U džamiji je obred, islam je napolju
Zabilježeno je da je Ebu Derda, r.a., došao među stanovnike grada Himsa. Nakon što vidje šta ih je preokupiralo, reče im:
“Zar vas nije stid? Gradite kuće u kojima nećete stanovati, nadate se nečemu što nećete dočekati, sakupljate i gomilate nešto što nećete iskoristiti! Oni prije vas su gradili kule i utvrde, gomilali bogatstvo i nadali se nadaleko. Evo ih, njihova obitavališta su mezarovi, njihove nade su se ugasile, a ono što su gomilali postalo je prašina.“ (Tenbihul-gafilin)
Poslanik sljedbenike svoje upozorava:
“Ne vežite srce za imetak, jer je on dnevna ponuda, danas je tvoj, a sutra tuđi. Nemoj se zamarati onim što nekom drugom pripada. Ako srce vežeš za imetak, škrtarit ćeš i nećeš Allahov hak iz njega izdvojiti, a u tebe će ući strah od siromaštva i bit ćeš pokoran šejtanu.“ (Ebu Davud)
Musliman treba dunjaluk. To je mjesto gdje se stiče vječnost. On je njiva koju živeći na njoj obrađujemo i sijemo. Ono što s te njive uzmemo i za svoju dunjalučku egzistenciju iskoristimo, neće nam koristiti kad odavde odemo. Šta je čovjekovo? Ono što obučemo pa poderemo, ono što pojedemo pa kroz nas prođe, ono što gomilamo pa iza nas ostane? To su dunjalučke potrebe.
Bez njih se ovdje ne može živjeti. Dunjalučki život ograničiti samo na to neodgovorno je i daleko od onoga što je muslimanu zadaća i cilj. Dobro djelo mora biti vjernikov prioritet u svakoj prilici. Ne pomišljaj da je dolazak u džamiju i izvršavanje od Boga naređenog obreda dovoljno dobra. U džamiji je obred, a islam je napolju, u svakodnevnici.
Musliman koji je svoju vjeru razumio i koji stremi uspje- hu, on osim obreda: namaza, posta, zekata, hadždža, koji su neupitna obaveza onima koji su dužni i sposobni, svoj život uređuje ajetima Knjige objavljene, pa tako obavezno svoj govor čuva od ružne riječi, od ogovaranja, shodno Božijoj naredbi:
وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَبْ بَعْضُكُمْ بَعْضًا
“I ne ogovarajte jedni druge.“ (El-Hudžurat, 12)
Čuva se ružnog mišljenja o bratu muslimanu shodno riječima Uzvišenog:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيرًا مِنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ
“O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh.“ (El-Hudžurat, 12)
Poslanik upozorava:
“Čuvajte se sumnjičenja, jer je to najlažniji govor.“ (Muslim)
Musliman na svom putu ka vječnosti ne želi nositi teret koji će ugroziti njegova dobra djela. Ne želi nikome biti dužan pa da pri susretu sa knjigom svojih djela bankrotira. Zato on na svom dunjalučkom putovanju nikoga ne uznemirava, ne ponižava i nikome se ne ruga, shodno riječima Uzvišenog:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا يَسْخَرْ قَوْمٌ مِنْ قَوْمٍ عَسَىٰ أَنْ يَكُونُوا خَيْرًا مِنْهُمْ وَلَا نِسَاءٌ مِنْ نِسَاءٍ عَسَىٰ أَنْ يَكُنَّ خَيْرًا مِنْهُنَّ
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, mož-da su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih.“ (El-Hudžurat, 11)
U džamiju smo došli da obred obavimo, ovaj današnji džumanski namaz, ali i da čujemo Božiju riječ po kojoj nam je obaveza urediti život. Ta riječ objavljena od nas traži da budemo iskreni:
وَإِذَا قُلْتُمْ فَاعْدِلُوا
“I kad govorite da krivo ne govorite.“ (El-En’am, 152)
Naše društvo, pogotovo u sferi političkog života, okupirano je od mnoštva ulizica i ljudi kojima riječ ne služi ni za šta osim da hvaleći ono što za hvale nije, vlastiti probitak dožive i dograbe se onog što im ne pripada i čemu dorasli nisu. Naš narod je govorio mudro kad je rekao: “Gdje ulizice napreduju, tu pametni propadaju.“
Jedan od ključnih razloga stagnacije našeg društva u svim sferama je upravo bolest dodvoravanja i odsustvo ozbiljne, realne, osnovane kritike i kritičkog mišljenja. Ako bi danas nekog ko je na položaju nekom opomenuo, kritikovao, on bi se naljutio, zamjerio bi ti, a zaboravlja da se Omer, r.a., i drugi naši prvaci radovali kad bi im neko ukazao na propust, opomenuo ih, istinu im rekao.
