Da li je muslimanu dozvoljeno da mu se sudi po neislamskim zakonima 1

Prije nego što se direktno osvrnemo na postavljeno pitanje, neophodno je konstatovati da se islamsko pravo danas integralno ne primjenjuje ni u jednoj muslimanskoj državi. Manje-više njegove norme se u nekim muslimanskim državama i u nekim njegovim segmentima primjenjuju u potpunosti, dok se u drugima primjenjuju parcijalno, izmiješane sa normama i propisima različitih svjetovnih pozitivnih prava. Porodično pravo je jedini segment islamskog prava koji se još uvijek u potpunosti primjenjuje skoro u svim muslimanskim zemljama.

Ono što najviše zabrinjava, po pitanju pozitiviranja islamskog prava u današnjem muslimanskom svijetu, jeste uvjerenje većeg dijela muslimanske populacije da je domen vjera ograničen samo na srce, da treba uređivati samo odnose između Boga i čovjeka, tj. da je privatna stvar svakog pojedinca, i da ne treba da ima bilo kakve veze sa zakonom i svakodnevnim životom. Nakon takvog ubjeđenja, koje se u muslimanskom svijetu raširilo poput bujice, bilo je lahko i sasvim normalno i bezbolno da norme i propisi pozitivnih svjetovnih prava zamjene norme i propise islamskog prava – Šerijata.

Kod većine savremenih muslimana se je izgubila integralna vizija islama, kao i uvjerenje o neraskidivoj svetoj vezi između vjerovanja (doktrine) i vjerozakona (Šerijata), i vjerozakona i morala (ahlaka).

Tako da mnogi nisu svjesni da se iman jednog muslimana ne može upotpuniti ako se ne prihvati u vjerovanju u koherentnost između vjerovanja, morala i vjerozakona, kao i uvjerenje da svako narušavanje tog “svetog trojstva” dovodi u pitanje ispravnost vjerovanja. Mislim, da u tome treba tražiti razlog zbog čega mnogi muslimani lahko, bez stida i oklijevanja, čine nedozvoljena i nemoralna djela i jednostavno prihvataju neislamske zakone ne pitajući za islamsku pravnu alternativu i ne insistirajući na njoj.

Ako je stanje kod većine muslimana takvo, onda je bez sumnje stanje muslimana koji žive kao manjina i u nemuslimanskim sredinama još teže po tom pitanju. Oni žive u sredinama u kojima pravni suverenitet imaju neislamski zakoni, a u isto vrijeme su se na osnovu ugovora o državljanstvu obavezali da ih poštuju i da im se pokoravaju. Postavlja se onda pitanje:

Da  li se ugovor o državljanstvu može uzeti kao opravdanje na osnovu kojeg se može dozvoliti muslimanima da im se sudi po neislamskim zakonima?

Normalno je da se na to pitanje ne može odgovoriti načelno i paušalno. Odgovor na postavljeno pitanje zavisit će od odnosa i stanja muslimana koji žive u neislamskim sredinama prema tim zakonima. Njih u odnosu na te zakone možemo podijeliti na sljedeće kategorije:

  1. Oni koji svjesno i dobrovoljno odbacuju da im se sudi po islamskim zakonima, jer vjeruju da su oni prevaziđeni i nisu prikladni za savremeno doba. Takvi sa zadovoljstvom i dobrovoljno prihvataju da im se sudi po neislamskim zakonima.
  2. Oni koji su opčinjeni i zadivljeni neislamskim zakonima i u čijim su vizijama islamski zakoni iskrivljeni i izobličeni i zbog toga oni odbacuju prve, a dive se drugima.
  3. Oni koji nisu upoznati sa islamom i islamskim zakonodavstvom i zbog toga nisu u mogućnosti napraviti razliku između islamskih i svjetovnih zakona.
  4. Oni koji žele i žude da im se sudi po islamskim zakonima ali ne mogu naći institucije i sudije koji bi im sudili po tim zakonima.

Autor “Sulejman Topoljak” iz knjige “Islamsko bračno pravo”.

  1. O ovoj temi pogledaj opširnije-Muhammed el-Kedi el-’Umrani, El-Usretul –muslimetu fil-garbi bejnet-tešri’il– islami vel-kavaninil-ved’ijjeti. El-Medželletul-’ilmijjetulil-medžlisil-evrubi lil-iftai vel-buhusi, el-’adedus-sabi’u. Na toj studiji je uglavnom i baziran ovaj rad.

Vaš komentar