Vjernika krasi korisnost
Poslanik je ashabe pitao: “Koje drvo sliči vjerniku?“ Ashabi su dugo razmišljali, ali niko nije ponudio odgovor. Jedino je Abdullah ibn Omer, r.a., znao odgovor, ali ga je iz poštovanja prema starijima prešutio. Kada je Poslanik rekao: “To je palma.“ Abdullah je rekao ocu: “Babo, ja sam znao odgovor.“ “Zbog čega nisi odgovorio?“ – upitao je Omer. Abdullah je odgovorio: “Stidio sam se starijih.“ Omer na to reče: “Da si odgovorio, tako mi Allaha, bilo bi mi to draže od čitave Zemlje.“ (Et-Taberani)
Zbog čega vjernik sliči palmi? Zbog toga što ona donosi samo dobro. Hurma kao njen plod koristi se u ishrani. Od njenih vlakana se prave užad, a od grana se prave metle, te pletu korpe, a korijen i stablo se koristi kao građevinski materijal. Od ovog stabla se ništa ne baca, je sve iskoristivo.
Poslanik je za vjernika kazao: “Gdje god da se nađe, od koristi je.“ Ako nije takav, onda mu je vjerovanje slabo. Vjernik dobro pazi da ne bude lišen tog dobra, dobar je prema sebi, dobar je prema porodici, u društvu je koristan. Dobro pazi da nikom ne nanese štetu, da ne uznemiri komšiju.
Vjernik pazi da ništa ne oskrnavi kako ne bi izgubio svojstvo vjernika. Omalovažiti bilo koga, oskrnaviti bilo šta, nije vjera. Onaj ko uznemirava ljude, bihuzuri komšije, nanosi štetu društvu, nije dobar vjernik. Vjernik je oličenje dobra i od koristi je svugdje.
Da bi čovjek bio koristan, on to ne može ako se izoluje iz društva. Islam odbacuje izolaciju i izbjegavanje ljudi. Islam ne prihvata da te se ne tiče. Poslanik kaže:
“Ko ne brine za opće stvari muslimana, ne pripada nama.“ Također kaže: “Vjernik koji se miješa sa ljudima, i bude strpljiv na njihove uvrede, bolji je od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne trpi njihove uvrede.“ (Ibn Madže)
Ibn Abbas, r.a., kaže:
“Da obezbijedim jednoj porodici opskrbu za jedan mjesec, ili za jednu sedmicu, ili za manje od toga, za mene je bolje nego da drugi put obavim hadždž.“
Hazreti Alija, r.a., kaže:
“Ne znam da postoji veći nimet od toga da podmirim potrebu onoga koji mi dođe nadajući se da ću podmiriti njegovu potrebu, ili da će mu posredstvom mene biti olakšan neki posao. Podmiriti potrebu brata muslimana za mene je bolje od cijelog dunjaluka ispunjenog zlatom i srebrom.“
Svoje umne i fizičke sposobnosti, svoje vrijeme, vjernik stavlja u službu vjere, a vjera je život. Vjera je aktivizam u džematu, u zajednici, u društvu. Vjernik se uključuje u svaki hairli posao, u svaku korisnu akciju. Vjernik ne štedi sebe kad je u pitanju dobro i opća dobrobit.
Nedopustivo je, islam to ne prihvata, da pametan i zdrav musliman dozvoli sebi da je ovisan o drugim ljudima i da pruža ruku i moli. Sjetit ćemo se kako je Poslanik postupio sa takvim kad je došao na njegova vrata. Kupio mu je sjekiru i zapovijedio mu da sakuplja drva i prodaje ih i tako se učini neovisnim, i poštovanim u društvu. Za nekoliko sedmica je ovaj čovjek bio u stanju druge pomoći. Poslaniku je bio iznimno zahvalan.
Siromaštvo je, kako to Poslanik pojašnjava, sasvim blizu kufra. Nije zamislivo, neopravdano je da čovjek i pored tolikih blagodati koje je Allah dao, a dao nam je i njive i šume i izvore i klimu ugodnu, radom svojim ne obezbjeđuje osnovne životne potrebe.
