Zekat

Naši suvremenici komunisti su imali naviku da se podrugljivo osmjehnu kad se spomene tema zekata, kao da su pronašli prolaz kroz koji mogu da nas napadnu. Zekat je za njih sramotno rješenje za problem socijalne pravde. Pravda se, po njima, ne postiže prosjačenjem i podjelom milostinje, već izdvajanjem, eliminacijom, represijom i kažnjavanjem nepravednih eksploatata. Feudalce i kapitaliste treba ukloniti iz korijena i to komunističkim pučem, te stvari dovesti u red.

Ovaj komunistički opis zekata je pogrešan.

Prizvuk nasilja i brutalnosti u riječima naših prijatelja me uvijek podsjeća na mišljenje koje je iznio islamski mislilac iz Maroka, dr. El-Mehdi bin Abad: „Komunizam nije ni doktrina ni ideologija ni filozofija, sve je to samo obmana. Ustvari, komunizam je karakter…

Komunizam je mržnja, zavist, ogorčenost i osvetnička priroda, koja navodi ljude da polažu pravo na primjerno kažnjavanje, ponižavanje i dominaciju. Reformu vide samo u krvavoj eliminaciji i promjeni svega iz samog korijena.

Ta priroda uvijek bira improvizovanu ideologiju, koja joj pomaže. Stoga njihovo prihvatanje komunizma nije na osnovu uvjerenja, niti na osnovu logike, niti na osnovu shvatanja, već na osnovu prirode karaktera. Ti isti ljudi su u prošlosti birali pravac haridžija, karamitija i huremija. Ti isti su se kasnije pridružili grupi tekfira i hidžre, jer oni gaje istu prirodu.”

Vratimo se našim prijateljima spomenutim u uvodu o zekatu. Oni su to pogrešno razumjeli. Zekat nije dobrovoljno davanje bogatih siromasima, u pogledu dobročinstva u ime Boga. Nije ni milostinja prosjaku, već je pravo koje se uzima od viška imetka bogatih. Novac na dostojanstven način stiže do onih kojima je potreban, a da oni to i ne traže i ne pružaju ruku. Ono što dopire do ovih ljudi je njihovo pravo, a ne blagonaklonost. Njegov propis je kao porezni nalog, kojim se uzima putem zakona i daje putem zakona.

Davanje nema maksimalnu granicu. Minimum je 2,5% i to je propisani zekat. Njegov maksimum je ostao otvoren za onoliko koliko hoće i štaplemenitost i iman samog davaoca žele.

I pitaju te šta da udjeljuju? Reci:

„Višak.” (El-Bekare, 219)

Odnosno, sve što smatraš da je iznad tvojih potreba do 99% onoga što posjeduješ. Ako smatraš da su ti komad hljeba i odjeća dovoljni kao životne potrepštine, a ostalo je za Boga, onda je to dogovor sa Bogom i poslovanje sa Stvoriteljem, a ne usluga prema Njegovim stvorenjima. Ali ova vrsta davanja, velikog davanja, je dobrovoljna, drage volje data od strane samog davaoca i niko je nije propisao. Značenje riječi zekat je čišćenje i umnožavanje imetka samog davaoca. Čisti se i davalac od pohlepe, škrtosti i sebičnosti. To znači da je prvi korisnik sam davalac.

Sadaka je poput prljavštine na ljudima, kad god daš sadaku, očistiš sebe od onog materijalnog i zemaljskog što se na tebe zakačilo.

Imetak se ne umanjuje davanjem sadake. Novac koji podijelite, Bog nadoknadi. Bog će vam nadoknaditi u imetku, zdravlju, milosti, dobrom potomstvu ili uspjehu. Bog će sigurno nagraditi dobročinitelja i na ovom i na budućem svijetu. To je božanski zakon i neće izostati. Oni koji daju zekat natječu se u njemu. Oni vrlo dobro znaju da Bog nikada ne krši svoje obećanje.

Zekat ublažava zavist, prekida zavidne poglede i spaja srca, jer je to halal novac. Vlasnik ga izdvaja s ljubavlju, dostojanstveno i dobrovoljno. On stiže do potrebitih bez prigovora i poniženja.

Ako uvrstimo u udio zekata i zekat tvornica, banaka, trgovačkih lanaca, potom zekat država, kojima je Bog dao velika prirodna bogatstva i resurse, onda će zbir premašiti milijarde. Ovim bi on postao snaga koja može promijeniti postojeću ekonomsku situaciju u potpunosti. Potrošnja tog novca može biti realizovana na savremen način, tj. može se investirati u projekte u korist siromašnih. Mogu se otvarati nove firme i zapošljavati nezaposleni, može se pokrenuti industrija, pa čak i samo podizanje nivoa obrazovanja može biti garant promjene načina života bez nasilja, prisile ili kazne. Na taj način se susreću ruke u ljubavi, pomoći i solidarnosti, pa dobro donese još više dobra.

