O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da namaz obavite.“ (El-A’raf, 31).
U džamiju se musliman lijepo obuče, namiriše i uredi jer Allahovu kuću ide pa po Poslanikovom uputstvu u nju ulazi dovom: “Allahummeftah lii ebvabe rahmetike.“ / “Gospodaru moj, otvori mi vrata Tvoje milosti.“, a iz nje izlazi učeći: “Allahumme innii es eluke min fadlike.“ / “Gospodaru moj, podari mi iz neizmjerne Tvoje dobrote.“
Hak je džamije da je poselamiš, a selam joj je tehijjetul-mesdžid. Poslanik kaže: “Kada neko od vas uđe u džamiju, neka klanja dva rekata prije nego sjedne.“ (Muttefekun alejhi)
Poslanik je zabranio da u džamiji na bilo koji način nekog uznemiravamo, pa je rekao: “Ko od vas jede crveni ili bijeli luk neka ne ide u džemat.“ (Muttefekun alejhi)
U džamiji nema bespotrebne priče i bilo čega što bi povrijedilo, nećemo reći njenu svetost, ali hoćemo reći kućni red i džamijski hak. Ebu Davud bilježi da je Poslanik rekao: “U džamiji je zabranjena kupoprodaja i da se u njoj neprimjereno priča, u raspravi podiže glas i sl.“ Musliman ne živi bez džamije
Uzvišeni Bože, pomozi nam da naše srce bude vezano za džamiju kako bismo za nagradu Tvoj hlad na danu Sudnjem zaslužili. Amin! Musliman ne živi bez džamije
Autor “prof. Izet ef. Čamdžić” iz knjige “Poruka i opomena sa mimbere”.
