Pokajanje
Tevba znači povratak i vraćanje, ona znači strah u srcu koji čovjeka nagoni na povratak Allahu. Pokajanje počinje sa znanjem. Kada spoznaš svoje grijehe i kada spoznaš položaj i ugled svog Gospodara, to saznanje unosi ti strah u srce, a ovaj strah te nagoni na želju za pokajanjem i provođenjem tog pokajanja. – Ko je povratnik Allahu? Povratnik Allahu je onaj ko se pokaje, ko se povrati Allahovoj vjeri, onaj ko se oslobodi svakog grijeha i neposlušnosti prema Allahu… Onaj koji Ti se vraća, moj Gospodaru, cjelokupnim svojim bićem: “Grijeh, koji sam činio dvadeset godina, danas ostavljam i Tebi se vraćam, iskazujući ljubav prema Tebi, i pred Tobom stojeći pokoran i skrušen.”
Ovo je pokajanje – da ostaviš griješenje i neposlušnost prema Allahu i vratiš se Njemu – Gospodaru svjetova. Neki ljudi smatraju da treba da se kaje samo onaj ko je činio velike grijehe, pa se zato pitaju: “Zašto da se kajem kad nisam učinio veliki grijeh zbog kojeg bi se morao kajati? Ako budem učinio veliki grijeh, pokajat ću se!” Dok drugi govore: “U cijelom svom životu nisam učinio haram, pa zašto bih se kajao?!”
Posebno ovako govore žene. Jer vidjet ćete žene koje su jako poslušne svojim starateljima, svojim muževima i pred njihovim očima ne čine nikakav grijeh. Zbog toga ona osjeća da priča o pokajanju nije upućena njoj, pa kaže: “Ovo se ne odnosi na mene, ovo se odnosi na one koji, ne daj Bože, čine velike grijehe.” Tevba se odnosi na sve stepene čovjekovog stanja. – Šta to znači?
To znači da je tevba potrebna za sve stepene vjerovanja. Grješniku treba tevba, onome ko čini velike grijehe treba tevba, onome ko čini male grijehe treba tevba, onome ko se kaje potrebno je da obnavlja svoju tevbu. Svi mi trebamo pokajanje. Jedan od strogih propisa islama jeste da se vjernik uvijek treba kajati i vraćati se Allahu, svakog dana i svake noći. Ne kažem: “Treba da se pokaješ jednom u životu,” već kažem da treba da se pokaješ više puta u toku dana i noći.
Razlozi kajanja
Ako kod vas bude stvoren osjećaj o nužnosti pokajanja, to mora imati svoj početak. Moraš spoznati gdje si ti u odnosu na Allaha! Moraš spoznati koliko se griješiš o Allahovom pravu. Kada ti nakon ovoga budem kazao: “Moraš se pokajati”, tvoje srce će se uzbuditi, a tvoja savjest će osjetiti nužnost toga čina i reći ćeš samouvjereno: “Moram se pokajati… Želim da se pokajem.” Hajde zajedno da vidimo šta nam je činiti. Zatim ću vam izložiti šta će činiti svako od nas pojedinačno.
Kada nakon ovoga kažem da treba da se kajemo, znat ćeš zašto se kajemo… Kajemo se, draga braćo, zbog činjenja velikih grijeha. Možda ćeš reći: “Ali ja ne činim velike grijehe! Ne, ne činim velike grijehe! Da nas Allah sačuva, nije moguće, ja ne činim velike grijehe… Ne!” Ali ti, ipak, činiš velike grijehe… – Koje?! Zar nije stalno odgađanje klanjanja namaza bez opravdanog razloga veliki grijeh?! Zar nepropisno spajanje namaza nije grijeh; pa neko klanja podne u vrijeme ikindije, ikindiju u vrijeme akšama, akšam u vrijeme jacije, sabah svako jutro klanja nakon izlaska sunca…Zar sve ovo nije veliki grijeh?! Jeste, to su sve veliki grijesi, i to kažem na osnovu Poslanikovih riječi:
عَنْ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ مَنْ جَمَعَ بَيْنَ الصَّلَاتَيْنِ مِنْ غَيْرِ عُذْرٍ فَقَدْ أَتَى بَابًا مِنْ أَبْوَابِ الْكَبَائِرِ
Ko spoji dva namaza bez ikakvog opravdanja ušao je na vrata velikog grijeha!
