U džamiji je ostavština Poslanikova
Mi, ummet Muhammedov, a.s., u Tevratu smo opisani kao samilosni između sebe, a prema neprijatelju odlučni. Ruku i sedždu činimo, Allahovom zadovoljstvu težeći. Sedžda nas je obilježila, pa nam na licu njeni tragovi stoje.
Indžil nas opisuje kao biljku koja sjeme izbaci, pa ono iz zemlje nikne, očvrsne, ojača, ispravi se na stabljici izazivajući divljenje Sijača.
Stvoritelj nas je na Zemlji posijao i svakom narodu koji je na dunjaluk poslao je Poslanika, onog koji će sjeme zalijevati i obrađivati ga, kako u korov ne bi zaraslo, dao. Poslanici su sljedbenike svoje samilosti učili i odlučnošću prema neprijatelju naoružali. Svi su imali obavezu namaza, pa su svi učili sljedbenike rukuu, sedždi, želeći ih obilježiti sedždom kako bi na Ahiretu bili jedni drugima prepoznatljivi.
Sjeme koje su oni, donoseći Objavu, sijali je plod davalo i iz ploda novo sjeme je u zemlju padalo kako bi novi izdanak nikao. Sve dok su na tragu onog što su poslanici donijeli bili, ljudi su bili uspravni, dostojanstveni, divljenje su izazivali kako Sijača tako i onih koji su s njima živjeli.
Ebu Hurejre, r.a., je jednoga dana otišao na pijacu i povikao:
“O ljudi, vi ste zauzeti trgovinom, a u džamijama se dijeli nasljedstvo, zaostavština Poslanika Božijeg.“
Ljudi ostaviše svoje poslove i pohitaše u džamiju, ali tamo ne nađoše da se išta dijeli. Okrenuše se Ebu Hurejreu i upitaše:
“Ebu Hurejre, ne vidjesmo nikakvo nasljedstvo da se dijeli?“
“A šta ste vidjeli?“
“Vidjeli smo ljude kako spominju i veličaju Allaha i druge kako uče Kur’an.“
“Pa to vam i jeste zaostavština Allahovog Poslanika.“ – kaza Ebu Hurejre.
Džamije, mjesta gdje se dijeli Poslanikova zaostavština, agresor je u proteklom ratu planski rušio. Srušio je njih šesto četrnaest, a sedmog maja, devedeset treće, srušio je Ferhadiju banjalučku. Po tom datumu muslimani bosanski obilježavaju svake godine Dan džamija, kako bi se prisjetili i ne dopustili da u zaborav padne jedan takav zločin, kakav je atak na kuće Božije, ali i kako bi pouke uzimali i u budućnost sigurnije i odlučnije koračali.
Da bi uspravni bili i divljenje drugih izazivali, u džamiju po Poslanikovu ostavštinu treba ići. Ostavština Poslanikova je džemat i zajedništvo. Razjedinjeni i podijeljeni nikog ne zadivljujemo, naprotiv, samilost, žaljenje, a od nekih i prezir doživljavamo, divljenje sigurno ne. U Danu džamija prisjetit ćemo se rušenja kuća Božijih i važnosti njihove u našim životima jer je i agresor znao da mi, ako ne živimo ostavštinu našeg Pejgambera, nikad ispravno i dostojanstveno nećemo Zemljom hoditi, već podanici i sluge drugima ćemo biti.
Ostavština Poslanikova je lijepo ponašanje, ahlak. Džamija nas uči lijepoj riječi i dobrom djelu. Lijepoj riječi koja je tako snažna da se poput grana moćnog stabla širi i plod daje i djelu dobrom koje je trajno. U džamiju idemo da od Poslanika omirazimo brigu o djeci i bdijenje nad njihovim odgojem. Da omirazimo pažnju prema roditeljima i poniznost im. Da omirazimo brigu o komšiji, bratu muslimanu i naučimo se dati svakom njegovo pravo.
Ebu Hurejre nas zove da u džamiju požurimo kako bi od Poslanikove ostavštine uzeli, a nudi nam se čistoća duše, tijela i okoline. Tu, u džamiji, uči se vjera, vjerovanje, namaz i drugi obredi, a oni su hrana duše naše i njen, od grijeha štit. Duša se namazom čisti, postom također. Imetak se čisti zekatom. Hadždž nam nudi bezgrješno stanje kao na dan rođenja.
Požurimo uzeti te ostavštine među kojom je i abdest. On nas od fizičke nečistoće čisti, sapirući prljavštinu sa naših ruku, lica, glave i nogu, ali nas i od grijeha čisti jer od Poslanika učimo da sa kapanjem abdeskih kapi s našeg tijela i grijesi s nas padaju, sapiru se, čiste.
Mi smo zrno koje je palo na zemlju, niklo i raste, i da bi bilo čvrsto, uspravno i divljenja dostojno, džamija mora biti mjesto našeg ishodišta i utoka. Tu ćemo učiti da treba učiti i da je učenje, nauka, put našem dostojanstvu i garant našem uspravnom hodu.
Ne hodi uspravno, i ne divi se niko onome ko je u grijeh zagazio, svoj identitet izgubio i ko džamiju kao mjesto gdje se snaga toči koja biljci snagu daje da se odupre svim nasrtajima vjetra i drugih nepogoda, te uspravna ostane, zaobilazi.
Porušene džamije se obnavljaju, mnoge su već obnovljene. Ferhadija je pri kraju. Obnova Aladže će ove godine započeti, a godina je u IZ proglašena godinom njene obnove. Naša je zadaća sve te džamije obnoviti kako bi svim mahalama, selima i gradovima vratili osmijeh na lice i Bosnu simbolima njenim ponovo obilježili.
Gradnjom i obnovom džamija, trebamo to znati, mi nećemo postati onakvi kako nas Tevrat i Indžil opisuje. Izgradnjom sebe u džamiji, mi ćemo biti samilosni između sebe, odlučni spram neprijatelja, a ruku i sedžda će biti naša svakodnevnica. Naši odlasci u džamiju, sjeme koje se čovjek zove i ummetu Muhammedovu, a.s., pripada će ojačati, očvrsnuti i uspravnim učiniti. Čovjek će postati sposoban da se odupre nasrtaju svakog neprijatelja i da bude dostojan divljenja Sijača, ali i stvorenja, onih koja s nama prostor životni dijele.
Iščekujući Dan džamija i ne dopuštajući da u zaborav padne taj silni zločin, podizanja ruke na kuću Božiju, mi istovremeno podsjećamo sebe na našu obavezu da džamije gradimo i održavamo. Održavati je znači u njoj biti i u nju ići da se mijenjaš, a iz nje izlaziš spreman i sposoban da mijenjaš svijet.
Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji će u džamiju po Poslanikovu ostavštinu žuriti i uvijek uspravno i dostojanstveno zemljom hoditi. Amin!
03. 05. 2013.
