ETIKA – Epistemologija etike antičkog doba i Srednjeg vijeka – UVODNA RIJEČ

Čovjek neprestano pokreće bezbroj pitanja, stavlja mnoštvo ideja i tema u središte interesiranja, razrađuje veliki broj polja istraživanja i misli koje se razvijaju preko slijeđenja određenog hijerarhijskog redoslijeda, zavisno od stepena važnosti koje one imaju u njegovom životu. Gledano iz ove perspektive, ono što čini određeni period historijski, filozofski i kulturološki drugačijim od drugoga jesu problematike i pitanja koje društvo teži aktualizirati.

Važnost odgovora na gore navedena pitanja za čovjeka, okolinu i društvo stoji u jednakoj proporciji s problemima koje pokušava riješiti, nemirima koje teži smiriti i potrebama koje želi upotpuniti, a koje se razlikuju od jednog perioda do drugoga. Gledano podsvjetlom ove taksonomije, etička pitanja i problematike, ili ona koja se vežu za etiku, bila su prisutna u svim fazama kroz koje su prolazile kulture i civilizacije, bilo u nehistorijskim ili historijskim periodima.

Razlog je veoma jasan: etika je polje koje je potpuno i suštinski ljudsko, sa značenjem daje njen predmet proučavanja čovjek posmatran u prirodi i veličini njegovog postojanja i življenja kao čovjek.

Iako su bila prisutna u svim prethodnim periodima, u našem vremenu su etička pitanja i problematike dosegle određenu važnost, koja sve više dobija na težini, dopirući do svih sfera ljudskih djelatnosti. Ovo viđenje postaje više nego bitno za čovjeka i njegove korelacije kako bi se takve ideje prikazale ne samo kao dio filozofskih, antropoloških, političkih, ekonomskih, jezičkih, kulturoloških i društvenih predavanja već i shvaćanja samog života onakvim kakav jeste.

Ovdje treba istaći da etika nije fokusirana samo na teoretske oblasti, ili ne samo u eshatološke svrhe, već se bavi i običnim životom posmatranim u biološkom smislu i sa egzistencijalnim značenjem te riječi, Što je veoma jasno izraženo u jednom od njenih ogranaka koji su danas najproučavaniji i najrazradeniji — bioetika.

Drugim riječima, razlozi ekstenzije interesa za pitanja i problematike etike u svakom slučaju su mnogobrojni, komplicirani, različitih razdoblja, polazeći od onih izglednih, kulturoloških, duhovnih, pa sve do antropoloških, političkih i ekonomskih interesa.

Međutim, bez obzira na dotične promjene, u najvećem dijelu, navedeni razlozi se tijesno i suštinski povezuju sa sviješću i reagiranjem pojedinca naspram unutrašnjih funkcija i dinamike historijskog mentaliteta, kulture, izgleda i, shodno tome, izgrađuju prostor slobode i etiku ponašanja prema slobodi. Baš zato, svijest i savjest modernističkih i postmodernističkih društava, karakterizirani na emblematičan i simptomatičan način, mozaikom kontradiktornih dogadaja, brzinom percepcije i površnim iskustvima emetiraju drastičnu nesigurnost i kočenje volje kako za pokretačku inicijativu tako i za odgovornost.

Upravo, zbog atmosfere toplo-hladnih okolina oko čovjeka, stvara se, sa jedne strane, delirijum neosnovanog optimizma, vještačka površinska nada, entuzijazam stvaralačkih trendova, postignuća i progresa i, sa druge strane, letargija uslijed prenaglašenog pesimizma, razočarenja, destruktivnih kalkulacija, težine neuspjeha – što za pojedinca i društvo čini isto tako dinamiku koja djeluje i određuje etičke osvrte.

Iznad svega, kada ovdje dodamo kompleks dubokih kriza, strukturalnih i strukturno povezanih jednih sa drugima, koje osjetno narušavaju ne samo određeni sistem etičkih vrijednosti i načela već i same temelje etike, pa čak i samu mogućnost i razlog njenog postojanja, deformira se sastavni i suštinski dio života, a samim tim ljudske i društvene realnosti.

Etika, kao posebna kategorija, javila se kao odvajanje i sušta suprotnost mentalitetu teocentrizma i misticizma, kao i svim drugim viđenjima skolastike, i znatno podstičući percepciju ljudskog života kao jednostavno prolaznu zabranu u putovanju prema nebeskom kraljevstvu. Međutim, etika postaje vezna tačka između teorije i prakse, kako bi duhovnom načinu života dala „zemaljsku” vrijednost i važnost, tijesno povezanu bilo sa vremenskom konkretnošću, sadašnjošću ili sa prostornom ovdašnjošću, ali isto tako, dajući prednost ljudskim djelatnostima i sposobnostima, kako bi udaljila čovjeka što više od prirodnog i prirodnjačkog svijeta i približila ga kultiviranom i kulturološkom svijetu.

U svakom slučaju, taj balans koji je etika uspostavila kao posrednik između teorije i prakse, u novije vrijeme, zbog ljudske navike da namjerno klizne u skolastiku, doveo je, opet, do debalansiranja, prije svega, teoretske prirode, a shodno tome i uklapanja sa svakodnevnicom. Modernistički mentalitet kao takav, prikazan u svojim antropocentrističkim i racionalnim počecima, krenuo je sa trijumfom ljudskog razuma, hegemonijom i njegovim homogenizirajućim dimenzijama, sa samodovoljnošću čovjeka ne samo kao kategorijom već i „subjektom”, kao vlastita svijest i samosvijest.

Drugim riječima, čovjek u modernoj svijesti postaje centralna ličnost univerzuma, percipirana kao jedina sigurna polazna tačka i osnova, samodovoljna ne samo gnoseološki već i egzistencijalno i društveno, ispoljena oko viđenja prema kojem je razum subjekta obdaren sveobuhvatnom snagom i sposobnošću do te mjere da posjeduje i autoritet da regulira i normativizira život svih ljudi.

Bez obzira na kritike upućene od strane Humea, koji posmatra razum subjekta jednostavno kao „uvjereni sluga interesa individualca”, njegovih želja, viđenje te vrste uspjelo je preživjeti sve do Hegelovog idealizma, preko kojeg razum dobija božansko, hipostazira se kao nešto „Apsolutno”, kao „Objektivna Duša”, „Nezavisni Um”, kako zapravo glasi jedna od Hegelovih definicija koje postavlja u Lekcijama o historiji filozofije.

Kako bi ta ista ruta moderne misli mogla da preživi i za neko kasnije vrijeme, preko tokova Schopenhauera, Kierkegaarda, Marxa, Feuerbacha i, iznadsvega, Nietzschea, svestrana i višeplanska kriza, unutrašnja i vanjska, ne samo u artikulaciji kartezijskog učenja i hegelskog idealizma, već i u artikulaciji humeanskog utilitarizma i kantovskog prakticizma.

Pored epistemološkog relativizma, zalaska apsolutnih i nepromjenjivih istina, takva kriza je donijela ne samo gubitak autoriteta, hegemonije i homogenizirajuće veličine kojima je paradigmatično obdarilo racionalizam, iluminizam i idealizam, već i zasjenjivanje, potpunu eklipsu, dezertirajuće ponašanje prema razumu i njegovoj ulozi unutar ljudske realnosti i života.

Modernistički mentalitet polazi od, sa jedne strane, trijumfa ljudskog razuma, dok se, sa druge strane, istovremeno, ova inicijativa dramatično zatvara, što je simptomatično, preko njene krize, pa makar i kao „sposobnost presuđivanja”, značajno uznemirujući grčko-judejsku osnovu i strukturu na kojoj je podignut i na koju se oslanja sistem vrijednosti i načela koji karakterizira zapadnjačku kulturu i civilizaciju.

Na osnovu ovakve parabole misli, znatno izblijede ili se potpuno izbrišu suprotnosti između „dobra” i „zla”; videnja vezana za prednost duhovnih vrijednosti nad materijalnim, kao i čitava dinamika koja potiče iz takvih antonimijskih stvarnosti. Time se poremete vrijednosti normativnog karaktera i hijerarhijskog slijeda onih datosti koje životu daju čisto ljudsko značenje i istinitu veličinu, koje se već posmatraju kao „projekcije” (Feuerbach), ili kao „maske” volje za vlašću (Nietzche), kao „superstrukture” ekonomskih potreba (Marx), ili kao „sublimacije”potpuno nesvjesnih pulsiranja (Freud).

I ne samo to, kriza razuma u praktičnoj kantovskoj artikulaciji, kao sposobnost i autoritet rasuđivanja, ljulja temelje same etike, jer zbog ljudskog razuma kao sposobnosti rasuđivanja nema niti može imati etike. Pored krize razuma, strukturalno i dijalektički povezano sa njome, modernistički mentalitet se zatvara i krizom čovjeka kao kategorijom (Darwinova evolucijska teorija i Neitzcheva teorija Nadčovjeka), suprotstavljajući se na taj način prethodnim idejama modernizma i antropocentrističkim viđenjima njenih početaka.

U međuvremenu, postmodernistički mentalitet, koji svoju predstavu gradi preko psihoanalitičkih, socioloških i antropoloških artikulacija, otišao je još dalje, polazeći od jedne od mogućih interpretacija fraze „Gott ist tot — Bog je mrtav”, koju je artikulirao Nietzche, što je učinilo da se u svijesti ljudi ovakva misao percipira kao smrt subjekta, čovjeka kao takvog, kao vlastita svijest i samosvijest, misao koja još više ruši temelje etike.

Razlog je veoma jasan: bez vlastite svijesti i samosvijesti nema slobode. Šta je to što gradi ljudsko dostojanstvo, ko je taj što djeluje unutar mene kako bih ja postao Ja, da li je to Ego, Superego, političko-društvene okolnosti, ekonomski uvjeti da tako pojedinca i ljudski razum stavljaju usred maglovitih dilema i velike nesigurnosti?

Koji su to uvjeti i okolnosti pod kojim čovjek može snositi odgovornost kao čovjek, da li je to kultura sa kojom se spaja, mentalitet koji ga okružuje, ubjeđenja koja je stekao, običaji vremena i grupa, stepen društvenog sloja ili klasa kojoj pripada? Kriza subjekta, prije nego postane kriza spoznaje, jeste kriza slobode i misli. Bez slobode nema misli, a bez misli nema, niti može imati etike; a sloboda i misao su ontološki uvjeti etike. Bez vlastite svijesti i samosvijesti nema ni ontološke osnove za slobodu, niti racionalnih okolnosti za odgovornost. Biti nesvjestan i neodgovoran sinonim je ne samo na patološkom, pravnom i zakonskom polju, već biti neodgovoran jeste istovremeno i kategorija neslobode.

Kriza slobode i misli je kriza izbora i odgovornosti. Ko je odgovoran za prirodne katastrofe koje su izazvane neodgovornom upotrebom i zloupotrebom prirode, za sterilizaciju njenih izvora, za smrt i epidemije koje izazivaju ekološke katastrofe, globalno zagrijavanje, oštećenje atmosfere, zagađenje zraka…? Industrijalci? Naučnici? Političari? Kapitalisti?

Tržište u kome sudjeluju milioni učesnika i faktora koji su nesavjesni? Nekontrolirane i nekontrolirajuće želje? Ekonomski i financijski interesi? Prema svemu gore navedenom, sloboda nije izbor, već rješenje, savjesno rješenje, odgovornost. Bez odgovornosti nema, niti može imati etike.

Modernistički i postmodernistički horizont se na simptomatičan način karakterizira umanjenjem vrijednosti i različitosti. Dva svjetska rata, koja su se dogodila u veoma kratkom vremenskom razdoblju, sa izuzetno malom pauzom između, direktna su posljedica iskrivljenog odnosa spram etike. Sve totalitarne diktature i režimi koji su slijedili i vladali uz pomoć straha, torture i koncentracionih logora na velikom dijelu zemaljske kugle nisu ništa drugo nego ishod darvinističke krize čovjeka kao kategorije.

Masovna protjerivanja i ubistva zbog rasne, etničke, političke ili vjerske pripadnosti te širenje terorizma u alarmantnim količinama pokazalo je da je, pored dimenzije ljudskog nasilja, na površinu isplivala i duboka kriza u odnosu na suštinsku vrijednost i važnost drugoga, rušeći još više temelje etike, jer u srži ljudskog bića usadeno je da, bez temeljitog shvaćanja drugoga, bez poštivanja prema drugima, prema njihovoj vrijednosti i važnosti, nema, niti može biti etike.

Isto umanjenje vrijednosti pripisuje se životu i smrti, kao posljedica nezavisnosti nauke posmatrane kao istraživanje napolju ljudske spoznaje i znanja, „neutralnosti”, njenog pretvaranja u cilj sam po sebi, u nauku zbog nauke, spoznaju zbog spoznaje, znanja zbog znanja kako bi se osvježila sjećanja na određene parole koje su silom trubile pozitivističke i neopozitivističke struje. Razvoj tehnologije i napredak industrije, kao polja sprovođenja i korištenja naučnih tokova, stvorili su novo viđenje sasvim obrnutog vjerovanja, odnosno nevjerovanja i, shodno tome, novu kategorizaciju etike.

Stoljeće iza nas, naročito od njegove druge polovine, pa sve do danas, karakterizirano je na emblematičan, ali također i epohalan i epohalističan način, ne samo izvanrednim razvojem ritma tehnologije, već i sveobuhvatnom „tehnologizacijom” i „industrijalizmom”. Pored materijalnih dobara, koja nam sve više i više zauzimaju svaki mogući prostor ljudskosti, zanemarujući duhovni život i čovjeka koji sve više i više modelira farmaceutskom hemijom, nauka i tehnologija suproširile njihovu proizvodnu djelatnost sve do vremena, prostora i konačno — života i smrti.

Kao nikada prije, u vremenu brzog razvoja biotehnološke industrije i genetskog inženjeringa (podjele i rekombinacije osnovnih elemenata gena), viđenje „cikličnog vremena” i „potpunog povratka istih realnosti” stoji kao mitsko, ideološko i metaforično biće, novi inkvizicioni pritisak vjerovanja, plod neke umjetničke fikcije.

U vremenu biotehnološke i biogenetske industrije postoji vjerovanje da bilo ko, ukoliko želi, ima priliku da mu se omogući čisto anagrafika smrt, što znači, ukoliko posjeduje potrebne financijske izvore, svako može naručiti reprodukciju samoga sebe, odrediti godinu i dan ponovnog rađanja, ono što smo nedavno učili imenovati kao „rađanje”.

Suštinski gledano, dolazak u život — „rađanje” i odvajanje od života — „smrt”, u vremenu biotehnološke revolucije, veoma se lahko može promijeniti u obični anagrafiki podatak, bilješku koja ima potpuno privremeno značenje u registru genetskog ciklusa i recikliranja, dok sami život, koji je već tehnologiziran, ne nosi ništa drugo osim neutralno značenje i vrijednost prostora, proces genetskog ciklusa i recikliranja, što za etičke osnove znači rušenje individualiteta.

Shodno tome, tehnologizacija života i smrti donijela je seizmičko pomijeranje osnova etike, jer tamo gdje život i smrt izgube značenje, vrijednost i važnost, nema prostora za etiku kao meditaciju prema životu i smrti.

I ne završava se samo na tome. Tehnologizacija života i smrti, njihovo pretvaranje u stvar biotehnološkog i biogenetskog cikliranja i recikliranja označava i „ kraj povijesti ”kao tok od prošlosti preko sadašnjosti prema budućnosti i, kao posljedica toga, dolazi nam u svijesti i „posljednji čovjek” ako skrećemo pažnju na tokove Francisa Fukuyame. Proces ciklusa i recikliranja ne označava samo ontološko kao suštinu prošlosti, već i isto toliku ontološku prošlost kao suštinu budućnosti. U procesu ciklusa i recikliranja posljednji horizont nije budućnost već eshatologizirana sadašnjost, pretvorena u posljednju i završnu zamrznutu strukturu. Bez neke budućnosti, bez nekog pogleda prema njoj nema niti može imati etike.

Mozaik takvih suprotstavljenih iskustava, strukturnih patologija i kriza modernističkog i postmodernističkog historijskog mentaliteta i savjesti, kao i opasnosti koje sve više prijete čovjeku, izbacili su na površinu hitnu potrebu za ponovni pregled i korjenito i suštinsko razgledanje nužnosti i važnosti etike u ljudskoj realnosti. Tako nešto se zaokružuje teoretski, i to ne samo u ime vrijednosti egzistencije, života i svijeta već, kao prvo i iznad svega, u ime opstanka čovjeka i ljudskog društva, jer su opasnosti i osjećaj nesigurnosti i straha toliko duboki, realni i sveprisutni kao i osjećaj „čuda” naspram napretka nauke.

Tako, na primjer, u vrijeme kada genetski inženjering uspijeva doprijeti do određujućih gena neuroloških struktura, pored fizičkih funkcija koje želi imati, svako može izabrati i sve karakteristike i ponašanja koja se pojavljuju od genetskih faktora. Gledano ovim pristupom, biotehnološka i biogenetička industrija veoma osjetljivo stvara i povećava osjećaj straha i nesigurnosti, tako daje u ubjedenju ljudi već instalirana mogućnost daje neki bivši ili kasniji diktator naručio ili može naručiti recikliranje samog sebe. Ali, osjećaj straha ne završava se na tome.

Brisanje emotivnog elementa preko interveniranja u određujućim genima neuroloških struktura ostavlja prostor za stvaranje i postavljanje ne samo bioloških i genetskih diktatura već i perceptivnih i epistemoloških. Bez obzira na istinitost ostvarivanja tog projekta, za čovjeka, pored negativnih percepcija o svijetu i sebi, brisanje emotivnih elemenata donosi prekid svakog traga identiteta i razlikovanja između ljudskih bića, primorava ih sve da žive i doživljavaju istu percepciju realnosti, ostavljajući ogroman prostor za ideološku manipulaciju velikih razmjera.

Činjenica je da tako nešto čini još osjetljivijom i ranjivijom nužnost i važnost etike, jer opasnosti nisu samo teoretskog karaktera i prirode, ne zadiru samo ujedan kompleks razloga i teorija, ili određeni sistem vrijednosti vezanih za oblike i načine življenja, već i praktično, direktno u život onakav kakav jeste, samu konkretnu mogućnost življenja, u čistom i suštinskom egzistencijalnom značenju te riječi.

Zato, pored primarne namjere pomoći studentima društvenih, humanih i obrazovnih nauka, kojima je ona dio akademskog programa, ova panorama historijskih događaja zapadnjačke etike ima za cilj otkriti dio širokog horizonta reakcija i protuodgovora prema opasnostima sa kojima se svakoga dana suočava mentalitet, kultura i, iznad svega, historijska savjest našeg vremena.

Poseban interes i pozornost su u konstantnom porastu neophodnosti etike koja se ne smije posmatrati kao uvjet za ponovni povratak u život ili da bi se spasio neki određeni sistem moralnih vrijednosti i načela koja su koncipirana kao programsko formatiranje života, već kao neminovnost spašavanja i vraćanja ljudskosti unutar čovjeka.

Posmatrano u ovom pravcu, tretiranje pitanja i problematike etike kroz historiju dalo bi mnoge mogućnosti razumijevanja današnjih problema, kao i definiranja mogućih izlaza za oslobođenje od stanja višestrane i višedimenzionalne krize koja je obuhvatila povijesnu savjest čovjeka, naročito svijest zapadnjačkih društava u vremenu u kojem živimo.

Ovom cilju se pripisuje i metodološka i epistemološka paradigma koja je dobijena tokom definiranja panorame njenih historijskih razvoja. Nasuprot nečijim očekivanjima ili zahtjevima, tokom definiranja ove panorame, pokušali smo se odmaći od svakog metodološkog trenda ili perspektive koji se oslanjaju na originalnost posmatranja kao cilja samom sebi, ne samo u odnosu na interpretatora već i na interpretirano, u odnosu na autore koji su obuhvaćeni u ovoj panorami.

Pored naših težnji, prihvatanje ovakve paradigme diktirano je u obliku pravog uvjeta filozofske prirode etike, od njenog bivstvovanja polja istraživanja i filozofskog meditiranja o prirodi, oblicima života i ophođenju čovjeka unutar nekog određenog konteksta, gdje su moralne vrijednosti, načela i norme jednostavno dio njenog predmeta, ali ne i njen predmet  proučavanja u cijelosti, niti njen jedini predmet.

To što je etika dio filozofske misli, samo po sebi uvjetuje formu pronalaženja metodološke i epistemološke paradigme za tretman njenih ideja, videnja, teorija, pitanja i problematika. Kako smo već nekoliko puta spomenuli, na polju filozofske misli, unutar koje se pojavila i razvijala etika, nema mnogo prostora za posmatranje originalnosti kao cilja samog po sebi. Za razliku od drugih polja spoznaje, filozofska misao se ne sastoji u svojoj biti ni od čega drugog osim od skretanja pažnje na prethodno iskustvo i misao, kao i od pokušaja shvatanja i ponavljanja koncepata.

Tako nešto je moguće postići samo u skladu sa okolnostima, težinom spoznaje, intelektualnim i kulturološkim iskustvima i stepenom određenog historijskog perioda, potreba, problema i izazova sa kojima se svaki pojedinac suočava ukoliko u susret svim gore navedenim okolnostima nije aktivna teoretska baza. Takav trend, koji sačinjava i unutrašnje opravdanje, suštinsku logiku i strukturu dinamike historijskih događaja filozofske misli, pripisuje se i etičkoj misli koja potiče još od vremena Homera koji je ukazao na posebni ljudski „ithos”, koji je kasnije Sokrat definirao kao „ethos”.

U helenskom društvu, navodno, ti su pojmovi tretirani u kontinuitetu i u svim razdobljima prošli su kroz sito kritičkog i normativnog rasudivanja, otvarajući na taj način put razvoja novog horizonta filozofskih istraživanja, čemu pridodajemo i pokušaj koji je Aristotel nekoliko godina kasnije imenovao „etikom.“

Panoramu historijskih događaja zapadnjačke etike koju nudimo čitaocima dajemo definiranu u skladu sa ovom metodološkom i epistemološkom paradigmom, gdje se etičke ideje, viđenja, djela i pitanja posmatraju kao sastavni dio etike čovjeka, njene fenomenologije, otkrivajući na taj način dijalektičku i sistematsku strukturu historijskih događaja kroz koje su prošli struktura, osnovni koncepti i analitičke metode etike. Posmatrana je kao forma misli i polje istraživanja, ili kao filozofsko razmatranje o formi življenja i ponašanja ljudi, s ciljem dobijanja osnova znanja, značenja i spoznaje.

Ovaj tekst je kreiran sa namjerom da se postupi prema pojmu „etika” ne samo teoretski i da se ne zabavi samo oko njenih izvora, prirode, formi i načela, već i prostora koji teoretski obuhvatamo, kao i da se posveti značenju ljudskog bivstvovanja u ovom svijetu posmatranom kao topologija Bića/Bivstvovanja. Prema ovom okviru, međutim, moraju se percipirati priroda i načela taksonomije koji se slijede tokom obuhvatanja i predstavljanja navedenih događaja, polazeći od posmatranja etike kao nauke „ethosa.“

Autor Akademik Muamer Zukorlić iz djela “Etika – Epistemologija etike antičkog doba i Srednjeg vijeka”.