(Bilježe ga Tirmizi (188) i Hakim (1020), a prenosi Ibn Abbas, r.a.)
– Šta znači: bez opravdanja? To znači da sam za buđenje za sabah pripremio budilnik, ali me savladao san, a istinski sam želio da se probudim. Ovo može biti opravdanje i može ti biti oprošteno… Ali neka sestra može napuniti i dvadeset godina, a ona se ne želi probuditi i klanjati sabah… Isto tako, nekom bratu ne može pasti na um da kaže svom prijatelju da ga probudi na sabah ili, pak, da zaspe malo ranije kako bi se lakše probudio da klanja sabah-namaz. Jeste li saznali šta znače veliki grijesi? Štaviše, ovo je jedan od najvećih grijeha: bezrazložno spajanje i odlaganje namaza. Uzvišeni Allah kaže:
فَوَيْلٌ لِّلْمُصَلِّينَ الَّذِينَ هُمْ عَن صَلاَتِهِمْ سَاهُونَ
A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju!(Kur’an, sura: El-Maun, ajeti: 4-5.)
Teško njima! Teško onima koji svoj namaz kako treba ne izvršavaju. Ibn Abbas u tefsiru ovog ajeta kaže da su to oni koji odgađaju namaz dok prođe njegovo vrijeme.(Bilježi ga Taberi u svom Tefsiru (311/30).)
U ovom ajetu se ne misli na one koji ne klanjaju namaz u potpunosti, već se misli na one koji klanjaju podne prije ikindije i ikindiju prije akšama na svega nekoliko minuta. Takav čovjek neposredno pred akšamski ezan klanja ikindiju, neposredno prije ikindije klanja podne. Dva minuta prije akšama on klanja ikindiju, a dva minuta prije jacije klanja akšam. Allah upućuje prijetnju onim ljudima koji se ovako ophode prema namazu: “Teško vama!” I, doista, teško takvima! Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
عَنْ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَنَّهُ قَالَ وَيْلٌ وَادٍ فِي جَهَنَّمَ يَهْوِي فِيهِ الْكَافِرُ أَرْبَعِينَ خَرِيفًا قَبْلَ أَنْ يَبْلُغَ قَعْرَهُ Vejl je dolina u Džehennemu kroz koju nevjernik propada četrdeset godina prije nego li dopre do njenog dna.(Bilježi ga Ahmed (11315) i Tirmizi (3164). Tirmizi kaže: “Hadis je garib.”)
Ibn Abbas, r.a., je o ovoj dolini (Vejl) rekao:
“To je brdo od klizave vatre. Kad god se nevjernik na njega uspne, poklizne se i ponovo se nađe u vatri!”(Pogledaj: Et-Tahvifu minen-nar; od Ibn Redžeba; str. 85.)
Malik ibn Dinar kaže da je to dolina u Džehennemu, u kojoj postoje različite vrste kazni.(Prethodni izvor.)
Ovo je kazna kojom Uzvišeni Allah prijeti onima koji odgađaju svoje namaze dok ne istekne njihovo vrijeme! Vidite li, draga braćo, zašto nam je potrebno da se kajemo. Zato što činimo velike grijehe… Neko psuje oca ili majku – zar ovo nije veliki grijeh?! Zar Allahov Poslanik nije rekao:
إِنَّ مِنْ أَكْبَرِ الْكَبَائِرِ أَنْ يَلْعَنَ الرَّجُلُ وَالِدَيْهِ. قيِلَ: يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَكَيْفَ يَلْعَنُ الرَّجُلُ وَالِدَيْهِ ؟ قَالَ: يَسُبُّ الرَّجُلُ أَبَا الرَّجُلَ، فَيَسُبُّ أَبَاهُ، وَيَسُبُّ أُمَّهُ “U najveće grijehe spada i to da čovjek proklinje svoje roditelje.” Neko od ashaba upita: “Božiji Poslaniče, kako to čovjek proklinje svoje roditelje?” Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Čovjek opsuje čovjeku oca, pa mu ovaj uzvrati i opsuje njegovog i opsuje njegovu majku.” (Bilježe ga Buhari (5973) i Muslim (90), prenosi Abdullah ibn Amr, r.a.)
