Muslimani vjeruju u četiri Božije knjige
Poznata su nam imena četiri Božije knjige: Tevrat, Zebur, Indžil i Kur’an. Tevrat je knjiga koja je objavljena Musau, a.s., Zebur je objavljen Davudu, a.s., Indžil Isau, a.s., a Kur’an je posljednja i konačna Božija objava, sa kojom je došao posljednji vjerovjesnik, Muhammed, s.a.v.s.
Sastavni dio islama je vjerovanje u sve Božije poslanike i Objave. Današnja Biblija sadrži pet knjiga Starog zavjeta, koje se pripisuju Musau, a.s., Psalme, koji se pripisuju Davudu, a.s., i četiri evanđelja Novog zavjeta. Međutim, ništa od toga nije Tevrat objavljen Musau, a.s., Zebur objavljen Davudu, a.s., niti je bilo koje evanđelje onaj Indžil koji je objavljen Isau, a.s. Možda ovi biblijski tekstovi sadrže dio Božijih riječi, ali one nipošto nisu autentična Objava koja je došla Božijim poslanicima.
Časni Kur’an sve Božije poslanike svrstava u jedno bratstvo. Svi su imali istu poslaničku misiju i potpuno istu srž Objave. Zbog toga, temeljna učenja svih velikih religija nisu kontradiktorna, čak iako su njihovi sljedbenici tokom vijekova značajno izmijenili veći dio svetih knjiga, zato što im je izvor isti: Objava od Uzvišenog Allaha.
Kur’an naglašava da Božiji poslanici nisu odgovorni za promjene koje su nastale u tim knjigama, već njihovi sljedbenici, koji su dijelove Objave zaboravili a neke dijelove namjerno izmijenili ili izbrisali. Kur’an se, stoga, ne može smatrati takmacem knjigama objavljenim Musau, Davudu i Isau, a.s., već kao knjiga koja ih objedinjuje, usavršava i čisti od ljudskih interpretacija. Jedno od imena Časnoga Kur’ana je Furkan – Rastavljač istine od neistine. Objavljen je da napravi jasnu razliku između Božanskog i ljudskog u knjigama drugih religija.
