Ko nije krenuo iz Medine u pohod na Tebuk?
Pohod na Tebuk je imao zbog svoje specifičnosti i poseban status kod Uzvišenog Allaha, dž.š., koji su vjernici dobili za razliku od drugih. Allah, dž.š., je bio uporan u ovakvim situacijama, pa kaže:
Allah neće vjernike s licemjerima izmiješane ostaviti, već će loše od dobrih odvojiti. (Ali Imran, 179)
Svaki iskreni vjernik krenuo je u ovu bitku. Odustajanje i neučestvovanje značilo je vrhunac licemjerja. Kada bi se u Medini saznalo da neko neće ići na Tebuk, njegovo ime bi saopštili Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, a on bi rekao:
“Pustite ga. Ako u njemu ima nekog dobra, Allah će vam ga priključiti, a ako je drugačije, onda vas je Allah sačuvao njegovog društva.“
U Medini su, nakon toga, ostali muslimani koji su imali opravdan razlog i licemjeri koji su lagali Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Licemjeri su tražili da ostanu izmislivši razlog, a bilo je i onih koji su ostali a da nisu ni zatražili dozvolu od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.
Istina, i tri prava i iskrena vjernika su ostala u Medini bez nekog opravdanog razloga. Allah, dž.š., ih je stavio na kušnju, a nakon toga im oprostio. Kada je Resulullah, a.s., ušao u Medinu, prvo je otišao u mesdžid i klanjao dva rekata. Zatim je sjeo među ljude, a licemjeri, njih preko osamdeset, dođoše da se izvine sa različitim vrstama opravdanja, neprestano se zaklinjući da nisu zbog ovoga ili onoga mogli krenuti. Resulullah, alejhisselam, primi njihovo javno izvinjenje, prihvati ih i oprosti im, a Allahu je prepustio ono što je u njihovim srcima.
Ko su trojica vjernika, iskrenih i pravih, koji su ostali u Medini?
To su Ka‘b ibn Malik, Murar ibn er-Rebi i Hilal ibn Umejja. Oni su priznali Resulullahu, a.s., istinu da su bez opravdanog razloga izostali. Međutim, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, im nije oprostio, već naredi ashabima da prekinu svaku komunikaciju s njima. Postali su izolirani. Ljudi su se prema njima promijenili. Ophodili su se prema njima kao prema strancima. Sami sebi su postali nepodnošljivi. Izolacija je dostigla vrhunac kada im je nakon četrdeset dana samoće od ljudi naređeno da se moraju odvojiti od svojih žena. To je trajalo još deset dana, tako da je njihova izolacija trajala punih pedeset dana.
Tada je Allah, dž.š., objavio njihovo pokajanje:
A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo kod Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se u buduće kajali, jer Allah, uistinu prima pokajanje i milostiv je. (Et-Tevba, 118)
Muslimani se obradovaše objavi ovog ajeta, a obradovaše se i ova trojica radošću koja se ni sa čime ne može porediti. To je za njih bio najsretniji dan u životu.
Za one koji su imali opravdan razlog, pa su ostali u Medini, Allah, dž.š., je rekao:
Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovom Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela – a Allah prašta i samilostan je – ni onima kojima si rekao, kad su ti došli da im daš životinje za jahanje: “Ne mogu naći za vas životinje za jahanje.“ – pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe. (Et-Tevba, 91-92)
Za ovakve je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kad je napuštao Medinu rekao:
“U Medini ima ljudi koji nisu mogli putovati sa vama, a vi niste nijednu dolinu prešli, a da i oni nisu bili sa vama. Oni su ostali, opravdano spriječeni.” Ljudi upitaše: “Jesu li oni, Allahov Poslaniče, u Medini?” On odgovori: “Da, oni su u Medini.”