Ko god od vas bude učinio nešto poput ovoga, neka zna da je učinio veliki grijeh. A veliki grijeh srdi Allaha, dž.š.! Eto, zbog toga se mi moramo kajati! Mi se moramo kajati zbog svih odgođenih namaza. Moramo se kajati zbog svih namaza koje smo bez opravdanja spajali. Moramo se kajati zbog sabaha koji već deset ili dvadeset godina klanjamo nakon izlaska sunca. Moramo se kajati zbog neposlušnosti prema roditeljima…! Da, zbog neposlušnosti prema roditeljima. Zar nije veliki grijeh samo rukom pokazati prema svojoj majci?! Ili, možda, vi mislite da je to mali grijeh?! Zar nije veliki grijeh da srdit pred ocem i majkom izađeš iz kuće i zalupiš vratima?! Uzvišeni Allah kaže:
أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتًا
Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga….(Kur’an, sura: El-Hudžurat, ajet: 12.)
Ovaj ajet obznanjuje da je ogovaranje brata muslimana poput jedenja mesa njegovog mrtvog brata. Zamisli da jedeš meso mrtvog brata svog… A kakav je, onda, tek hal kada jedeš meso svog oca i svoje majke. Djevojka sjedi sa svojom prijateljicom i ismijava se na račun svojih roditelja: “Oni su stari paničari!” Da, stvari dolaze do ove granice. Ovakav govor je veliki grijeh. Jeste li se uvjerili da mi svakodnevno činimo velike grijehe i da se moramo bog toga kajati… A šta je sa putevima koji vode bludu?
Da, to su veliki grijesi, također! Blud čine i naše oči. Onaj ko traga za nemoralnim satelitskim kanalima, onaj koji posjećuje vulgarne web stranice – zar on ne ide putevima koji vode bludu?! Zar Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije rekao:
“Blud očiju je pogled!”(Bilježe ga Buhari (6243) i Muslim (2657), prenosi Ebu Hurejra, r.a.)
Pogled je jedan od puteva koji vode bludu! Prva vrata bluda su oči, odnosno tvoj pogled! Istina je da ti nisi došao do stepena bluda koji za sobom povlači šerijatsku kaznu, ali ti si u veoma opasnom položaju – stojiš pred vratima bluda, bluda tvojih očiju! Mladići i djevojke, čije su granice druženja došle do stepena kao da su u braku, zar ne čine veliki grijeh time.
Također, veliki grijeh je i, tzv., čat na internetu, kroz koji se provlače grijesi i nemoral, koje je sramota i spominjati. Zar zbog svih ovih velikih grijeha nismo dužni pokajati se? Zar se u tvom srcu i dalje nije rodila želja za pokajanjem?! Ostavimo, barem na trenutak, velike grijehe – nećemo govoriti o stjecanju imetka na haram način, niti o nepraktikovanju islamske nošnje…
Hajde sada da razgovaramo o hiljadama malih grijeha koje svakodnevno činimo. Mladić ide ulicom i baca svoj pogled na sve strane. Koliko puta na isti način i ti pogriješiš u toku dana? Koliko cigareta, brate, dnevno popušiš? Sestro, koliko dlaka tvoje kose se pokaže ispod tvoje mahrame, a ti ne obraćaš pažnju? Svaki pogled u njih od strane nekog čovjeka tebi donosi po jedan grijeh.
Zar ovo nisu hiljade grijeha svakoga dana? Zar to nije razlog zbog kojeg se trebamo kajati? Kako ćemo sresti našeg Gospodara sa ovom količinom grijeha! Ako bismo brojali naše grijehe koje počinimo za mjesec dana, bojim se da bi bili poput planine… Da li sestra, koja još nije odlučila prihvatiti islamsku odjeću, osjeća poglede muškaraca na sebi? I oni imaju grijeh za to.
Pa, koliko ljudi pogleda u njenu kosu tokom samo jednog dana? Koliko grijeha ona zaradi svakog dana? Zatim ogovaranje – žene koje ogovaraju danonoćno, ljudi koji lažu danonoćno! Jesmo li, dragi brate, nakon svega ovoga dužni da se kajemo ili ne? Koliko je samo grijeha zbog kojih se moramo kajati… Koliko je samo velikih grijeha zbog kojih se moramo kajati?! Koliko je samo malih grijeha zbog kojih se moramo kajati!?
