Zašto se ljudi ljute?
‘’Kada se rasrdite, više nanosite štete sebi nego onima koji se nalaze oko Vas. Vaša psiha nema većeg neprijatelja od srdžbe.’’ Gary Evans
U srdžbu spadaju svi postupci neraspoloženja koji se javljaju u samom čovjeku i u njegovim međusobnim odnosima sa drugima. Zašto se ljudi ljute? Svaki se normalan čovjek ponekad i zbog nečega rasrdi. To je jedna sasvim prirodna pojava. Međutim, neki ljudi kada se naljute, potpuno izgube kontrolu nad sobom.(Allah, dž.š., navodi svojstva onih za koje je Džennet pripremljen, pa u 134. ajetu sure Alu Imran kaže:
“…Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., jedne prilike je upitao svoje ashabe: “Šta mislite ko je pehlivan – junak?“ Oni odgovoriše: “Onaj koga ne mogu pobijediti drugi ljudi.“ Poslanik reče: “Ne, nije taj. Pravi junak je onaj koji upravlja sobom (strpi se) kada se naljuti“ (Muslim, Birr, 106-2608; Ebu Davud, Edeb, 3-4779).
Oni koji nisu mogli proživjeti svoje djetinjstvo bezbrižno kao i ostala djeca, te oni koji su bili podvrgnuti pritisku u svojoj porodici od strane majke ili oca, u školi od strane učitelja, u društvu od strane starijih – kasnije bivaju problematični, svadljivi i prema drugima se ponašaju krajnje nepodnošljivo i netolerantno. Ovakvi ljudi se ponašaju ljutito i tlačiteljski nad onima koji se nalaze pod njihovom upravom i svakog trenutka, ne primjećujući, čine nesretnim i potištenim svakog onog ko se nađe u njihovoj blizini (Russianeff, 1991:202).
Ponekad, naša kultura gotovo da nas prisiljava na srdžbu, pa čak, ako se možemo tako izraziti, i uvjetuje nas time. U nekim trenucima predamo se uvjerenju da je sasvim normalno naljutiti se. Učitelji u školama se ponekad prema učenicima ponašaju u nekakvom neočekivanom stilu, prave se previše odvažnima. Rade na tome da svoj autoritet grade na osnovu namrgođenog lica i drskog ophođenja sa učenicima. Zbog toga otvaraju vrata diskusiji sa učenicima i roditeljima bez ikakvog razloga.
Naravno, to naše srdito ponašanje vremenom otvara velike pukotine u našoj psihi, počinjemo se udaljavati od samih sebe, jer nam se ono sopstveno JA više ne sviđa. Poslije toga, prinuđeni smo živjeti životom onoga koji nema povjerenja u samog sebe, uznemirenog i bojažljivog, ili, suprotno tome, agresivnog. Kada jednom opečatimo naš život srdžbom, kraj nesreća i razaranja ne dolazi. I pod utjecajem prošlosti, svaki dan sve više postajemo srditiji i ljući (Russianeff, 1991:203).
Srdžba je jedano surovo osjećanje ili emocija koja se budi kod osoba koje burno reaguju zbog bilo kakvog razloga. U trenutku srdžbe, čovjek poput škorpije ujeda samog sebe. U većini slučajeva, srdita osoba se ne zadržava samo na bijesu, već se bijes pretvori u surovost i grubost. Poslije toga, kajanje ili krivnja koje se osjeća drži se pod pritiskom (presijom). Kao što je rekao John Webster:
Srdžba liči na morsku buru. I kada se smiri bura, valovi se nastavljaju. Rasrđene osobe su poput onih koji se opiju alkoholom i narkoticima, i nisu u stanju vladati svojom voljom i razumom. Oni koji se iznenada rasrde, pa zato ne mogu kontrolisati sami sebe, zadaju štetu sebi i drugima isto kao što to čine oni koji su ovisni od narkotika. Teško ih je izliječiti isto kao i one koji posjeduju loše navike (Kopmeyer, 1997:106).
Autor teksta je Halid Ertugrul iz knjige “Kako da usavršimo sami sebe”.
