Sandžak – zemlja gazija i šehida – Harun Crnovršanin
Pred nama se nalazi, za bošnjački narod, izuzetna knjiga bošnjačkog doktora pravnih nauka i publiciste Haruna Crnovršanina i koautora Nura Sadikovića i Refika (Sijarića) Akove. Naučnoj i čitalačkoj publici u Sandžaku i šire, poznato je da su iz spisateljske radionice hrabrog i iskusnog tandema: Crnovršanin- Sadiković, u zadnjih dvadeset pet godina, izašle četiri izuzetne knjige koje su bošnjačkom narodu, po prvi put, otvorile stranice njihove zabranjene historije. To su, još jednom da ih istaknemo: „Sinovi Sandžaka“, „Sandžak-porobljena zemlja“, „Kako se kalio Sandžak“ i „Dr. Mehmed Spaho- državnik i borac za Bosnu i Hercegovinu“.
U ovoj knjizi, pridružio im se i Refik Akova, istaknuti političar i diplomata Republike Turske, čovjek koji je, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i terora u Sandžaku, 90-ih godina prošlog vijeka, aktuelizirao bosansko i sandžačko pitanje na međunarodnom planu.
Drago mi je da mi se pružila prilika i ukazala posebna čast da napišem svoje viđenje knjige, navedenih autora, koja nosi naslov: „Sandžak-zemlja gazija i šehida“.
Pažljivom analizom knjige „Sandžak-zemlja gazija i šehida“, jasne tematske povezanosti i sistematskog traganja za činjenicama, do kojih se uglavnom dolazilo putem dugogodišnjeg terensko-empirijskog istraživanja, nalazimo potpunu opravdanost njenog publikovanja.
Knjiga: „Sandžak-zemlja gazija i šehida“, stavljena u širi kontekst, aktuelizira brojna pitanja. Ona ne govori samo o Sandžaku, već na izvjestan način upućuje i na promišljanje o fatalnim cikličnim ponavljanjem historije, fatumu muhadžirluka, na razmjere i posljedice bošnjačkog stradanja, mogućnosti usporedbe ne tako davne prošlosti sa sadašnjošću. Ona upućuje i na promišljanja o narodu u cjelosti bez obzira na različite historijske i državne granice, na kolektivne tragedije i traume koje prevazilaze jedna drugu, na razmišljanja o poukama prošlosti.
Sve žrtve nisu bile jednake u svojim stradanjima. O onima koje su doživljene kao zlo, nije se mislilo ni govorilo. Zbog takvog ignorantskog odnosa, jedna od najvećih evropskih demografskih katastrofa nikad nije osvjetljena.
Historija muslimana – Bošnjaka, tokom 20. stoljeća, tog doba ekstremizma, protekla je u znaku masovnih egzodusa, nasilnih deportacija, stalnih asimilatorskih pritisaka, nedefiniranog manjinskog statusa u okviru balkanskih država, latentne i otvorene diskriminacije, represije i neizvjesnosti.
Muslimani (Bošnjaci i Albanci) nisu „miljenici“ balkanske i evropske historiografije. Davno je rečeno da kod onih koji vrše genocide postoji „prirodna potreba“ za poricanjem zločina, da svoje nedjelo svedu na „podnošljive“ numeričke granice.
Migracije su jedno od najvažnijih obilježja historije muslimana na Balkanu, jedan od temeljnih simbola njihove historijske sudbine, jer je riječ o jednom dugom, iscrpljujućem periodu.
Raseljeni svijet Sandžaka mnogo je brojniji od onog koji je tu ostao da živi. I ne samo tog prostora.
Muhadžirluk (odnosno izbjeglištvo ili progonstvo) bitan je dio historije muslimana Balkana. Simon Vejl je pokazala da su rasni i etnički projekti koji dovode do masovnog izbjeglištva, u osnovi usmjereni na slamanje čovjeka, ljudske duše. Pojava iseljeništva je tragična za pojedinca, ali i za narod u cjelini, pokazuju mnogi primjeri od Balkana, preko Palestine i Čečenije do Istočnog Timora.
Zato je ova knjiga tu, da opomene, da se nad bošnjačkom prošlošću mora duboko zamisliti, jer ona je, bez lažne patetike, bila veoma tragična. Ono što je jednom bilo stvarno, to ostaje vječno moguće.
Ono što ovaj rad čini izuzetno valjanim je upornost autora da znalački prikažu proteklo vrijeme i događaje. Autor Crnovršanin i njegovi saradnici Sadiković i Akova, kroz ovaj rad, čija je vrijednost neprocjenjiva, skladnim i jasnim jezičkim kazivanjem prošlosti i sadašnjosti-daju pouke za budućnost. Napo- minjem da ovaj rad vrijedi više od mnogih do sada objavljenih.
Vjerujem da će ova knjiga, kao i sve četiri prethodne, biti rado čitana, jer njena sadržina je veoma interesantna i pregledna i zato je od srca preporučujem čitateljstvu.
Na kraju bih istakao da su naše gazije i šehidi životom branili čast, slobodu, vjeru i dostojanstvo. Zato budimo dostojni poštovaoci njihove žrtve!
prof. Rizah Gruda
u Novom Pazaru, 25.09.2020