Tu su i druge stvari zbog kojih se moramo kajati – to je naša nemarnost prema Gospodaru svjetova! – Zašto si stvoren? Ovo pitanje stalno ponavljaj: “Zbog čega si stvoren?” Stvoren si da bi spoznao Allaha, dž.š. Stanovništvo na zemlji je brojno, njegov broj prelazi preko šest milijardi! Moj Gospodaru, Ti vidiš koliko Te ljudi od svih njih spoznalo!
Isto tako znaš koliko je njih nemarno prema Tebi, moj Gospodaru! Hiljade nemarnih… milioni nemarnih… milijarde nemarnih. Upitaš li se: ko je na zemlji istinski spoznao Allaha i ko Mu se pokorio, ko izvršava Allahove naredbe i zahvaljuje Allahu na blagodatima – koliko je takvih?
Ima li ih na hiljade, ima li ih na milione, tri miliona…? Molimo Allaha da se njihov broj poveća i nadam se da će se (Inšaallah) povećati… Ali zar naša nemarnost prema Allahu ne povlači nužnost pokajanja. Ko te je stvorio? Ko ti je skladan lik dao? Ko te je opskrbio? Ko je na tebe blagodati izlio? Ko je strpljiv sa čovječanstvom koje je svakog dana od pravog puta sve udaljenije hiljadama koraka i, uprkos tome, On voli to čovječanstvo i svakodnevno ga opskrbljuje?
Zar to nije naš Gospodar! Zar tvoja nemarnost prema Njemu nije dovoljan razlog za kajanje?! Kada si posljednji put plakao od straha pred Allahom? Kada si posljednji put pao Allahu na sedždu sa ozbiljnošću? Postoje ljudi koji šezdeset godina čine sedždu, a nemaju nijednu ispravnu sedždu. Njihova srca nisu skrušena, niti su oni u vezi sa Allahom, dž.š. Oni spuštaju glavu na tlo, a zatim je dižu, ali gdje je tu srce? Nisu Allahu nikada učinili sedždu srcem.
Kada si posljednji put u svojoj sedždi osjetio veličanstvo Uzvišenog Allaha? Kada su posljednji put tvoje oči zasuzile dok si bio na sedždi? Kada si posljednji put…? Kada si…? Kada si…? Mi ćemo u svakom stanju griješiti i nama je omogućeno da griješimo! Ovo je naša unutarnja stvar, ali, pored grijeha, određena nam je i spoznaja Allaha. Sramota je da na Sudnji dan dođeš sa grijesima, ali najveća sramota je da na Sudnji dan dođeš a da ne znaš ništa o svom Gospodaru.
Nije velika sramota da sretneš svog Gospodara sa grijesima, već je najviša sramota da sretneš svog Gospodara i da Mu kažeš: “Moj Gospodaru, Ti si mene stvorio, ali ja o Tebi ne znam ništa!” Zbog toga, draga braćo, nemaran prema Allahu je gori od grješnika. Ja sam to kazao i ranije, i to i ponavljam. Postoji veliki broj djevojaka i mladića koji su u svojim domovima imali lijep odgoj, ali je nastao problem. Kako? Problem je u nemarnosti – nemarnosti prema Allahu. Neko od njih se aktivno uključio u život, zarađuje imetak na halal način, ali ima jedan problem, uvijek je okrenut od svog Gospodara, zaboravlja na Njega. Kuća, djeca supruga i ljubav prema njima su lijepe stvari, ali gdje je Uzvišeni Allah u njegovom životu?
On je nemaran i zaboravlja na svog Gospodara – on je gori od grješnika. Zašto? Pokajanje grješnika je lahko. Grješniku će doći dan kada će se zgroziti nad svojim grijehom i grijeh će mu postati mrzak. Reći će sebi: “Dosta je, zgrozio sam se!” Ali onome ko je nemaran prema Allahu nikada takvo stanje neće postati mrsko i on će u tom stanju ostati do svoje smrti. Zbog toga šejtan nemarnog ne navraća puno na grijeh, zadovoljan je da taj čovjek i dalje ostane nemaran… Ako se okrene grijehu, može se probuditi iz svog nemara. Je li vam sada jasno zbog čega se svi mi moramo kajati? Mi se moramo pokajati zbog velikih grijeha. Moramo se pokajati zbog malih grijeha. Moramo se pokajati zbog nemarnosti.