Nezamislivo je, muslimanu to ne priliči, da se ne uključuje u džematske aktivnosti. Zdrav si i pametan, i imaš vremena a ne zanima te ni je li džamija i oko nje uređeno, ni je li mezarje i vakufska njiva uređena. Ko je vjernik? Vjernik je onaj koji je koristan. Na žalost našu, sve je manje ljudi u našim džematima koji su spremni raditi za opće dobro. Sve je manje ljudi koji radi Božijeg zadovoljstva žele biti džematski aktivisti i hizmećari Božijih kuća.
Nedopustivo je, islamu je to strano, da se vjernika ne tiče kako izgleda njegova ulica, mahala, selo. Kakav je vjernik? Koristan je svugdje i uvijek. Jesmo li mi pravi vjernici ako nas se ne tiče ni put, ni vodovod, ni rasvjeta, ni komšija? Ako se uključiš, ako staneš na čelo neke akcije, hoće te ljudi bihuzuriti. Vidi, i u Poslanikovo vrijeme su takve napadali, ali Poslanik kaže da su takvi bolji od onih koji ne rade ništa, već samo idu u džamiju, ibadete i govore kako ništa ne valja.
Dželaludin Rumi je rekao:
“Ne postoji potreba za ljudima koji će dijeliti savjete, potrebni su ljudi koji će biti primjer. Ima mnogo onih koji dijele fetve, ali je malo onih koji žive sa bogobojaznošću.“
Svaki dan bogobojazni se pita, kako mogu danas biti koristan? Šta mogu učiniti danas da zaradim sebi za Budući, a korist donesem drugima na ovom svijetu. Neće se ni jedan dan koji nam je poklonjen vratiti nazad. Svi ćemo pojedinačno odgovarati, a može biti da ćeš primjerom pokrenuti i druge.
Svaki je ashab slijedeći Poslanika nastojao nešto uvakufiti. Vakufili su spram svojih mogućnosti. Oni koji nisu imali imetka vakufili su vrijeme. Bili su svjesni da će za svaki dan, za svaki trenutak svoga života odgovarati. Mnogi od nas imamo vremena slobodnog na pretek. Budimo vakifi i mi, i umjesto u ispravnim razgovorima, umjesto u gledanju beskorisnih televizijskih programa, umjesto u nesvrsishodnom provođenju vremena na društvenim mrežama, uključimo se u život i budimo korisni, budimo pravi vjernici.
Poslanik kaže:
“Ko želi da preseli sa selametom i bude nastanjen usred Dženneta, neka se drži džemata. Koga raduju njegova dobra djela, a rastužuju loša, taj je potpuni vjernik.“
Sigurno je tuga ne činiti ništa za dobrobit zajednice i društva. Krenimo, braćo, po svoju dunjalučku radost i ahiretski selamet. Vjernik zna da kad ukloni smetnju s puta, time potvrđuje iman. Vjernik zna da kad pomaže drugog, zarađuje Allahovu pomoć. Vjernik zna da je Allahova milost na zajednici, na džematu, a džemat, nije samo ovaj skupljeni narod u džamiji. Džemat je i ujedinjeno selo da pomogne siromašnog komšiju. Džemat, to smo mi i naša sloga da mijenjamo društvo, da popravimo puteve, da mladima obezbijedimo alternativu nudeći im sadržaje koji će ih udaljiti od kafane i kladionice.
Nema ništa, braćo, na palmi što nije korisno. Vjernik je sličan njoj. On nema trenutka za potrošit uzalud. Svugdje je i uvijek koristan. Mijenjajmo se, braćo, kako bismo istinsku i pravu vjeru živjeli. Nije ispravno kritikovati, napadati, svakakvim negativnim epitetima častiti čestite i poštene ljude koji su se uključili i koji nastoje unaprijediti naše selo, našu mahalu, naš džemat, zajednicu, državu. Mi dobrim smatramo one koji ništa ne rade, koji se ne uključuju, mi obično takve ne kritikujemo, a baš oni zaslužuju kritiku. Bolji su kod Allaha oni koji su društveno aktivni od onih koji su odlučili živjeti u izolaciji, to kaže Poslanik.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da shvatimo da biti koristan u društvu vrednije je od dobrovoljnog hadždža. Amin!
Autor “prof. Izet ef. Čamdžić” iz knjige “Poruka i opomena sa mimbere”.
