Pripisuješ li nesvjesno Bogu druga

Pripisuješ li nesvjesno Bogu druga

Većina onih koji su obožavali Allaha i smatrali da samo Njega obožavaju, pripisivali su Mu i druga. Većina ih je to činila svjesno ili nesvjesno. Faraon Ehnaton, koji je dostigao vrhunac monoteizma, proglasio je sebe sinom Boga i u svojoj himni, obraćajući se Bogu, rekao je:

„Ti si u mom srcu. Niko te ne poznaje osim tvoj sin koji je rođen od tebe. Kralj Gornjeg i Donjeg Egipta koji živi u istini, Gospodar dviju zemalja Ehnaton.”

Uprkos njegovoj pronicljivosti i oštroumnosti, upao je u tu staru zamku i umislio da je Božiji sin. U Perziji, oni koji su ga obožavali Boga, zamišljali su ga kao dvojicu (Hurmuz i Ahriman). Jedan bog je za dobro, a drugi za zlo. U Indiji su ga zamišljali kao trojstvo: Brahma, Višna i Šiva. Ovom trojstvu je podređen niz mnogih božanstava čiji je broj dosezao i do tristo trideset miliona, i to analogno broju životinja i živih bića. Prema njihovom vjerovanju u njima borave duše tih bogova.

U Grčkoj Zeusa su obožavali kao najvećeg od bogova. Potom su mu dodijelili grupu manjih bogova, onoliko koliko su smatrali da postoji prirodnih sila. Jevreji su obožavali Jahvea, kao jednoga Boga, a potom su neki poslanika Azera proglasili sinom Božijim, i time prekršili ono čemu ih je učio Musa, alejhis-selam,o jedinstvu Stvoritelja.

Konačno, došao je islam i dao posljednju riječ o tevhidu. Bog je Jedan, Vječni. Nema supružnika, niti dijete. Niko Mu nije jednak, niti sličan. Nije ograničen mjestom niti uvjetovan vremenom. Ne može se odrediti količinom. Ne može se ograničiti nekim okvirom i ne može Ga predstaviti slika, niti utjeloviti neki oblik.

On nije od ovoga svijeta, već je iznad njega i bdi nad njim. On je apsolutan, a ovaj svijet je ograničen i jednom vrlo jednostavnom riječju kazano: Jedan… Jedan… Njemu ništa slično nije. Muslimani vjeruju u ovaj tevhid stvarnošću šehadeta koji potvrđuju pet puta dnevno u svakom ezanu. Nema boga osim Allaha, On je apsolutno veći od svega drugog.

Ali ogromna većina muslimana je ponovo pala u nove oblike skrivenog politeizma, širka. U najvećoj mjeri kod muslimana je ostao tevhid samo na jeziku, zastupljen u usmenoj tvrdnji da je Allah najveći, dok im postupci i osjećanja govore da je dunjaluk veći, sticanje imetka veće, posjedovanje dvoraca i imanja je veće, sticanje naklonosti žena je veće, približavanje vlastodršcima je veće i ljubav prema samom sebi je veća.

Većina govori da obožavaju samo Allaha i da se ne boje nikoga osim Allaha, ali njihova djela pokazuju da se oni boje smrti, siromaštva, bolesti, mikroba, virusa i starosti više, kao da te stvari imaju moć da naškode same po sebi. Većina u ruci ljekara traži izlječenje i traži ga u lijekovima. Pojedini padaju u očaj, jer nisu mogli pronaći određenu injekciju iz uvoza ili neki antibiotik. Zaboravlja se da je Bog iza uzroka, da je On pohranio svojstva izlječenja u ove lijekove ili injekcije, te da je On odredio izlječenje rukom hirurga.

Zaboravlja se da je Bog stvorio viruse, mikrobe i bakterije, da je On dao da se prošire, da je On dao imunitet u našim tijelima i da On, ako hoće, može oboriti taj imunitet, a može ga i ojačati. Da je On Stvoritelj toplote, hladnoće i leda. Da je On Taj Koji daje hranljivost hrani i svojstvo utaživanja žeđi vodi, svojstvo trovanja otrovu i svojstvo lijeka protuotrovu, da ništa nema moć korisnosti samo po sebi i da ništa nema moć štete samo po sebi.

