Islamski odnos prema kafiru
Kafir, to je onaj ko zaniječe Allaha. To je onaj koji ne vjeruje u poslanice poslanika. To je onaj koji kaže:
“Allah je treći od trojice.“
To je onaj koji Allahu pripisuje dijete. To je onaj koji obožava kipove, idole, vatru, zvijezde i druga božanstva osim Allaha. Židovi su zanijekali Allaha, jer oni kažu:
Uzejr je Allahov sin. (Et-Tevbe, 30)
i kažu: Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi. (El-Maide, 18)
A hrišćani su nevjernici jer kažu: Mesih je Allahov sin. (Tevba, 30)
Nevjernici su oni koji govore: “Bog je Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17)
I Uzvišeni za njih kaže: Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” (El-Maide, 73)
Sabejci su ljudi koji obožavaju zvijezde. Neki učenjaci kažu:
“To su ljudi koji obožavaju meleke.“
Razi kaže:
Medžusije su oni koji obožavaju vatru i zvijezde. Zbog toga oni potvrđuju postojanje dva boga: boga dobra i boga zla. To su stari Perzijanci i najstarija zabludjela vjera je medžusijska. Mušrici su, također, nevjernici jer oni obožavaju kamenje, idole i kipove. Ako ih neko upita:
“Zašto obožavate to, uz Allaha?“ – oni kažu: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.” (Ez-Zumer, 3)
Što se tiče vjernika i muslimana, to su oni koji vjeruju u Allaha Jedincatog, slijede Njegova Poslanika časnog, alejhissalatu vesselam, i to su oni koje je Allah uputio i koje čeka lijepa nagrada kod Njega. Uzvišeni je rekao:
Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, sabijaca, hrišćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obaviješten. (El-Hadždž, 17)
Musliman je onaj kome je Allah osvijetlio razum i rasuđivanje. To je onaj koji sigurno zna da su ostale vjere i ideologije neispravne i da su sljedbenici istih nevjernici, osim sljedbenici islama, to je prava vjera, a oni koji su je prihvatili, to su vjernici, muslimani, shodno riječima Uzvišenog:
Allahu je prava vjera jedino – islam. (Ali Imran, 19)
I riječima: A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na Onome svijetu nastradati. (Ali Imran, 85)
I riječima: Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3)
Na osnovu ovih božanskih istinitih riječi, musliman zna da su sve ostale vjere koje su bile prije islama, poništene islamom, i da je islam vjera za čitavo čovječanstvo, i da Allah neće ni od koga primiti nikakvu drugu vjeru osim te, niti će biti zadovoljan ikakvim drugim vjerozakonom osim toga. Na osnovu ovoga, musliman shvata da je svaki ko ne vjeruje i ne robuje Allahu kroz islam nevjernik. S takvim treba da postupa na osnovu sljedećih adaba:
- Sloboda ispoljavanja vjere bez prisiljavanja da prihvati islam
Islam štiti, između ostalih, prava nemuslimana u islamskoj državi, i pravo na slobodu. Prva od ovih sloboda je sloboda ubjeđenja i obožavanja. Svako ima pravo na svoju vjeru i ideologiju i ne treba biti prisiljen da to ostavi i prihvati nešto drugo. Temelj ovog prava je u riječima Uzvišenog:
U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (El-Bekare, 256)
Ibn Kesir kaže:
“Nemojte nikoga prisiljavati da prihvati islam, jer on je jasan i njegovi dokazi su očiti. Nema potrebe da se iko prisiljava da prihvati islam. Onaj koga Allah uputi na islam, otvori mu prsa za islam i prosvijetli mu razum, taj će prihvatiti islam zbog njegove jasnoće. Onome čije je srce Allah ostavio slijepim i kome je zapečatio sluh i vid nema koristi i ako na silu primi islam. Uzrok objavi ovog ajeta je neka žena kojoj djeca nisu živjela dugo. Ona se zarekla da, ako joj dijete poživi, da će ga požidoviti. Kada je Benu Nedir protjeran, među njima je bilo hrišćanske djece i oni su govorili: “Ne damo našu djecu i sinove!“ – pa je Allah objavio: U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (El-Bekare, 256)(Tefsiru sahihibni kesir, šejh Mustafa el-Adevi, 1/289-290.)
