Poslanik sa svojim Gospodarom

Ko god je bio u prilici izučavati životopis Allahovog Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nije mogao ostati ravnodušan spram njegove ličnosti, a naročito spram njegovog odnosa prema svome Gospodaru.

Uzvišeni Allah ga je poslao kao Svoga vjerovjesnika, pečata svih poslanika i vjerovjesnika, da zalutalo čovječanstvo vrati na put obožavanja Allaha Jednog Jedinog, da ga vrati na put pravde, izvede iz mnogoboštva i nepravde; da proširi među ljudima ljubav i sigurnost. Svoju misiju ispunio je u najvećoj mjeri kao nijedan poslanik ni vjerovjesnik prije njega. Bio je jedinstven i poseban u svojoj vjeri, svome ponašanju, svojoj ustrajnosti i svome zalaganju, svojoj strpljivosti i praštanju, svome osloncu i pouzdanju u Allaha.

Zasigurno, od njegovih posebnosti, te ono što ga je činilo najboljim Allahovim stvorenjem, najodabranijim poslanikom, jeste njegov odnos prema Svevišnjem Allahu, njegov ibadet i poniznost pred Uzvišenim Gospodarom.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najviše od svih ljudi bojao se Uzvišenog Allaha, najviše se nadao Njemu Svevišnjem i najviše Ga je volio! Najdraži trenuci Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bili su upravo trenuci njegove osame sa Uzvišenim Gospodarom, kada bi Ga dozivao i svoje potrebe Mu iznosio.

Prije negoli ga je Uzvišeni Allah odabrao za poslanika i prije nego je počela objava poslanice, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, osamljivao bi se određeni broj dana i noći u pećini Hira. Tu je na svojevrstan način obožavao Svevišnjeg Allaha, iskazivao Mu svoju poniznost i potrebu za Njim Uzvišenim.

Dolaskom istine, Allah ga je odabrao za Svoga poslanika svim ljudima, i ono po čemu se najviše radovao i u čemu je osjećao smiraj bili su dugi noćni sati u tehedždžudu,¹u poniznom stojanju pred Svevišnjim Allahom, na rukū‘u i sedždi, slaveći Ga i hvaleći, spominjući Njegove blagodati, svjedočeći da je Uzvišeni Allah Onaj koji održava nebesa i Zemlju i sve što je na njima, i Onaj koji Svojim nurom osvjetljava nebesa i Zemlju i sve što je na njima, i da je On istina, kao što je i Njegovo obećanje istina, Njegova riječ istina i susret s Njim istina.

Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, propisan obavezni namaz, žudio je za njim i žurio je njemu poput novorođenčeta za majčinim mlijekom i njenim naručjem. Njegovo srce nestrpljivo je iščekivalo svaki naredni namaski vakat poput žednog koji iščekuje ko će mu se pomoliti s malo vode.

U namazu se odmarao! U namazu je osjećao slast života na dunjaluku! U namazu je uživao, u potpunoj smirenosti! To je i obznanio rekavši:

“Slast moga oka, moj odmor i uživanje, jesu u namazu.”²

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, toliko je žudio za blizinom svoga Gospodara da je znao danima uzastopno postiti, pa bi njegovi ukućani pomislili kako nikada neće prestati s postom!

U gladi i žeđi, radi svoga Gospodara, osjećao je slast i užitak, radost srca! Ebu Hurejre, radijallahu anh, rekao je:

“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se uzastopno posti, bez prekida, pa mu je jedan od muslimana rekao: ‘Allahov Poslaniče, ali ti doista postiš neprekidno?!’ Odgovorio je: ‘A ko je to od vas poput mene?! Ja spavam noću, a moj me Gospodar hrani i poji!’”³

Nakon što je Uzvišeni Allah oprostio Svome poslaniku sve grijehe, pomogao ga Svojom velikom pomoći, dao mu jasnu pobjedu nad drugima, zadobio kod Njega Uzvišenog počasno mjesto, pojedini ashabi su pomislili da će se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s vremenom opustiti i umanjiti svoj ibadet, zaboravljajući da se voljeni Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upravo odmarao u ibadetu.

Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naprotiv, još više povećao ibadet, te svoje preostalo vrijeme života posvetio ibadetu!

Tako nam naša majka, Majka vjernika, Aiša, radijallahu anha, prenosi, pa kaže:

“Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao bi noću toliko dugo da bi mu pete počele pucati od dugog stojanja. Upitala sam ga: ‘Zašto to činiš, Allahov poslaniče, kada ti je Allah oprostio sve grijehe?!’ Odgovorio mi je: ‘Pa zar da ne budem zahvalni rob?!’”⁴

Na drugoj strani, bilo je ashaba koji su nastojali da se u cijelosti posvete ibadetu, da u potpunosti ostave dunjaluk i okrenu se ka ahiretu, pa im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio kako to nije uredu, te da strah od Allaha i bogobojaznost ne zahtijevaju da se čovjek potpuno ostavi dunjaluka. O tome nam govori sljedeće kazivanje.