Samo Allah daje i štetu i korist, a sve mimo toga su povodi koje je On Uzvišeni ustanovio i odredio da postupamo prema Njegovoj volji. Istinski monoteizam je da se bojimo samo Njega, jer ništa nam ne može naštetiti bez Njegove volje, i da težimo samo Njemu, jer ništa nam ne može koristiti bez Njegovog dopuštenja. On je Onaj koji stalno djeluje Sam, uprkos prividu, koji nam daje dojam mnoštva ruku. Nije li nam rekao o Bedru:

Vi njih niste ubijali, nego Allah; i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio. (El-Enfal, 17)

Iako je bilo vidljivo da su oni pobili nevjernike i da je Poslanik, alejhis-selam, bacao koplje, iako je to ono pojavno, ipak istina je da su to samo uloge koje je Uzvišeni Allah odabrao za ove junake, još od ezela. Odabrao je i za zlo pojedine duše i znao je da one vole zlo i da su pogodne za zlo zbog onoga što kriju u sebi. Radi ovoga je izabrao Iblisa za zavođenje, jer je On znao da Iblis u sebi nosi oholost, a odabrao je Muhammeda, alejhis-selam, za uputu. Znao je on da posjeduje ljubav i milost.

Tako je, dakle, podijelio uloge prema vrijednostima, koje su Uzvišenom poznate od ezela. Svakome je pomogao da čini ono što je mu je prijemčivo. Pomogao je obmanjivaču da zavede, a upućivaču da uputi.

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga: A darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni. (El-Isra’, 20)

Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem pripremiti. (El-Lejl, 5–10)

Ko traži pomoć za zločin, nađe je, a na njemu je grijeh njegovog izbora. Ko traži pomoć da učini dobro, nađe je i dobit će nagradu za svoj izbor. Uloga svakog od nas je da usmjeri svoju energiju, Uzvišeni Allah je posjednik sveukupne moći i nemoguće je učiniti nešto bez Njega. On je zastupnik za izvršenje svih djela. On je aktivna ruka. Ubica je naumio ubistvo, odabrao žrtvu, razmišljao o tome i odlučio to učiniti. To je njegovo učešće za koje će biti odgovoran, a što se tiče sprovedbe djela, Allah je samostalno vrši. Zato kaže borcima Bedra:

Vi njih niste ubijali, nego Allah. (El-Enfal, 17)

To je stvarno značenje jedinstva Boga, da je Bog jedini činilac, a naša djela su naše tajne i naše misli, ono što namjeravamo učiniti, ono u šta usmjeravamo našu energiju i ono čemu smo pristupili. Zato Uzvišeni Allah za sebe kaže da upućuje koga hoće i vodi u zabludu koga hoće.

A onog kome Bog da da zaluta nema ko uputiti. (Er-R’ad, 33)

A onoga kome Bog da da zaluta nećeš moći ni na koji način uputiti. (En-Nisa, 143)

Ali On, neka je Slavljen i Uzvišen, je htio da nam se srce smiri, pa kaže:

Nasilnicima će Bog dati da zalutaju. (Ibrahim, 27)

Eto, tako Bog da da zaluta onaj ko ne zna ni za kakve granice, ko jedino zna sumnjati. (El-Mu’min, 34)

Tako Bog onima koji poriču da da zalutaju. (El-Mu’min, 74)

Božije djelovanje se zasniva na zaslugama i čini cijeli dunjaluk mjestom ubiranja plodova i ezelskih vrijednosti, koje su zaslužile duše stvorenja obzirom na stepen, koji su stekle još u ezelu. Bog je htio da iznesemo ono što u srcima skrivamo, pa je stvorio ovaj svijet da bi svjedočio svako od nas protiv sebe.

A Bog daje da izađe na vidjelo ono što vi skrivate. (El-Bekare, 72)

Bog će sigurno, iznijeti na vidjelo ono čega se plašite. (Et-Tevbe, 64)

Ovo znači da je ovaj svijet poput drugog poglavlja u romanu. Prethodno poglavlje smo proživjeli i više ga se ne sjećamo. Na osnovu onoga što smo ponudili u prethodnom poglavlju, zaslužujemo ono što nalazimo sada, i dobro i zlo. Sve što pronalazimo u svom životu najviše liči na podizanje zastora sa onog što skrivamo i tajimo u sebi.