Također, islam čuva i nemuslimanima njihove hramove, vodi računa o njihovim osjećajima. Štaviše, Kur’an daje pravo na borbu onima koji čuvaju svoju slobodu vjerovanja. To nalazimo u riječima Uzvišenog:
Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili:
“Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se često spominje Allahovo ime. A Allah će, sigurno, pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan. (El-Hadždž, 40)
Vidimo kako Poslanikov, alejhissalatu vesselam, sporazum s stanovnicima Nedžrana, njima garantira Allahovu zaštitu i zaštitu Njegova Poslanika, alejhissalatu vesselam, po pitanju njihova imetka, vjere i sljedbe. Za vrijeme Omera b. Hattaba sporazum sa stanovnicima Kudsa (Jerusalema) im je garantirao vjersku slobodu, slobodu njihovih bogomolja i slavlja:
“Ovo daje Allahov rob (Omer b. Hattab), emir vjernika stanovnicima, Ejle (Jerusalema) od garancija.“
Dao im je sigurnost za njihove živote, imetak, crkve, krstove i vjeru. Njihove crkve i manastiri se ne smiju naseljavati, ne smiju se rušiti, ne smiju se oštetiti, ne smiju se prisvojiti, niti njihovi krstovi, niti išta od njihova imetka. Neće se prisiljavati da ostave vjeru niti će se ikome od njih nanositi šteta. S njima u Ejli neće stanovati nijedan židov. – Ovako prenosi Taberi. (Tarihu Taberi, 3/105, uz neke izmjene. Omer b. Hattab je bio drugi halifa. Str. 206-207, prenijeto iz Semahatul-islama, Omera b. Abdilaziza Kurejšija, str. 99-100.)
- Raspravljanje s njima na najljepši način
Kur’an potvrđuje ovaj veličanstveni edeb riječima Uzvišenog:
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu. (En-Nahl, 125)
Ovim ajetom Uzvišeni Allah savjetuje Poslanika da zajedno sa svojim sljedbenicima poziva u islam, da poziva njegovim propisima i njegovom moralu na najljepši način i da koristi najblaže metode, kroz blago obraćanje i blag govor. Kao što kaže Uzvišeni, obraćajući se Svojim robovima vjernicima:
I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način. (El-Ankebut, 46)
Dakle, da vjernici sa židovima i hrišćanima ne raspravljaju osim blagim riječima i blagošću u pozivanju, kako bi prihvatili Istinu i popustili pred dokazima.
- Nemanje prisnog prijateljstva i naklonosti prema njima
Jer Uzvišeni kaže:
Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve! (Ali Imran, 28)
Znači, vjernici ne treba prisno da prijateljuju sa nevjernicima i da ih uzimaju za braću, ahbabe i pomagače pored vjernika. Ako tako urade, uzimaju za prisne prijatelje Allahove neprijatelje i zanemaruju Allahove prijatelje, onda nisu pravi Allahovi robovi niti Njegovi istinski štićenici. Tvrdnja da vjeruju nije istinita i to što kažu da su muslimani je laž. Ako smatraju da mogu doživjeti štetu od njih, onda neka im se lijepo obraćaju, ali neka ljubav i odanost prema Allahu ostane u srcima.
Takav odnos bi bio samo kurtoazija i lijepo obraćanje. Onaj ko očekuje od nevjernika nevolju, dozvoljeno mu je da pokazuje ono što oni vole. Bojte se Allahove srdžbe jer vas On upozorava i zabranjuje vam od onoga što uzrokuje Njegovu srdžbu i kaznu. Vratit ćete se Njemu, zasigurno, i tada će svako naplatiti svoj odnos prema Njemu, pa onaj ko bude imao lijep odnos, njemu pripada nagrada, a onaj ko je imao hrđav odnos, njemu je kazna u Džehennemu.
Autor teksta je Ejmen Ahmed Muzejjen iz knjige “Enciklopedija islamskog ponašanja”.
