Koliko vrsta ljutnje ima?
Zaista se ljudi prema jačini ljutnje dijele na tri vrste u prvotnom stvaranju, a one su: zanemarivanje, pretjerivanje i umjerenost.
Što se tiče zanemarivanja: ono biva sa gubitkom i slabljenjem ove sposobnosti i to je pokuđeno. On je onaj za koga se kaže da je on onaj koji nema revnosti. Zbog toga je Šafija, Allah mu se smilovao, rekao:
“Koga se nastoji razljutiti pa se ne naljuti on je magarac “.
Ko potpuno izgubi sposobnost ljutnje i revnosti on je veoma manjkav. A Uzvišeni Allah je opisao Poslanikove, sallallahu alejhi ve selleme, ashabe kao stroge i revnosne i kaže:
…Strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom. (Kur'an, sura el – Feth, ajet 29).
I kaže Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme:
…Bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima! (Kur'an, sura Tahrim, ajet 9).
Zaista su strogost i grubost tragovi jaćine revnosti, a ona je ljutnja.
Što se tiče pretjerivanja: to je da prevlada ovo svojstvo tako da odstupa od politike razuma i vjere i uz nju čovjeku ne ostaje ni razboritost, niti zapažanje, niti razmišljanje a ni slobodan izbor, već se preobražava u lik poremećenog čovjeka. Uzrok njene nadmoći su prirođene i uobičajene stvari: Često je čovjek po svojoj prirodi sklon brzoj ljutnji do te mjere da kao da je njegov lik u prvobitnosti lik ljutoga čovjeka, a to potpomaže vrelina temperamenta srca, jer je ljutnja od vatre, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, ali je hladnoća temperamenta gasi i slama njenu žestinu.
Što se tiče uobičajenih stvari: one su da kontaktira sa ljudima koji se hvališu zadovoljenjem srdžbe i pokoravanjem ljutnji i to nazivaju hrabrošću i muževnošću. Jedan od njih kaže: “Ja sam onaj koji nema strpljenja za spletkarenje i varanje i ne dopuštam da mi iko naređuje!” Ovo znači: “U meni nema razuma niti blagosti.” Zatim je spomene na pozornici ponosa u svome neznanju. Ko ga čuje duboko u svojoj duši urezuje ljepotu ljutnje i želju za oponašanjem ovih ljudi i time ojača ljutnju.
I kad god ljutnja postane žešća i pojača se njen plamen, ovlada svojim vlasnikom i ogluhne ga od svakoga savjeta, pa ako se posavjetuje ne čuje. Čak šta više, to ga još više razljuti. A kada se osvijetli svjetlom svoga razuma i htjedne da se preispita, to ne bude u mogućnosti, jer se svjetlo razuma gasi i automatski biva prekriveno dimom ljutnje. Zaista je izvor razmišljanja mozak.
Prilikom pojačavanja ljutnje zbog vrijenja krvi srca, uzdiže se tamni dim prema mozgu ovladavajući izvorima razmišljanja i možda obuhvati i izvore osjećanja, te se zamrače njegove oči tako da ne vidi svojim očima i u crno mu se oboji cjelokupni dunjaluk. Njegov mozak biva sličan pećini u kojoj se rasplamsala vatra, pa mu se atmosfera zamračila, usijalo se njegovo boravište i ispunile se dimom njegovi predjeli.
U njemu je bila slabo svjetlo čija je svjetlost uklonjena i ugašena, pa se ne miče ništa u njemu, niti se čuje bilo kakav govor u njemu, niti se u njemu vidi bilo kakav oblik, a ne može je ugasiti niti iznutra niti spolja, već treba da se strpi dok ne izgori sve ono što je zapaljivo.
Što se tiče održavanja ljutnje na granici umjerenosti, ona je ustrajnost kojom je Allah obavezao svoje robove i ona je sredina koju je opisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada kaže:
“Najbolje stanje je sredina.“
Onome čija je ljutnja sklona ravnodušnosti tako da sam od sebe osjeti slabost i poniženje duše u podnošenju nepodesnog poniženja i nepravde, je neophodno da liječi svoju dušu kako bi se njegova ljutnja pojačala. A onome, čija je ljutnja naklonjena pretjerivanju tako da ga dovodi do nepromišljenosti i neobuzdanosti u gnusobama, je neophodno da liječi svoju dušu kako bi umanjio žestinu ljutnje i zauzeo položaj istinske sredine između ove dvije strane. A ona je pravi put i ona je tanja od dlake a oštrija od sablje. A ako to ne bude u mogućnosti, neka traži njegovu blizinu. Uzvišeni kaže:
Vi ne možete potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli, ali ne dopustite sebi takvu naklonost pa da jednu ostavite u neizvjesnosti. (Kur'an, sura En – Nisa, ajet 129).
I nije neophodno da svaki onaj koji nije u mogućnosti da učini svako dobro djelo učini svako loše djelo. Međutim neko loše djelo je lakše od drugog, i neko dobro djelo je odabranije od drugog.