Bog odavno zna našu istinu i zna sve o nama, ali On je htio da i mi znamo o sebi dio od onoga što On zna, pa je stvorio ovaj svijet za nas, da bismo mogli sebe vidjeti u svojim djelima.Ovdje nije riječ o seobi duša, jer ja ne vjerujem u seljenje duša o kojem govore Indijci, niti u reinkarnaciju umrlih u tijela novorođenih, ni u stalni broj duša u koji vjeruju Druzi.

Također ne vjerujem da se prvo poglavlje romana dogodilo na ovom svijetu, niti da je to bio samo prelaz u ljudski život. To je stvar gajba, koji poznaje samo Allah. To je skrivena prošlost, čiji se zastori ne trgaju osim na dan kad Bog oživi one u grobovima i kad izađe na vidjelo ono što je u srcima. Tada će se razotkriti tajne i zločinci će saznati istinu o sebi, pa će reći priznajući:

„Gospodaru naš, dva si nas puta usmrtio i dva puta nas oživio, i mi priznajemo naše grijehe, pa ima li ikakva načina da se izađe.” (Gafir, 11)

A nema izlaza. Može li osoba izaći iz sebe ili poreći djela vlastite ruke? Kamo sreće. Pitat će se kome danas pripada vlast. Nebesa i zemlja, meleki i sva stvorenja će odgovoriti:

„Bogu, Koji je Jedan i Koji je nad svim nadmoćan. A to nije nešto novo. Vlast je oduvijek pripadala Bogu, tog dana i svakog drugog dana. Ali pojavno na dunjaluku je obmanulo one, koji su ga vidjeli.”

Činilo se kao da neki ljudi posjeduju kraljevstvo, činilo se kao da doktor daje izlječenje, da vladar daje opskrbu, da otrov truje, da metak ubija i da ovo koristi, a to šteti, i da postoje svemogući mimo Allaha, koji vladaju.

Zaboravili smo ono čime je Allah opisao sebe u časnom Kur’anu: On je prvi i posljednji, Vidljivi i Nevidljivi.(El-Hadid, 3)

Ako doktor izliječi, vladar da opskrbu, otrov i metak usmrte, onda je Allah TajKoji je vidljiv u svim tim manifestacijama i On je čisto djelo u njima. Ono što se događa sa svim tim rukama je vidljiva strana Volje u tom trenutku – slavljen neka je – svakog časa On djeluje, to je Božija stvar.

Ako smatramo datirani vladaju bez Boga, oni ustvari ne vladaju bez Njega, već se otkriva Božije ime Silni na njihovim dušama, jer te duše, zbog svoje ezelske prošlosti, nisu prijemčive za drugačiji vid otkrivanja. One nisu podesne da se na njima očituje Milostivi, Voljeni, niti Samilosni, i ne bi prihvatile otkrivanje ljepote Božijih lijepih imena – Blagi, Darežljivi, Saosjećajni, Dobrostivi i Dobri.

Mi smo, još uvijek, sa Bogom i niko se ne pojavljuje s nama osim Njega. On je vidljiv sa svojim imenima i djelima u svemu, ali iza zastora uzroka i iza zastora mnoštva. Uprkos ovom mnoštvu, nema boga sem Allaha, nema činioca mimo Njega, niti izlječitelja, niti opskrbitelja, niti onoga što daje korist, niti onog ko šteti, niti onog koji umrtvljuje, niti onog ko oživljava, niti silnoga niti zaštitnika, osim Njega.

On je jedino aktivno postojanje od ezela do ebeda. Zar ti se ne čini da je električna energija različita u svakoj sijalici zavisno od vrste materijala i žice u njoj. Zar ti se ne čini da je električna energija u neonskim sijalicama različitih boja i blistavosti shodno vrsti plina u tim cijevima.

Koliko sve to sliči našim dušama čije se sposobnosti razlikuju, a time i njihova djela, iako je činilac u njima isti. To je samo primjer.Čitav svijet je primjer koji simbolizira Svemoć. To je svemoć Jednog i Jedinog Kome ništa slično nije. Ako vidiš ovu jedinstvenost iza mnoštva, ako si ravnodušan prema tom mnoštvu, ako sve vrijeme osjećaš direktnu vezu sa Bogom, tada nećeš vidjeti svoje ozdravljenje mimo Njega, iako uzimaš lijekove i prepuštaš se stručnom hirurgu.