Također se moramo pokajati zbog svih blagodati koja je na nas izlio Uzvišeni Allah, a mi Mu nismo na njima zahvalni. Razmisli o sebi i zapitaj se: Može li čovjek zamisliti da od jedne kapi sperme čovjeka, koja biva spuštena u matericu žene, mogu nastati dva oka kojima čovjek vidi, dva uha kojima čovjek čuje, jezik kojim čovjek govori, razum kojim razmišlja, srce kojim osjeća, noge kojima hodi, volja itd.? Zar ti nisi Allahovo stvorenje? Gdje je tvoja zahvalnost na blagodatima?
Srce… Srce koje je Allah stvorio i naredio mu da voli Njega Uzvišenoga… To srce zavoli samo stvorenja, a zaboravi svog Stvoritelja! Razum… Allah je vlasnik našeg razuma. On mu je dao sposobnost da razumije. I prvo što taj razum izusti je: “Ne, Gospodaru, neću klanjati u džamiji…, jest ću haram…, neću nositi islamsku odjeću…, neću biti poslušan roditeljima…, ja sam slobodan”, uprkos tome što je Uzvišeni Allah Taj koji je razumu dao sposobnost da razmišlja i razumije. E, pa, vidite, draga braćo, zbog čega se mi moramo pokajati. A, tako mi Allaha, to je teško!
Sad ću spomenuti i drugu situaciju zbog koje se moramo pokajati: to su grijesi koje smo davno počinili, zaboravili ih i za njih se nismo pokajali. – Šta to znači? Kada si imao četrnaest ili petnaest godina, učinio si neki grijeh. Kada si malo odrastao, šejtan ti je prezentovao novu vrstu grijeha. Sada si već bio star za prethodne grijehe. U petnaestoj godini stalno si bio neposlušan roditeljima. Kada si napunio dvadeset godina, postao si poslušan roditeljima. – Šta misliš, da li su ovi tvoji grijesi oprošteni? Nikako! Istina je da si ti prestao sa tim grijesima, ali da li si se za njih pokajao? “Ne!”
Onda ti nisu oprošteni. Veoma važno pravilo. Ljudi su prema ovom pokajanju nemarni, oni ne razumiju ovo značenje. Braćo moja, grijesi koje ste prestali raditi nisu oprošteni, njih može izbrisati jedino pokajanje! Ako bi neko počinio nemoral, pa nakon toga ostavi nemoral iz bojazni od neke bolesti ili zbog toga što se oženio, tj. zbog toga što je promijenio sistem življenja, da li je njemu oprošteno ono što je činio? Nije, i neće mu biti oprošteno sve dok se ne pokaje?
Je li ti sad jasno koliko nam je potrebno pokajanje. – Ako neko konzumira narkotike i droge, što je jedan od velikih grijeha, pa ih ostavi zato što je postao zreliji, počne raditi ili poboljša svoje stanje – da li je ovo njegovo ostavljanje grijeha isto što i pokajanje? Da vidimo… zašto ih je ostavio? Ostavio ih je zbog karaktera, ostavio ih je jer želi poboljšati svoju budućnost. Da li mu je oprošteno? Ne! Zašto?
Zato što se on nije pokajao! Zamisli da dođeš na Sudnji dan, a tamo te čekaju grijesi koje si ostavio već deset godina i ti bivaš pitan za njih. Tada kažeš: “O moj Gospodaru, ja sam ostavio te grijehe… Ja sam ih zaboravio, Gospodaru. Ja sam ih zaboravio zbog mnoštva onoga što sam činio!” A da li si se pokajao za njih? “Ne!” Onda su ti upisani. Uzvišeni Allah kaže:
أَحْصَاهُ اللهُ وَنَسُوهُ
Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili!(Kur’an, sura: El-Mudžadela, ajet: 6.)
