ODNOS VJERE I NAUKE

Nije čovjek onaj ko bar na trenutak nije zastao u toku svog dugog života i sebe zapitao: „Šta je, zaista, smisao? Ko sam ja i šta ću biti, odakle sam došao i gdje idem? Šta će biti sa mnom? Koja je mudrost u patnji i koji je cilj mog postojanja? Zašto ovaj ludi umor, a na kraju tog trčanja je smrt, zemlja i ništa?“

Život bez vjere i čvrstog ubjeđenja u postojanje pravednog Boga je čista besmislica, bez ikakvog smisla, podrške i bez ikakve sigurnosti. On je patnja bez motiva, bol bez naknade, avantura bez dobiti i projekat bez garancije. Ako je čovjekov život bez Boga, onda je on propali projekat, čiji je kraj očaj i samoubistvo.

Ako život u kontinuitetu postoji već tri hiljade miliona godina, onda je to zato što je Bog u njemu, s njim, iza njega i oko njega. On ga vodi, podržava, pomaže i obasjava. Njegovo postojanje, nek je Slavljen i Uzvišen, je apsolutna neminovnost. Bez Njega nema mogućnosti razumijevanja bilo čega i nema načina za kontinuitetom bilo čega. To nije samo racionalna ili filozofska potreba, već čisto egzistencijalna.

Čovjek, Bog i kosmos su ista teza, jer se ne može razumjeti jedno bez drugog i ne može se odvojiti dio od ostalog. Istina je da je Uzvišeni Allah iznad svega Svojom uzvišenošću, ali On je i u nama i bliži nam je od žile kucavice.

Pa kud god se okrenete, tamo je lice Božije. (El-Bekare, 115)

On je s vama, ma gdje se nalazili. (El-Hadid, 4)

Nema potajnog razgovora među trojicom, a da On ne bude četvrti. (El-Mudžadele, 7)

Štaviše, On je ljepota u svemu što je lijepo, snaga u svemu jakom, moć u svemu moćnom i On je, neka je Hvaljen, svjetlost nebesa i zemlje. Vjera nam potvrđuje ovaj osjećaj bez filozofiranja. Vjerniku daje dozu mira, sigurnosti i smirenosti, koja je dovoljna za cijeli njegov život.

On se više ne vraća da pita ili da se preispituje, već prelazi na aktivnost, radi i traga za činjenjem što više dobra. On se ne obazire na nagradu ili protuuslugu, svjestan da Bog to nadoknađuje, jer poslije Allaha nema ničega. Trudi se bez straha od bolesti i smrti, jer zna da smrti nema, već je to napor na putu prema Bogu. To su usponi, padovi i ustajanje na putu promjena, za koje insan ne zna kakvi će biti, jer su nepoznati, ali njegova vjera ga obogaćuje i vodi kroz nepoznato i poznato.

Ateisti koji poriču sintezu između vjere i nauke, koriste se jezikom nauke protiv vjere. Oni žive u stalnom sukobu sa samim sobom. Oni dijele istinu na dijelove, zamišljaju da svaki dio treba biti u zasebnoj rafi. Ova rafa je za vjeru, a ta za nauku. Zaboravljaju da seciranje istine ubija istinu, jer je ona sama po sebi jedinstvena i sveobuhvatna. Vjera je u svojoj osnovi nauka. To je znanje o Bogu, a znanje o Bogu se ne može odvojiti od znanja o Njegovim stvorenjima. Znanje o Tvorcu se ne može odvojiti od poznavanja onoga što je On stvorio. Čak svako znanje podržava ono drugo i podupire ga, ne negira ga, niti je u kontradiktornosti s njim.

Čitav svemir, sa svim onim što se pojavljuje u njemu, od harmonije zakona, jedinstva, supstance, ujednačenosti boja i oblika, najbolji je dokaz jednoće Stvoritelja. Svemir je prostor za Božije moći, djela i svojstva. Historija je Božija volja koja se dekodira i ostvaruje u događajima.

Mi u svemiru vidimo Boga. Mi nismo krivi što oni u svemiru ne vide Boga, što im se pogled zaustavlja na granicama mikroskopa, teleskopa i radara, što sve dijele na hiljadu i jedan dio i onda se izgube među tim dijelovima ili vide samo dijelove.

Nauka je opće dobro i niko ne može polagati pravo na svojatanje nauke za sebe. Ne postoji rusko, američko ili englesko znanje. Naučne činjenice su dunjalučko vlasništvo. One su predmet pažljivog posmatranja naučnika, filozofa, mislioca, čovjeka bez međusobnog optuživanja za uhođenje.

Traženje istine svim raspoloživim sredstvima je najvažniji zadatak uma. Pogreška ateista je u tome što oni izmišljaju kontradikcije između nauke i vjere, a zatim i između razuma i osjećanja. Oni žive u stalnom sukobu između sebe i okoline, jer su udaljeni od sveobuhvatne vizije i utopljeni u detaljima.