Ako vidiš da te On hrani i poji i osjećaš da jedeš i piješ iz Njegove ruke, uprkos mnoštvu trpeza i restorana koje posjećuješ; ako zaboraviš sebe i ne vidiš nikoga osim Njega, onda si musliman, koji istinski vjeruje u jednoću Boga. Obezvrjeđivanje djela dolazi od shvatanja pojedinca da ih on sam izvršava, baš kao što je Karun zamišljao da je on vlasnik znanja, vlasnik djelovanja i vlasnik blagodati, pa je rekao obmanjujući, dok je govorio o svom imetku i ugledu:

Dato mi je to samo zahvaljujući znanju koje posjedujem. (El-Kasas, 178)

Vidio je samo sebe i priznavao je samo svoje znanje. Zaboravio je da on ne posjeduje vlastito znanje, niti vlastitu snagu. Njegova snaga, znanje i oštroumnost su bili darovi njegovog Gospodara. Ovo je skriveni širk, kada tvoj ego, tvoja sklonost i tvoj talent postanu jedno božanstvo.

Vidiš li onog koji je sebi za božanstvo svoju strast uzeo. (El-Džasije, 123)

Zato se, oni koji znaju, ograđuju od zasluga za dobra djela i pripisuju ih Bogu i Njegovoj podršci. Više od ovoga je da se čovjek ograđuje od svoje dobre volje i dobrih namjera i doživljava ih kao darove od Gospodara. Zatim se ograđuje od samog sebe i tvrdi da ne posjeduje od sebe ništa, te da je sve što posjeduje od Boga.

On više ne bira, već biva svjedok da Bog bira za njega u svakom trenutku. U svim stvarima svjedoči Boga. To je potpuni monoteizam. To je istinsko „Nema boga sem Allaha“. Pogledajmo dovu Ebu Hasana El-Šazlija koju je učio u ovom emocionalnom stanju:

„Gospodaru, uzmi me k Sebi od mene i opskrbi me očišćenjem od sebe. Ne dozvoli mi da se divim sebi i budem obuzet svojim čulima.”

U knjizi El-Mevakif ve El-Muhatebat od El-Nefrija čitamo ono što Uzvišeni kaže svom upućenom robu:

„Odbaci izbor i odbaci traženja.”

Nagrada za tako potpuni tevhid u kojem Božiji rob ostavlja svoj izbor i postupa po Božijem izboru u svemu je potpuni oprost bez polaganja računa. U hadisi-kudsiju Allah kaže grješniku:

„Kada bi mi došao sa grijesima velikim kao zemlja i susreo me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta.”

To je plod tevhida i ovo je nagrada za riječi „La ilahe ilallah“,ako ih neko od nas unese u svoj život i svoje ponašanje, svoj put, svoj puls, svoj dah i svoje srce. To je ono što je časni Kur’an želio sa islamom u ime Boga. To je ono što je Poslanik Muhammed, alejhis-selam, želio kada ga je jedan od ljudi zamolio da sa nekoliko riječi opiše vjeru koja mu se objavljuje od Boga, pa je tako jezgrovito odgovorio:

„Reci: ‘La ilahe ilallah’, a zatim ustraj na tome.”

Ovo je prava vjera, vjera našeg poslanika Ibrahima, alejhis-selam, koji nije znao za drugog boga, drugog stvoritelja niti opskrbitelja niti izlječitelja, niti izbavitelja, osim Allaha. Kad je bačen u vatru, Džibril mu je došao i pitao ga treba li mu nešto, a Poslanik, znalac tevhida, je odgovorio:

„Od tebe ništa.“

On, u trenutku straha, panike, jezivog događaja, ne pita nikoga osim svoga Gospodara, jer ne vidi nikoga da posjeduje za njega nešto, čak ni odabrani melek Džibril. U svemiru nema činioca sem Allaha i niko ne posjeduje tu moć da šteti ili koristi bez Njegovog dopuštenja. To je stepen spoznaje koju ne dostiže niko do Poslanik. Ovo je tevhid.

Autor teksta je Mustafa Mahmud iz knjige “Islam – šta je to ?”.