Enes b. Malik, radijallahu anh, pripovijeda: “Došla su trojica kućama Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, suprugā da ih pitaju o Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, ibadetu u tajnosti, pa kada su bili obaviješteni, kao da su taj ibadet smatrali malim. Nakon toga su rekli: ‘Gdje smo mi spram Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Njemu su oprošteni i prošli i budući grijesi!’ Zatim je jedan od njih rekao: ‘Što se tiče mene, ja ću po cijelu noć klanjati!’

Drugi je rekao: ‘A što se tiče mene, ja ću svo vrijeme postiti i neću ništa jesti.’

A treći je rekao: ‘A što se tiče mene, ja ću se udaljiti od žena i nikada se neću ženiti.’ Došao im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Vi ste ti koji su rekli tako i tako! Tako mi Allaha, ja se doista, od svih vas najviše bojim Allaha i ja sam najbogobojazniji prema Njemu, međutim, ja i postim i jedem, i klanjam i spavam, a i ženama se ženim, pa ko se okrene od moga Sunneta, taj nije od mene!’”⁵

Također nam naša majka, Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod nje i zatekao jednu ženu, pa je upitao:

“Ko je ova?” Odgovorila je: “To je žena koja mnogo klanja (o tome svi pričaju).” Rekao je: “Na vama je da činite ono u čemu možete ustrajati! Tako mi Allaha, Allah se neće zasititi dok se vi ne zasitite!”⁶

Na ovakav se način Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ophodio sa svojim Gospodarom, iz ljubavi, straha i nade, a ne iz pretjerivanja i opterećivanja.

Sve što je doživljavao i proživljavao i svako stanje u kojem se nalazio, bilo to blagodat ili iskušenje, smatrao je Allahovom dobrotom prema njemu. Tako kada bi se strpio na iskušenju, on bi zahvaljivao Allahu na Njegovoj podršci, što ga je učinio strpljivim! Na ibadetu ne bi prigovarao niti bi se njime hvalisao, već bi tražio oprosta, bojao se da je u ibadetu bio manjkav. Predavao bi selam nakon obaveznog namaza, najboljeg djela u islamu, i opet bi tri puta izgovarao: “Estagfirullah/Od Allaha oprosta tražim!”

Nakon smrti supruge Hatidže, radijallahu anha, odlazi u Taif s nadom da će mu se neko odazvati i primiti islam. Na putu do Taifa, i Taifu, nije bilo plemena niti uglednika a da ga Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pozvao u islam.

Međutim, niko od njih nije prihvatio njegov poziv. I ne samo da nisu prihvatili islam, već su nahuškali djecu, maloumnike i robove protiv njega. Kada je izlazio iz grada, stali su u dva reda i gađali ga kamenjem, vrijeđali i proklinjali. Krv mu je zalila pete i stopala, tako da su mu sandale u potpunosti bile natopljene krvlju.

Aiša, radijallahu anha, kazuje da je pitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Jesi li doživio teži dan od dana Bitke na Uhudu?”, a on je odgovorio: “Doživio sam od tvoga naroda svašta, a najteže mi je bilo kod Akabe⁷ jer sam pozvao sina AbduJalila b. Abdu-Kulala pa nije prihvatio ono u što sam ga pozvao. Otišao sam od njega zabrinut i pribrao sam se tek kad sam stigao u Karnus-Se‘ālib.⁸

Prekrila me je sjena oblaka, pa sam podigao glavu i ugledao Džibrila u njemu. Zovnuo me je i rekao: ‘Allah je čuo odgovor tvog naroda i njihove riječi koje su ti uputili. Allah ti šalje Meleka planina – naredi šta hoćeš da uradi s njima.’ Melek planina me poselamio i rekao: ‘O Muhammede, reci šta želiš. Ako hoćeš, srušit ću na njih ova dva brda!’ Vjerovjesnik je odgovorio: ‘Ne, ja se nadam da će im Allah dati potomke koji će obožavati Allaha, Jedinog, nikoga Mu ne smatrajući ravnim.’”⁹

Kada mu je osamnaestomjesečni sin Ibrahim kojeg je dobio u poznim godinama umro, njegovo zadovoljstvo Allahovom odredbom nije se poljuljalo. Rekao je:

“Doista je oko suzno a srce tužno, i žalosni smo zbog rastanka s tobom Ibrahime, ali ne govorimo ništa, osim ono čime je zadovoljan naš Gospodar!”¹⁰

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile u suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima.

