Islam je jedinstvo
Uzvišeni Allah nas pet puta dnevno okuplja na zajedničkom namazu. Na taj način se stanovnici jednog naselja pet puta dnevno susreću. Ista stvar je i sa džuma-namazom. Zatim nastupa mjesec ramazan: cijeli ummet posti trideset dana u godini – iftare i sehuraju u istom trenutku. To je naša vjera… Šta nam još treba da bismo se ujedinili? Uzvišeni Allah nas, potom, svake godine na deset dana okuplja kako bismo zajedno obavili hadž: u istoj odjeći, iste boje, istim obredima, istim riječima… Svi uzvikuju: “Odazivam ti se, Bože, odazivam…” Naša vjera je tevhid – obožavanje jednog Allaha. Tako mi Allaha, kada bi neka zemlja tražila bolji zakon od islama, ne bi ga našla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
To je naša vjera. Zamijenimo JA riječju MI. Ummet je moj cilj, makar to bilo na uštrb moje porodice… Zar možemo biti razjedinjeni pored takve vjere?
Gospodaru, moj ummet, moj ummet!
Pogledajmo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., simbola jedinstva ummeta, kako plače i moli:
“Gospodaru, moj ummet, moj ummet!”(Ove riječi ukazuju da je ummet bio primarna briga Poslanika, s.a.v.s., (op. prev.).) Džibril se spustio i rekao mu: “Mi ti nećemo nauditi preko tvog ummeta.” Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče: “Svaki poslanik je imao svoju dovu kojom se molio za svoje sljedbenike, i koja mu je bila primljena i uslišana. Ja sam svoju dovu odložio za Sudnji dan.”(Muslim, 490. i Tirmizi, 3602.)
Primjeri junaka našeg ummeta
Džabir ibn Abdullah
Ashabi su oko 15 dana kopali hendek. Zbog velike gladi su vezivali kamen uz stomak. Džabir ibn Abdullah je došao Poslaniku, s.a.v.s., i upitao ga:
“Božiji Poslaniče, u kući imamo jare i nešto pšenice. Dođi kod nas i jedi sa mnom.” Poslanik, s.a.v.s., ga pogleda i reče: “Samo ja?” Džabir reče: “Povedi jednog ili dvojicu.” Poslanik, s.a.v.s., se pope na brežuljak i reče: “O, Muhadžiri, o, Ensarije… Danas ćemo ručati kod Džabira ibn Abdullaha.” Džabir nastavi: “Iskrao sam se prema kući i rekao svojoj supruzi: ‘Spasi me! Dolazi Poslanik, s.a.v.s., sa cijelom vojskom.’” Vjernica-muslimanka reče: “Jesi li kazao Allahovom Poslaniku koliko hrane imamo?” “Jesam”, odgovori. “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., ode do Džabira i reče: “Džabire, ti si naš vratar danas.” Poslanik, s.a.v.s., pripremi hljeb. Džabir je uvodio desetericu po desetericu i hranio ih. Pošto se cijela vojska nahranila, ušao je i Džabir. “Kako je koja grupa izlazila, mislio sam da neće imati hrane za drugu. Međutim, oni su izlazili punih stomaka, čisteći zube. Božiji Poslanik, s.a.v.s., mi je rekao: ‘Džabire, neka Allah dā berićet u hrani tebi i tvojoj porodici.’ Kada sam ušao u kuću, sva hrana je bila tu, osim jednog dijela jareta.”(Buhari, 3070 i Muslim, 5283.)
Omer ibn Hattab
Pogledajmo ličnost Omera ibn Hattaba, r.a. Kada bi ugledao djecu, grlio bi ih tako da bi im se glave sudarale.
“Ovakvi budite…” govorio bi. A kada je umirao, govorio je, krvareći: “Jesu li ljudi klanjali?” O, islamski ummete! To je jedinstvo – strah za ummet i odricanje od ličnih interesa.
Siročad Džafera ibn Ebu Taliba
Pogledajmo ličnost Džafera ibn Ebu Taliba. Kada je poginuo kao šehid, Poslanik, s.a.v.s., je prihvatio njegovu djecu. Upitao je ashabe:
“Ko će brinuti o Džaferovoj djeci?” Jedan ashab je rekao: “Ja, Allahov Poslaniče.” Potom se javiše i drugi i treći ashab. Prenosilac ovog hadisa kaže: “Ova trojica ashaba su bila toliko siromašna da se nije znalo ko je od koga siromašniji!” Ne čudi se što su se ova trojica natjecala, iako nisu imali mogućnosti za skrbništvo nad djecom. Zbog Džaferove ljubavi prema islamskom ummetu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je prozvao “Sirotinjskim ocem.”(Tirmizi, 3766 i Ibn Madže, 4125.)
Pogledajmo Muhadžire i Ensarije. Svaka emigracija u historiji odvila se prolijevanjem krvi, osim jedne – emigracija Muhadžira ka Ensarijama. Ensarija bi dolazio Muhadžiru rekavši:
“Dođi, podijelit ćemo kuću, hranu i odjeću na dvoje.” Salahuddin se jedno vrijeme nije nikako smijao. Upitaše ga: “Zašto se ne smiješ?” Odgovori: “Kako da se smijem, a Mesdžidul-Aksa je zarobljen? Stid me je od Allaha da se osmjehujem, a da moja braća pate.”
Moramo živjeti za ummet. Ako budemo živjeli za sebe, bit ćemo mali. A ako budemo živjeli za svoj ummet, naš vijek će trajati dok bude živ i zadnji pripadnik ovog ummeta…