Uzvišeni Allah, također, kaže:
وَوُضِعَ الْكِتَابُ فَتَرَى الْمُجْرِمِينَ مُشْفِقِينَ مِمَّا فِيهِ
I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj…
Zamisli sebe u ovom strašnom danu:
وَوُضِعَ الْكِتَابُ فَتَرَى الْمُجْرِمِينَ مُشْفِقِينَ مِمَّا فِيهِ وَيَقُولُونَ يَا وَيْلَتَنَا مَالِ هَذَا الْكِتَابِ لاَ يُغَادِرُ صَغِيرَةً وَلاَ كَبِيرَةً إِلاَّ أَحْصَاهَا وَوَجَدُوا مَا عَمِلُوا حَاضِرًا وَلاَ يَظْلِمُ رَبُّكَ أَحَدًا
I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama” – govorit će – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – I naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.(Kur’an, sura: El-Kehf, ajet: 49.)
يَوْمَ تَجِدُ كُلُّ نَفْسٍ مَّا عَمِلَتْ مِنْ خَيْرٍ مُّحْضَرًا وَمَا عَمِلَتْ مِن سُوَءٍ تَوَدُّ لَوْ أَنَّ بَيْنَهَا وَبَيْنَهُ أَمَدًا بَعِيدًا وَيُحَذِّرُكُمُ اللهُ نَفْسَهُ وَاللهُ رَؤُوفُ بِالْعِبَادِ
Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. A Allah vas na Sebe podsjeća i Allah je milostiv prema Svojim robovima.(Kur’an, sura: Alu Imran, ajet: 30.)
Pokajte se! To je bar lahka stvar! U vašim rukama su riznice! U vašim rukama je pokajanje! Pokajanjem brišete sve grijehe koje ste učinili, zaboravili i ostavili. Ostavio si grijeh, ali se moraš i pokajati za njega! Nije ti dozvoljeno da sa tim grijehom sretneš svoga Gospodara i da budeš za njega pitan. Pokaj se sada i oslobodi ga se. Oslobodi se prošlih grijeha! Sufjan es-Sevri, jedan od prvaka iz generacije tabiina, odgajan je pred ashabima Allahovog Poslanika i bio je jedan od znamenitih muslimana. Pogledajte ovog velikog tabiina, učenika plemenitih ashaba šta kaže:
“Jednog dana sam sjeo i brojao svoje grijehe…” – Jesi li ti ikada brojao svoje grijehe? “Rekao sam sebi …” – nastavlja Sufjan: “Sufjane, srest ćeš Allaha i On će te pitati za svaki grijeh pojedinačno; stat ćeš pred Njim i On će te pitati za grijehe - jedan po jedan!” Razmisli ko je on? On je jedan od prvaka tabiina. Koliko grijeha bi ti izbrojao kod sebe? “Zatim sam sebi rekao: ‘Ovo je, Sufjane, ono čega se ti sjećaš, a šta je tek sa grijesima koje si ti zaboravio a koje je Allah zabilježio. Pokaj se, Sufjane, pokaj se prije nego li susretneš Allaha.’ Nakon toga sam sjeo i sjećao se svog života godinu po godinu!”
Razmislite o ovome, pa tako i postupite. Zapitaj se: “Sjećam li se prvih dana svog punoljetstva?” Pa zatim kaži: “Kajem se za grijehe koje sam učinio u toj godini kada sam bio mlad. Kajem se zbog grijeha počinjenih u prvoj godini punoljetstva, zatim se kajem zbog grijeha počinjenih nakon nje!” Pa se ponovo zapitaj: “Sjećam li se svega šta je bilo? Jesam li se pokajao za grijehe kojih se ne sjećam?” Sufjan dalje kaže: “Kada sam završio, ustao sam živahno… Odahnuo sam.”
Draga braćo, spoznali ste zbog čega se sve moramo pokajati? Pa, je li se u vašim srcima probudila svijest o nužnosti pokajanja ili ne? Jeste li spoznali veličinu svojih grijeha? Jeste li spoznali svoje velike i male grijehe, blagodati na kojima niste zahvalni, nemarnost i grijehe koje ste ostavili i zaboravili? Pogledajte delikatnost i ozbiljnost situacije, a zatim razmislite o drugoj strani: o Allahovoj milosti i veličini Njegove volje da prihvati pokajanje Svojih robova!