Ibn Mes‘ud, radijallahu anh, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Uči mi Kur’an.” Ibn Mes‘ud, radijallahu anh, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi Allahov Poslaniče učim Kur’an, a Kur’an je tebi objavljen?!” Odgovorio je: “Ja volim da ga slušam od drugih.” Kaže Ibn Mes‘ud, radijallahu anh: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta:

“A kako li će tek biti kada za sve ijedan narod dovedemo svjedoka a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!” (En-Nisa’, 41) Tada mi je rekao: ‘Stani.’ Pogledao sam u njega a njegove oči su bile ispunjene suzama.”¹¹

Poslanik se mnogo stidio svoga Gospodara i u tome je bio primjer svim poslanicima i vjerovjesnicima, kao i svim vjernicima općenito. Enes b. Malik, radijallahu anh, prenosi nam kazivanje o Mi‘radžu kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, propisan obavezni namaz. Tada je Uzvišeni Allah propisao pedeset namaza tokom dana i noći, pa se je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, po savjetu Musāa, alejhis-selam, vraćao triput Allahu i tražio olakšanje, sve dok Uzvišeni Allah nije smanjio sa pedeset na pet namaza tokom dana i noći.

Kada je o tome obavijestio Musāa, alejhis-selam, Musa mu je rekao:

“Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da još olakša tvome ummetu”, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Molio sam svoga Gospodara sve dok Ga se nisam postidio! Zadovoljan prihvatam ovo.”¹²

Iz svoga lijepog odnosa prema Gospodaru najdraže mu je bilo da sebe naziva Abdullah, tj. Allahov rob. I to je nastojao da usadi u duše muslimana. Ponekada bi to pojašnjavao i stavljao do znanja svojim riječima, kako se bilježi u hadisu da je rekao:

“Nemojte me uzdizati kao što kršćani uzdižu Isāa sina Merjemina. Doista sam ja samo Allahov rob i Njegov poslanik, zato i vi recite: ‘Allahov rob i Njegov poslanik.’”¹³

Nekada bi to i praktično pojašnjavao. Bilježi se da je jedne prilike došao među svoje okupljene ashabe, pa su oni skočili na noge iz poštovanja prema njemu, a on im je na taj njihov postupak rekao:

“Ne ustajte pred drugima kao što to čine nearapi koji time veličaju jedni druge! Ja sam uistinu samo rob, jedem kao što jede svaki rob i sjedim kao što sjedi svaki rob.”¹⁴

Iz navedenih primjera možemo uočiti kako je Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos prema Uzvišenom Allahu najbolji primjer zadovoljstva odredbom, zahvalnosti na blagodatima, strpljenja nad nedaćama, čestog slavljenja i veličanja Allaha, iskrenosti i istinoljubivosti u obožavanju, straha i stida od Uzvišenog Allaha, čvrstog ubjeđenja u Njega, sve dok nije postigao kod Svevišnjeg počasno mjesto i najljepšu pohvalu.

Uzvišeni Allah je rekao za Svoga poslanika:

“Ti nisi blagodati svoga Gospodara lud, već tebi, uistinu, pripada nebrojena nagrada i ti si na uzvišenom stepenu morala.” (El-Kalem, 2-4)

Autor teksta “Poslanik sa svojim Gospodarom” “Hajrudin Tahir Ahmetović” iz knjige “Ovo je Muhammed Allahov poslanik s.a.v.s.”.

1. Noćni namaz koji se klanja u kasnim noćnim satima.
2. En-Nesai, br. 3950. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.
3. El-Buhari, br. 1965; Muslim, 1401.
4. El-Buhari, br. 6471; Muslim, br. 2820; i citat je njegov.
5. El-Buhari, br. 5063.
6. Muslim, br. 785.
7. Akaba – dio učenjaka tvrdi da se radi Akabi na Mini gdje je Vjerovjesnik javno pozvao svoj narod u islam, pa su ga odbili i vrijeđali, a dio tvrdi da je to naziv jednog dijela Taifa, i ovo mišljenje je vjerovatnije. (op. prev)
8. To je zapravo Karnul-Menazil, a danas se zove Es-Sejlul-Kebir. To je mikat za hadž stanovnicima Nedžda.
9. El-Buhari, br. 3231.
10. El-Buhari, br. 1303; Muslim, br. 2315.
11. El-Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800.
12. El-Buhari, br. 3887; Muslim, br. 162.
13. El-Buhari, br. 3445.
14. El-Bejheki, Šuabul-iman, br. 5975. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u Sahihul-Džami‘, br. 7.