S druge strane, brutalnost ateista donosi samo još više brutalnosti. Prisila neće donijeti ništa drugo do odbojnosti, lijenosti i apatije. Prevlast neće donijeti ništa drugo osim očaja i pasivnosti. Na kraju se sve završava tako što svi dižu ruke od svega i govore:

„Neka država radi što hoće.”

Ali država u komunizmu nije zdravo živo biće, već dinosaurus i nakaza, policijski sistem koji drži ljude u strahu, tiranija i centar moći, koji slobodno djeluje u ime stranke, nepravedno eksploatacijski i slobodno pljačka u ime partije, a njihove zločine pravda parolama, lažima i kontrolisanim medijima.

Velika je razlika između ove zgrčene društvene strukture i one skladne strukture muslimanskog društva, u kojoj svaka osoba radi s uvjerenjem da je rad ibadet, da je davanje lični odnos s Bogom, da sadaka prvo padne u Božije ruke prije nego padne u ruke siromaha, da je liječenje bolesnika, podizanje zida, kao i izgradnja mosta ibadet, da dobro djelo neće nestati i neće ostati uzalud, da kraljevstvo ima Vladara, da nebo ima pravednog Boga i da njegova pravda neće izostati.

Sve ovo daje smirenost, zadovoljstvo, a mirna savjest je bolja od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu. Gdje je ovo u odnosu na stanje nekih bogatih zajednica, u kojima neki njihovi stanovnici počine samoubistvo uprkos obilju? U statistikama se navodi da su u porastu psihička oboljenja, briga i depresija. Uprkos bogatstvu porodica je u krizi, širi se homoseksualnost i upotreba droga.

Krađa i kriminal su u porastu, uprkos razvoju nauke i tehnologije, te se broj policijskih stanica i njihovih ispostava množi, a opet ni na trenutak se ne može osjetiti sigurnost niti možete slobodno izvaditi novac iz džepa ili leći da spavate, a da ne zaključate ulazna vrata.

Jesu li to materijalna društva, u kojima se svaki cent strogo računa?

Sve ostalo nije tako važno, ili preciznije kazano, oni ne vjeruju da postoji nešto drugo osim sadašnjeg trenutka i dolara u džepu.

Oni ne uzimaju u obzir vjeru, gajb niti Boga.

Oni među njima koji vjeruju u Boga ne unose tu vjeru u račun, zbog toga zekat ne izdvajaju, već ulažu u osiguravajuća društva, životno osiguranje, penzijsko osiguranje i dr.

Sve su to davanja, ali vođena drugačijom namjerom.

Ona se ne daju u ime Boga, već su plod ličnog rasuđivanja.

Svako od njih tvrdi: Dato mi je to samo zahvaljujući znanju koje posjedujem. (El-Kasas, 78)

Velika je razlika u namjeri između ova dva djela. Jedan kaže:

„Bog mi je dao uspjeh, pa sam dao od onoga što mi je dato želeći Njegovo zadovoljstvo“

a drugi kaže:

„Trudio sam se sam, davao i poklanjao.”

Prvi vidi samo Boga, a drugi samo sebe, zato njegovo djelo završi razočarenjem. Što se tiče prvoga, njega Uzvišeni nagrađuje iz Svoje plemenitosti i čuva Svojom zaštitom. To je zekat.

On je mehlem koji umiruje i liječi dušu i pročišćava srce.

To je izravna saradnja sa Bogom bez posrednika, vjera u gajb, povjerenje u sudbinu i čvrsto ubjeđenje u Božiju pravdu, koja neće izostati, a to je nešto sasvim drugo u odnosu na društvenu pomoć zapadnog društva. Možda će neko upitati:

„Nisu li obojica učinila dobro djelo?“

Odgovaramo:

„Da, ali s velikom razlikom u dobročinstvu.”

U slučaju zekata, ti ne poznaješ ruku koja ti je pomogla, samo vidiš Božiju ruku, hvaljen neka je Onaj, Kome ništa slično nije.

A što se tiče društvene pomoći koja se računarski obrađuje, ti vidiš samo numerisani papir na koji se ispisuje račun i ne vidiš ništa osim svoje ruke i onog što je ona uradila ili u najboljem slučaju vidiš samo svoju humanost. Razlika je u spoznaji.

Da li je vjera išta osim ove male riječi sastavljene od nekoliko slova – ihsan, dobročinstvo? Da li je Bog tražio od svog Poslanika nešto drugo osim spoznaje? Znaj da nema drugog boga osim Allaha i traži oprost za svoje grijehe.

Da li se razlikuje vjernik od nevjernika po nečemu drugom osim po ovoj spoznaji? Postoje oni koji se uzdaju u Božiju odredbu i oni koji se ne uzdaju u Božiju odredbu. Oni koji vjeruju u Sudnji dan i oni koji vjeruju samo u ovaj današnji dan i u ovaj sadašnji trenutak.

Vjerujte mi na riječ, zekat puno znači.