Tomas Karlajl – 100 svjetskih velikana o islamu
Tomas Karlajl je bio škotski filozof, pisac, esejista, historičar i društveni reformator. Bio je pod snažnim utjecajem njemačke filozofoije i književnosti Getea i Šilera. Snažno je djelovao na veliki broj svojih savremenika. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti svog vremena. Divio se ljudima koji su mijenjali tokove historije, što je istakao u svojoj knjizi Heroes (Heroji) objavljenoj 1841. godine. U toj knjizi jedno poglavlje The Hero as Prophet (Heroj kao Poslanik), posvetio je poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, posebno naglašavajući ono veličanstveno u njegovom životu. Odgovarao je na klevete onih koji su mrzili poslanika Muhammeda do mjere da su ga etiketirali pristranošću prema islamu. Slijede citati iz njegove knjige:
„Naše sadašnje hipoteze o Muhammedu, da je on bio spletkaroš i varalica, utjelovljena laž, da je njegova religija gomila šarlatanstva i gluposti, počinju danas postajati sasvim neodržive za bilo koga. Laži, koje je dobronamjerna revnost nagomilala oko tog čovjeka, sramne su samo za nas. (…) Vrijeme je, doista, da se odbaci sve to. Riječ koju je taj čovjek govorio još uvijek je, dvanaest stoljeća poslije, životna vodilja za sto osamdeset miliona ljudi (danas milijardu i petsto miliona ljudi). Tih sto osamdeset miliona ljudi stvorio je Bog kao i nas. Veći broj Božijih stvorenja vjeruje danas u Muhammedovu riječ nego u bilo koju drugu. Zar neko misli da je ova vjera po kojoj žive i umiru tolika stvorenja, laž i prevara?! Što se mene tiče ne mogu sebi to nikada dopustiti! Ja ću prije vjerovati u mnoge druge stvari nego u to. Bilo bi potpuno uzaludno kad bi šarlatanstvo tako raslo i kad bismo ga tako prihvatali. Ah, veoma su žalosne takve teorije. Ako hoćemo da saznamo bilo šta o pravom Božijem stvaranju, treba takve te- orije da odbacimo u potpunosti. One su proizvod jednog skeptičnog doba; one pokazuju najžalosniju duhovnu klo- nulost i smrtni život duša ljudskih; ja mislim da bezbožnija teorija nikad nije propovijedana na ovoj zemlji. Da jedan lažan čovjek osnuje religiju? Pa lažan čovjek ne može kuću od cigle napraviti, jer ako ne poznaje svojstva maltera, pečenje cigle i svega drugog što treba, onda ono što gradi nije kuća, već gomila smeća. To neće trajati dvanaest stoljeća i da je nastanjuje 180 miliona ljudi; u suprotnom, to će se odmah srušiti.”1Zatim je napisao:
„Muhammeda mi nećemo nikako smatrati kao kakvog besmislenog glumca, kao jadnog, svjesno ambicioznog spetkaroša; mi ga ne možemo tako pojmiti. Poslanstvo koje je on izvršio bilo je ipak stvarno; jedan ozbiljan glas iz nepoznate dubine. Riječi tog čovjeka nisu bile lažne, ni njegova djela ovdje na zemlji nisu bila praznina ni pretvaranje; jedna vatrena masa života, koja je izbila iz velike dubine same prirode. Da osvijetli svijet: tako je Tvorac svijeta naredio. Nikakve hipoteze o Muhammedu, ma koliko bile dokazivane, ne mogu pobiti tu osnovnu postavku o njemu.”2Potom navodi:
„Bilo je vrlo prirodno što je cijela Muhammedova duša nadahnuta tom velikom istinom koja mu je otkrivena, osjetila da je to važna i jedina važna stvar. Da mu je proviđenje ukazalo neiskazanu počast što mu je to otkrilo, čuvajući ga od smrti i mraka; da je zbog toga njegova dužnost da tu istinu saopći svim stvorenjima; na to se mislilo onim ‘Muhammed je Božiji poslanik’3 i to nije bez svog pravog značaja.”4
Još kaže:
„Da li je on falsifikator i prevarant? Ne, i još jednom ne! To veliko vatreno srce, u kome je kipjelo i vrelo, kao u kakvoj velikoj topionici misli, to nije bilo srce jednog prevaranta.”5Zatim kaže:
„U tom se čovjeku vide tragovi poetskog genija, sve što je najbolje i najistinitije vidljivo je u ovom čovjeku. Snažan intelekt, čisto srce, snažan čovjek koji je mogao biti pjesnik, kralj, svećenik, heroj bilo koje vrste.”6Zatim dodaje:
„Uostalom, ja Muhammeda volim što je potpuno slobodan od izvještačenosti, on je ponikao u pustinji, ne pretenduje da bude ono što nije. Nema nikakvog gordog isticanja kod njega.”7Zaključuje i navodi:
„Arapskom narodu to je bilo kao prelazak iz mraka u svjetlost; Arabija je posredstvom toga prvi put oživjela. Jednom siromašnom pastirskom narodu koji je od postanka svijeta lutao neprimijećen po svojim pustinjama, bio je poslan odozgo jedan heroj-Poslanik, s učenjem u koje mogu vjerovati i pogledajte: neznanci postadoše svjetski značajni; malo je naraslo do svjetske veličine; samo jedno stoljeće kasnije, Arabija je s jedne strane u Granadi, a s druge u Delhiju; sijajući od hrabrosti i sjaja i od svjetlosti genija.”8