Imam Šafija je govorio:
“Nikad nisam raspravljao sa nekim čovjekom, a da nisam želio da isti- na, ono što je tačno, izađe iz njegovih usta.“
Mi se kao sljedbenici Istine konačne trebamo hitno osloboditi licemjera i ulizica jer, koga licemjer dvori, ne zna se koji je gori.
Musliman je svjestan blagodati koje su mu darovane i zato nema pogrešno mišljenje o sebi. Svjestan je svoje ovisnosti o Bogu. Allah, dž.š., kaže:
بَلِ اللَّهُ يَمُنُّ عَلَيْكُمْ أَنْ هَدَاكُمْ لِلْإِيمَانِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ
“Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio.“ (El-Hudžurat, 17)
Omer, r.a., je govorio:
“Ono čega se najviše bojim za vas je da čovjek bude uobražen i zadivljen svojim mišljenjem.“
Ebu Derda, r.a., kaže:
“Tri su znaka neznanja: zadivljenost sobom, mnoštvo govora o onome što te se ne tiče i odvraćanje drugih od onoga što sam činiš.“
Alija, r.a., je rekao:
“Čovjekova uobraženost i zadivljenost samim sobom je dokaz čovjekove slabosti i pogrešnog prosuđivanja.“
Zadivljenost naših muslimanskih prvaka diljem ummeta sobom je ponajviše prisutna zbog činjenice da su oko sebe okupili ljude koji ih licemjerno dvore i veličaju i ni u čemu ih i nikad ne opominju niti im se u mišljenju suprotstavljaju. Kaže se da je Aleksandar Makedonski imao ministra koji mu je to dugo bio, a nikad ga ni za šta nije opomenuo. Jednom mu Aleksandar reče:
“Ili ti ništa loše kod mene nisi vidio, a to znači da nemaš moć rasuđivanja, ili mi to ne želiš reći kako mi se ne bi zamjerio. U oba slučaja si u krivu i kao takav si mi beskoristan.“
Oslobodimo se beskorisnih i opominjimo jedni druge, dobronamjerno kritikujmo i ukazujmo na propuste, a sve radi naše vječnosti i obaveze proizašle iz Objave. Objava ne traži od nas samo obred. Od nas se traži islam, a islam je napolju, obred je u džamiji.
Musliman se ne oholi ni sa čim i nigdje. On je uvijek i sa svakim ponizan shodno riječima Stvoritelja:
تِلْكَ الدَّارُ الْآخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لَا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الْأَرْضِ وَلَا فَسَادًا
“Taj Drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i nered čine.“ (El-Kasas, 83)
Poslanik je krpio svoju odjeću, popravljao obuću, bio jednak ashabima u svemu i svugdje. To smo o Poslaniku u mjesecu koji je iza nas učili i spominjali ga kao uzora. Musliman danas, zakorači li samo jednu stepenicu iznad običnih ljudi na neki položaj, on očekuje da mu obuću iza njega sklanjaju i teško mu je papuče u policu ostaviti. U džamiji učimo, islam je poniznost i skromnost, potrebno je to živjeti i sebe ovom dunjalučkom putanjom za Ahiret pripremati. Muhammed ibn Ka’b kaže:
“Ako možeš primijeniti i nikad ne zanemariti tri stvari, potrudi se da tako bude: ne uzdiži se nad drugim ljudima, nemoj spletke nikome praviti i nemoj prekršiti dato obećanje i preuzetu obavezu.“
Brate muslimanu, kad dunjalučku kuću gradiš, budi svjestan vječne kuće. Kad se dugu životu nadaš, budi svjestan njegove prolaznosti. Kad imetak gomilaš, budi svjestan da škrtica od tuđe kase ključeve čuva. U džamiju ne idemo samo radi obreda već da ajete Objave učimo kako bismo kad iz džamije izađemo islam živjeli i ponosno, uzdignute glave sljedbenicima Poslanikovim se zvali.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da na Tvom putu uvijek budemo. Amin!
Autor “prof. Izet ef. Čamdžić” iz knjige “Poruka i opomena sa mimbere”.