Musliman perfekciji teži
Čisto tijelo, odijelo i mjesto uslovi su za ispravnost namaza. Islam insistira na perfekciji u svemu, pa i kad kao uslov za ispravnost namaza postavlja čistoću. Naša vjera je ljudskoj prirodi prirođena, a ta priroda nije uvijek na nivou perfektnosti pa se dopušta obaviti namaz i u odijelu u kojem smo na njivi radili, šalovali i betonirali, jer to nije nečistoća koja bi namaz neispravnim učinila. Znamo, da svaka nečistoća koja se definira kao nedžasetul-kubra, ne smije biti ni na tijelu, ni na mjestu, ni na odijelu i znamo da čovjek ne može biti džunub pri stupanju u namaz. Ovdje dakako treba naglasiti i da se pod pojmom čistoće spomenutog podrazumijeva i čistoća od harama.
Uzeti abdest, po potrebi se okupati, a u nuždi uzeti tejemum, također su uslovi koje je obaveza ispuniti da bi namaz bio ispravan. U mektebu smo učili sve o abdestu, o njegovim šartovima, sunnetima, mustehabima, mendubima. Znamo da ako nema dovoljno vode, možemo se ograničiti na farzove samo, a ako uopće nemamo vode, tad ćemo se simbolično, zemljom čistiti, tejemum ćemo uzeti.
Biti propisno obučen. Da bi namaz bio ispravan, treba se, tako zahtijeva vjera, propisno obući. Allah, dž.š., naređuje, a Poslanik to oblačenje objašnjava. Kao i u drugim pripremama za namaz i ovdje postoji nužna situacija. U našoj osnovnoj literaturi koja se bavi ibadetom ILMIHALU piše da je za muškarce nužda u oblačenju u pripremi za namaz da pokriju najmanje svoje tijelo od pojasa do ispod koljena. Namaz u ovakvoj, nužnoj odjeći dozvoljen je samo u nuždi.
Ako, čovjek ima šta obući, a svoju pripremu za namaz reducira na nuždu, upitna je ispravnost namaza. Ovo želim posebno naglasiti, jer je sve češća pojava pristupanja u namaz i to u džematu u odjeći koja se naziva nužnom. Ako biste, draga braćo, u tim hlačicama koje, istina je, zadovoljavaju nužnu potrebu pristupanja namazu, krenuli u općinsku zgradu ili u zgradu suda, u konzulat ili ambasadu, u ministarstvo ili vladu, bili biste vraćeni s objašnjenjem da ste neadekvatno obučeni.
Te institucije drže do reda i žele štititi svoj dignitet. Ne dopuštaju da ih neko svojim neozbiljnim oblačenjem ponižava, nipodaštava. Ovo je Božija kuća. Ovdje dolazimo razgovarati sa Allahom, pa neka znate, draga braćo, da vam je namaz u toj samo za nuždu dovoljnoj odjeći, okrnjen, nepotpun, sumnjiv. Nisam ovlašten, jer je to Božija kompetencija, da kažem da je namaz neispravan, ali upitajte se sami, zamislite se da vam ne daju u zgradu u kojoj je domaćin čovjek, a vi mislite da je ispravno doći u takvoj odjeći u onu koja se Božijom zove.
Na vrijeme klanjati. Upitan koje je djelo najbolje, Poslanik je rekao: “Namaz u njegovo vrijeme.“ Ovdje se naravno misli na prvo vrijeme, ono čim namaz nastupi, jer je svako odgađanje dobrog djela problematično zbog činjenice da ne znamo do kada ćemo disati. Istina je da je namaz obavljen u svom vremenu (a, npr., vrijeme podne-namaza je od podne do ikindije) ispravan, ali nije jednako vrijedan kao onaj koji je obavljen u prvo vrijeme. Pogotovo ako je odgađanje neopravdano. Nije propis naše vjere ni okrutan ni nemoguć, ali svaki insistira na perfekciji i istoj trebamo težiti. Ima braće koja u našim okolnostima početak namaza u džematu smatraju početkom farz-namaza, ne pridajući važnost sunnetu.
Nama vijekovima namaz počinje odmah iza ezana, osim akšama, svaki počinje sa sunnetima i tada mu se pristupa. Ta naša braća koji sunnete provedu u razgovoru i čekanju, a želeći postići nagradu prvog safa, preko braće koja su smjerno obavila sunnetske rekate prekoračuju i žure, ne shvatajući da oni ustvari proizvode nered, što je veći problem, jer skrnave džematski sklad od eventualne nagrade za stajanje u prvom safu.
Da bi namaz bio ispravan, treba se ispravno okrenuti, a to znači po naredbi Božijoj, lice svoje prema Mesdžidul-haramu usmjeriti. I u ovom kao i drugim propisima postoje izuzeci i nužne situacije. Allah, dž.š., nas uči da ako ne možeš istražiti gdje je kibla, kud god da se okreneš, tamo je strana Božija.
Ova spoznaja da će nam biti ispravan namaz i ako se ne okrenemo prema kibli ne oslobađa nas obaveze da ispravnu stranu tražimo. Isto tako spoznaja da će biti ispravan namaz u neadekvatnoj odjeći ne oslobađa nas obaveze da se po propisu i lijepo obučemo, baš kako to Allah, dž.š., naređuje: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete namaz da obavite, kada hoćete uz džamiju da idete.“
Da bismo se vjernicima potvrdili nije dovoljno samo imati šehadet u srcu. U šartima naše vjere se kaže, i to u prvom, da trebamo svjedočiti Allahovo jedinstvo i Muhammedovo poslanstvo, a to znači iskazati ga, obejaniti, javnosti saopćiti da smo muslimani. Vjera jeste u srcu, ali je obaveza i da šehadet bude na jeziku. Jeste i nijjet u srcu, ali da bi se namazu, toj našoj temeljnoj dužnosti, tom stubu naše vjere, ozbiljno pristupilo, treba nijjet i reći, jezikom ga očitovati.
Ne treba sporiti da je nijjet u srcu i da ako ga i ne izgovorimo namaz je valjan, ali, braćo, zar se kao muslimani ne borimo za perfekciju u svemu pa i u upotpunjenju nijjeta.
Na kraju da kažem, može se različito klanjati, četiri su pravne škole u našem ummetu, a to znači i toliko načina da se na maz obavi. Svi su ispravni, a za nas je najbolji onaj kojim ne narušavamo vjekovima građeni džematski sklad i naše zajedništvo. Nema sumnje da voda i uvezena i domaća će ugasiti našu žeđ. Kupujući domaću, osim što gasimo žeđ, donosimo korist našem društvu.
Kupujući tuđu, mi hoćemo ugasiti žeđ, ali nećemo koristiti ni našem društvu ni našoj državi. Često postupajući tako mi ustvari jačamo neprijatelje i ovog naroda i ove zemlje. Koga pomažemo kad prihvatamo drugo, a ostavljamo naše? I to drugo i to naše je kad je u pitanju namaz isprav no, ali slijedeći naše mi snažimo naše zajedništvo i donosimo korist našem društvu. Koga pomažemo ako prihvatamo tuđe? Eto s tim pitanjem želim da danas s ove džume pođemo kući.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da perfekciji težimo i nad jedinstvom našim neumorno bdijemo. Amin!
