Srdžba - kako ostati miran i spokojan?

Srdžba – kako ostati miran i spokojan?

Prvo što treba shvatiti jeste trenutak srdžbe. Srdžba se nikad ne pojavljuje bez nekog razloga. Ona uvijek daje jedan znak i saopštava svoj dolazak. U vodi koja se zagrijava najprije se pojavljuju mjehurići. Tako i kod onoga koji se rasrdi javljaju se slični mjehurići ovima – mjehurići srdžbe. Stanje i pokreti čovjeka se počinju mijenjati, a srdžba se reflektuje u govoru i riječima tog čovjeka. Tako da se psihičko stanje ovakvih ljudi gotovo može pročitati sa njihovih lica. Tačno kaže Kopmeyer:

‘‘Jedan govor je nešto kao što je zvonjava zvona. Čovjek po glasu osobe shvati da li je govornik šašav. Nema onog koji nije vidio kako se mijenja ton glasa onog koji se rasrdi.’’

Kada osjetimo srdžbu, neophodno je da radimo na izlasku iz kruga njenog zapovjedništva. U jednom trenutku treba da se udaljimo od zabrinutosti prošlosti i budućnosti. Treba se truditi razumjeti uzrok srdžbe, ne uveličavajući događaje koji su se zbili u tom trenutku.

Onaj ko se rasrdi, ako je moguće, ne treba pričati u trenutku ljutnje. Ako osjeća da je prinuđen pričati po svaku cijenu, onda treba pričati mekim tonom. Sulejman, a.s., kaže:

‘‘Mek odgovor gasi srdžbu. Međutim, teške riječi gomilaju srdžbu!’’

Ne treba zaboraviti da je srdžba jedan osjećaj i da se može, kao svi ostali osjećaji, uzeti pod kontrolu. Optuženi, izgovarajući pred sucem riječi:

‘’Izgubio sam se’’,

gotovo da prihvata činjenicu da je ta njegova pogrešna riječ ili pogrešan čin rezultat jednog trenutka srdžbe. Da je ovaj optuženi bio malo strpljiv u trenucima srdžbe, možda se ne bi izgubio i počinio grešku o kojoj je riječ. Mevlana Dželaluddin Rumi kaže:

‘’Ustraj, jer strpljenje je ključ teškoće. Niko se nije spasio od zasjede ne motreći ispred i iza sebe i bez ustrajnosti.’’

Treba znati da niko nije obavezan odmah odgovoriti na svaku riječ. Jedna naša poslovica kaže:

‘’Čovjek koji može zadržati jednu srdžbu jedan minut, može spriječiti patnju cijelog dana.’’

Pa čak i sekundarna srdžba ponekad može biti uzrok bola koji može trajati cijelog života (Özkan, 1998:99).

Sa aspekta života, anatomije i fiziologije čovjeka, srdžbu je moguće usporiti na slijedeći način:

Ispod mozga se nalazi snop nervnih živaca koji se naziva hipotalamus. Hipotalamus je stanica usmjeravanja naših osjećanja. Dužnost joj je poslati osjećaje radi preobražavanja u reakciju u prednji dio mozga. Hipotalamus je centar osjećanja i emocija, a mozak centar intelektualnih funkcija (misljenje, pamćenje, inteligencia). Ako nas neko uvrijedi, i mi se rasrdimo zbog takvog stanja, u toj situaciji poruka najprije dolazi do hipotalamusa.

U slučaju da se u trenutku srdžbe zaustavimo na tom mjestu, rezultat toga će biti neprijatan, jer se srdžba može preokrenuti u agresivnost. Naspram toga, kada bismo mogli u tom trenutku usporiti sve događaje, hipotalamus će poslati poruku centru pameti.

Ako se u centru mozga budemo bavili uvredom koja nas je zadesila, onda će se problem riješiti rezultatom razmišljanja. Međutim, kod osoba koje su naklonjene srdžbi, problemi se ne rješavaju u mozgu, već se radi na njihovom rješavanju u hipotalamusu. Prije nego što se na nekoga izvičemo, kada bismo posjedovali snagu volje da izbrojimo do 10, uopšte ne bi bilo potrebe vikati.

Oni koji mogu vladati sobom u ovakvim trenucima liče na kapetana u morskim burama. Ne treba zaboraviti da se dobri kapetani usavršavaju na burnim morima. U trenucima srdžbe treba razmisliti zašto suprotna strana tako postupa.

U vezi sa tim, ako budemo gledali na takvu osobu i shvatili je kao jednog robota, nije nikakva opasnost. Pošto nema mogućnosti druge vrste ponašanja, treba, bez imalo poteškoća, prihvatiti činjenicu da se ponaša upravljanjem svojih strasti. Trebamo staviti sami sebe na mjesto te osobe i prihvatiti je opravdano. U ovakvim trenucima, koliko smo u pravu – ne treba čak ni razmišljati. Jer biti u pravu nije dovoljno da bismo bili sretni. Ne možemo žrtvovati sreću radi odbrane naše pravičnosti. U ovakvim situacijama trebamo pobijediti sami sebe tako što ćemo oprostiti osobi na suprotnoj strani (Özkan, 1998:101).

Bez imalo sumnje, lijek srdžbe je strpljenje. Da bi strpljenje zaustavilo srdžbu, neophodno je razmisliti i shvatiti da srdžba nije nikakav lijek, da nanosi više štete nego koristi, te da ona pravednu težnju pretvori u situaciju nepravednosti. Kada osoba bude toliko iziritirana da bi imala razloga rasrditi se, neka izabere put spokojstva i mira, izgovarajući riječi: