Čini dobro zaštitit ćeš se od zla
Od Poslanika učimo da je tuđe neprikosnoveno i sveto, učimo od Poslanika da vlast treba dati onima koji su sposobni i odgovornosti svjesni, da zekat ne treba razumijevati kao obavezu, već kao privilegiju, da znanje treba sticati, a vjersko posebno, da prava supruge nikad ne mogu biti ispred prava majke, da boljeg prijatelja od oca nemamo, da prijestupnici ne mogu biti u društvu prvaci, da zlobnici ne zaslužuju naše poštovanje, da pjevaljke, alkohol i razvrat druge vrste ne donosi ništa drugo osim zlo.
Prihvatiti ove naše vjere smjernice znači živjeti u miru, skladu, harmoniji ali, gle čuda, znači i živjeti siguran od vremenskih nepogoda i prirodnih katastrofa. Objavom koju nam donosi Poslanik uči nas da zlo ne dolazi samo od čovjeka grješnika, čovjeka prijestupnika, čovjeka na poruke Objave gluhog, zlo ne dolazi ni otkud osim od čovjeka samog, kako ono koje uništava i razara društvo, tako i ono koje vremenskom nepogodom i prirodnom katastrofom zovemo.
Od Poslanika nam dolazi upozorenje. Prenosi ga Ebu Hurejre, r.a., a bilježi Tirmizi u Sunenu:
“Kada se od ljudi bude njihovo nepravedno oduzimalo, kada vlast bude u nesposobnih i odgovornosti nesvjesnih, kada zekat bude kao porez razumijevan, kada iz znanja znanje o vjeri bude izuzeto, kada čovjek bude poslušan ženi, a neposlušan majci, kada čovjeku prijatelj bude bliži od oca, kada se po džamijama bude povisivao glas, kada onaj koji krši propise vjere i širi nemoral bude prvak u zajednici.
Kada najprezreniji budu vođe narodu, kada najpoštovaniji budu oni čijeg se zla treba čuvati, kada narod preplave pjevaljke i javno konzumiranje alkohola, tada očekujte pojavu zemljotresa, potonuća u zemlju, poplave, kamenje sa neba i druge znakove u obliku nesreća koje će se dogoditi, događati u nizu poput zrna koja jedno po jedno poispadaju sa raskinute ogrlice.“
Naše vrijeme jeste vrijeme u kojem je ljudima uskraćeno ono što su znojem i rukama žuljevitim stekli. Koliko je onih koji u našem društvu, u državi našoj čekaju svoje neisplaćene plaće, koliko je onih koji ne mogu otići doktoru niti penziju svoju dobiti zato što im zarađeno uplaćeno nije. Naše društvo jeste ono u kojem vlast, čast izuzecima, pripada neodgovornima i nesposobnima jer ovo društvo se uopće ne miče naprijed u smislu progresa i prosperiteta.
Kod nas ljudi zekat razumijevaju kao tešku obavezu, a oni koji govore o zekatu i dijeljenju na Božijem putu snebivaju se kao da govore o porezu, a ne o putu koji vodi u Džennet. Mi smo, što treba pohvaliti, revnosni kad trebamo djecu u školu otpremiti, ali vrlo nemarni kad ih trebamo u mekteb poslati. Pa jesmo li mi u vremenu u kojem se znanje vjersko ne izjednačava, izdvaja iz znanja uopće.
Jeste ovo naše vrijeme vrijeme u kojem je mnogima od nas džamija jedino mjesto gdje možemo slušati i učiti Kur’an, pa ipak mi smo ti koji u džamiji glasove dižemo, pa i oni koji bi htjeli uhvatiti nagradu koju je Uzvišeni za učenje i slušanje Kur’ana obećao nisu rahat to učiniti. Jeste ovo naše vrijeme vrijeme u kojem su roditelji napušteni, osamljeni, da ne kažem ostavljeni. U ovim zemljama zapadnim u čiju porodicu želimo što prije stupiti skoro sam čitao o jednom pilot projektu, jer u tim staračkim domovima te očeve i majke niko ne posjećuje, pa im samoću i tišinu žele ublažiti kućnim ljubimcima.
Ne posjećuju ih sinovi i kćeri, pa neka su im u sobama staračkog doma makar s njima psi, neka s njima pričaju. Jeste ovo vrijeme u kojem mi živimo vrijeme u kojem slavimo prijestupnike i nemoralnike u društvu, u kojem iskazujemo poštovanje onima čijeg se zla treba bojati.
I nakon što smo govorili o vremenu našem hajmo se na kratko vratiti u vrijeme davno, u vrijeme halife Omera, r.a. U njegovo doba Medinu je zatresao zemljotres, a on se svojim sugrađanima obratio riječima:
“Ako se zemljotres ponovi, Medinu ću napustiti.“
Omer, r.a., Medinu nije napustio, jer su sugrađani njegovi poruku razumjeli i napustili grijeh. Zemljotres, poplava, vulkanski oblaci, kamenje sa neba ne može se desiti dok Bog ne odredi, a da se desi On odredi ondje i onda gdje i kad ljudi zasluže. Da bismo izbjegli katastrofu na dunjaluku, a kaznu na Ahiretu, poslušajmo šta nam preko Ebu Hurejrea, r.a., Poslanik poručuje:
“Požurimo činiti što više dobra prije nego vas stigne siromaštvo, pa budete onemogućeni činiti dobro, prije nego vas stigne bolest pa budete spriječeni činiti dobro, prije nego vas stigne staračka senilnost pa ne mognete raspoznati šta je po šerijatu a šta ne, i prije nego vas stigne iznenadna smrt pa ne budete imali vremena za teubu – pokajanje.“
Požurite vi koji se o državi brinete da se osvrnete na obespravljene radnike, jer poslanik Muhammed, a.s., je rekao da je tuđe nepovredivo, sveto i svakome mora biti dato ono što mu pripada. Požurite sa činjenjem dobra i vi koji ste od ljudi dobili emanet da vladate ovom zemljom i radi tih ljudi koji su vam dobro plaćen posao dali, iskoračite u bolju budućnost. I vi kojima je Allah, dž.š., iz obilja svog dao blagodat koja se zove imetak požurite činiti dobro dijeleći na Božijem putu, ne razumijevajući zekat i drugo dijeljenje obavezom već privilegijom.
Požurimo svi barem na isti način, sa istim žarom i entuzijazmom kako djecu u školu spremamo spremiti ih i u mekteb jer, kako kaže poslanik Muhammed, s.a.v.s:
“Ništa bolje od dobra odgoja djetetu ostaviti ne možete.“
Požurimo svi osvrnuti se na roditelje koji su usamljeni, ostavljeni, a koji često ne traže ništa osim lijepu riječ i našu blizinu. Nismo zaboravili da poslanik Muhammed, a.s., kaže:
“Božije zadovoljstvo u zadovoljstvu je roditelja.“
Požurimo i sa činjenjem dobra na način da razdvojimo ono što je loše od dobra i da društvu vratimo istinske vrijednosti, da ne slavimo u društvu prijestupnike, da ne poštujemo u društvu one čijeg se zla treba braniti i čuvati, da društvo gradimo onakvim kakvo će nam omogućiti život u skladu, miru i harmoniji. Ali i da se činjenjem dobra zaštitimo od vremenskih nepogoda i prirodnih katastrofa. Čuli smo, poslanik Muhammed, a.s., kaže da se one ne dese tamo gdje ljudi nisu zaslužili.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da idemo onom stazom koja će nas učiniti sretnim na oba svijeta. Amin!
14. 5. 2010.