Da se njihova percepcija uzdigla iznad dijelova i sjedinila sa cjelinom, sve bi se te kontradikcije istopile, vidjeli bi opću harmoniju u svemu i razumjeli kur’anski ajet:

Pa kud god se okrenete, tamo je lice Božije. (El-Bekare, 115)

Šta je sve ovo bogatstvo boja i raznolikost oblika u ovom kosmičkom muzeju, ako nije izraz božanske veličine i božanskog znanja, koje obuhvata sve. Oni, kud god da se okrenu, čitaju Božiju knjigu i otkrivaju Božije znakove. U knjizi El-Mevakif ve El-Muhatebat autor El-Nefri navodi riječi Uzvišenog svom pobožnom robu: „Ja sam u oku svakog posmatrača.”

To znači da je On i u onome što se gleda i u onom ko gleda, a to je apsolutno postojanje, pa neka si Slavljen moj Gospodaru, Koji sve obuhvataš svojom milošću i znanjem. Ako učiš Kur’an, pa ti si u njegovim riječima, a kada bi čitao knjigu iz prirodnih nauka, pa ti si u njihovim zakonima. Ako čitaš historiju, pa ti si u Njegovoj volji. Da si čitao o umjetnosti, ti bi se našao u manifestacijama Njegovih lijepih imena, Tvorac, Stvoritelj, Onaj Koji najviše oblike daje.

Dakle, ne možeš pobjeći od Njega. Ma gdje da se okreneš, naći ćeš da On sve obuhvata. Naši prethodnici u prvom periodu islama su razumjeli islam bolje od nas. Pojedinci među njima su bili ummet. Ibn Sina je bio enciklopedija, bio je naučnik, doktor, filozof, pjesnik i autoritet u matematici. Isto tako Er-Razi, Ibn Rušd, Ibn Hejsem i drugi.

Nijedan od njih nije vjeru stavio u jednu policu, a nauku u drugu, tvrdeći da ne želi miješati jedno sa drugim ili drugo sa prvim. Svaki od njih je imao sveobuhvatan um i sveobuhvatno viđenje. Što je njihova perspektiva bila šira, to je njihovo razumijevanje vjere i nauke bilo bliže i identičnije.

Čak i tradicionalni komentator, kojeg protivnici islama često koriste kao argument, nije bio zatvoren samo u okvir poznavanja vjerskih znanosti i Kur’ana, već se trudio da se koristi naučnim dostignućima svog vremena za razumijevanje ajeta časnog Kur’ana. Kad su naši prethodnici protumačili kur’anski ajet:

I šaljemo vjetrove koji oplođuju (El-Hidžr, 22),

riječima da vjetar potiskuje oblake, pa kiša pada na zemlju i čini je plodnom, koristili su prirodne nauke svog vremena. Mi smo, pošto se naše znanje proširilo, rekli da vjetar prenosi polen s jednog cvijeta na drugi i oprašuje ga. Potom smo, kada se naše znanje još više proširilo, rekli da vjetar nosi čestice prašine i baca ih u oblake. One djeluju kao jezgra oko kojih se kapljice nakupljaju, pa one kao da ih oplođuju itd. Što dalje nauka napreduje, otkriva nam sve više kodiranih sadržaja u ovom časnom kur’anskom ajetu.

Mi idemo istim putem kao i naši prethodnici i nismo izumili ništa novo. Preci su ponekad čak i preuveličavali tumačenje, tako da su zapadali u greške. Tako je Et-Taberi, iako je njegov položaj u tefsiru veoma visok, protumačio ajet:

Ko izvodi živo iz neživog i izvodi neživo iz živog. (Junus, 31)

na ovaj način: „To je kokoš, izlazi iz jajeta, a jaje iz kokoši, a embrion čovjekov se razvija iz sperme, a sperma je iz odraslog muškarca.”

Danas znamo da je naučni primjer, koji je dao Et-Taberi bio netačan, jer su i jaje i kokoš živa bića, koja proizlaze iz živih bića. Isto tako sperma koja dolazi od žive osobe je živa, ali Et-Taberi je imao svoje razloge za ovakvo tumačenje, jer je nauka njegovog doba bila na tom nivou.

Aristotel je napravio još veću grešku kada je izjavio da se crvi rađaju iz starog sira i da život dolazi iz fermentacije mrtve materije. Danas i učenici u nižim razredima osnovne škole znaju da crv sira izlazi iz jajeta sirne muhe i da se fermentacija odvija putem mikroba kvasca, a ne obrnuto. To su greške ljudi visokog ranga. Ali trudili su se, pa su čak i za greške zaslužili nagradu.

Neoprostiva greška je zaustaviti proces idžtihada iz straha da ne bi bili optuženi za uvođenje novotarija u vjeri i prestanak istraživanja. Greška je da se naučnik ostavi sam u prostoru nauke, a da se čovjek vjere zatvori u školjku vjere i da nema kontakta među njima.

Da se razmišljanja raspu na odvojene i nepovezane dijelove, da izgubimo sveobuhvatnu viziju i da se gušimo svako u svom području stručnosti. Ovo je početak propadanja i reći ću početak civilizacijske zaostalosti.

Autor teksta je Mustafa Mahmud iz knjige “Islam – šta je to?”.