Pročitajte tekst “Glava mrava” iz nove knjige “Tajna smrti”

Čak i ruža ima pamet. Slušajte! Ovo nije šala.

U ruži je pamet.

U zrnu pšenice je pamet.

U hrastu ima pameti. Pa makar ta pamet bila gruba poput grubosti njegovog debla.

Kretanje cvijeta suncokreta, koji okreće svoj vrat prema suncu, ne razlikuje se od pokreta pčele koja leti ka livadi kako bi sakupila svoj nektar, niti od svjesnog čovjeka koji se, uprokos opasnostima, uzdiže u zrak da ostvari plemenite ciljeve.

Postoji vitalna veza između ovo troje.

Oni čine sistem spojenih halki, a jedina razlika među njima je razlika u stepenu.

Kretanje suncaokreta uz svu svoju jednostavnost je pamet… Šta je to pamet?

To je sposobnost mijenjanja i prilagođavanja okolini.

To je, kazano sa nekoliko riječi, sposobnost zauzimanja najboljeg stava koji je najprikladniji za život u svakom trenutku.

To čini da cvijet, kada okrene svoje latice prema svjetlu, uzima najbolji stav, jer to najviše odgovara životu i to kretanje je pametno kretanje.

To znači da razum nije nešto novo u čovjeku… On postoji u cijeloj živoj prirodi.

Jedina je razlika što ljudi imaju obilnija sredstva kojima raspolažu i služe se njima radi ostvarenja ciljeva.

Čovjek, koji je tako složeno stvorenje, posjeduje brojna sredstva od kojih svaki ima specifičnu i dobro definisanu funkciju… On ima ruke i na njima deset prstiju, ima jezik za govor, dva oka za gledanje, dva uha za slušanje, osjetljivu kožu, nos, kojim raspoznaje mirise i svi ti organi su na raspolaganju razumu.

Čovjek je feudalna životinja sa deset hektara vještina, čitavim građevinama živaca i veoma rafiniranih osjetila.

Čovjek čini nepravdu sebi i drugim stvorenjima, jer sebe smatra jedinim razumnim stvorenjem. Ovo je feudalno praznovjerje i nije ispravno. Razum je skriven u dubini cijele žive prirode.

Od kada se pojavio život u toj beznačajnoj, jednoćelijskoj amebi, u njenom kretanju se već vidjela zloba, prevara i loša namjera, koje se kriju i u čovjeku… Nema ničeg novog u čovjeku… Tu ima samo usavršavanja.

A duša.

Šta je ona?

Šta su instinkti?

To su početni poticaji koji tjeraju životinju da čuva svoj život i traži izvor hrane.

Glad je potiče da traži hranu… Žeđ je potiče da traži da se napoji… A nagon za razmnožavanjem je potiče na razmnožavanje.

To su isti oni poticaji iz kojih su nastali brojni ljudski nagoni… Pohlepa, strah, ljutnja, mržnja, ljubav… i oni su kao prethodni… Skup upozorenja i poticajnih obavještenja o potrebi tijela koja je nužna za život.

Greška Freuda je u tome što se zaustavio na tim obavještenjima, instinktima i poticajima, smatrao ih je ključem ljudske ličnosti i ključem tajne života i njegove zagonetke.

Život se ne može objasniti kao instinktivna reakcija na potrebu za hranom i intimnim odnosima, niti kao racionalno ponašanje za prilagođavanje okolnostima.

Sve su to svojstva žive prirode, ali nisu ključ za spoznaju njene tajne.

Život nije potaknut potomstvom, niti je ovisan o instinktima koji ga potiču s leđa. On se brzo kreće naprijed po svojoj prirodi i naprednoj uputi,

emocijama rasutim po ćelijama, nervima i srcu.

Život nije potaknut iz prošlosti… On teži budućnosti slijedeći smjer zdrave prirode koja se nalazi u njemu.

Ne trpi jaram, koji nameće sudbina, a koji dolazi iza njega… On je prosvijetljen, vidovit i samozatajan, neprestano traga za ciljem koji će postići sutra.

U sebi sadrži poticaje koji nadilaze sami sebe. Kreće se u punoći zdravlja koje posjeduje, tražeći nivo koji je iznad nivoa rutinskog života koji se ponavlja i koji je sličan prethodnom.

Ljubav prema lijepom, dobru i istini je, na kraju, jedan od poticaja duboko ukorijenjenih u samu srž živoga. Nije velika razlika između Shakespearove sposobnosti da izrazi svoje stihove, sposobnosti školjke da formira biser i sposobnosti ćelije leptira da ukrasi njegova krila.

Leptir nije imao vitalnu potrebu za tako lijepim ukrašavanjem, čak i bez takvog dizajna, krila su mogla obavljati svoju funkciju na zadovoljavajući i vješt način.

Pa koja je tajna tog dodatnog ukrašavanja?

Ako kažemo da ona pobuđuju instinkt nagona i da je ženka lijepa da bi zavela mužjaka, postavlja se otvoreno pitanje: Zašto mužjak bira najljepšu ženku?

Ljepota se nameće kao cilj do kojeg treba stići.

Tajna o kojoj je ovdje riječ je ista ona tajna koja čini da Shakespear piše stihove. To nije jelo do kojeg se želi stići, nego poticaj za ljepotom, želja za stvaranjem, koja je u prirodi Shakespeara, u prirodi onog leptira i u prirodi svega živog.

U zametku prve ćelije je klica te misteriozne čežnje za ljepotom. Ćelija koja je počela svoj život, tragala za određenom temperaturom, atmosferom i hranom povoljnom za njen život i razmnožavanje, sadržavala je u sebi daleke ciljeve.

Nakon što je preuzela vođstvo u razumu čovjeka nad njegovim životom, obznanila je svoje daleke ciljeve i počela tražiti ljepotu, istinu, dobro, pravdu i mir.

Ideali su pohranjeni ispod kože uzvišene vrijednosti, u tkivima protoplazme.

Protumačiti čovjeka na način da je on samo tijelo, samo duša ili samo razum lišen poticaja duše i intuicije je manjkavo viđenje koje srozava čovjeka na stepen logičkog mjerila ili matematičkog digitrona i lišava ljudsko postojanje njegovog mirisa, okusa i toplote.

Cvjetovi suncokreta i heliotropa okreću se prema suncu, a stabljika indijske smokve daje plodove vrlo lijepog i neobičnog izgleda, kao da su izrezbareni rukom umjetnika, koji zna kombinovati raznolikost

i ljepotu.

Pčela, čak i pčela, gradi saće po vrlo preciznom geometrijskom obliku.

Živa priroda se ne može svesti na nagone, ona je prirodna, mnogostrana, prosuđuje, radoznala je i sanjari.

Ideali, ciljevi, snovi i velike težnje nisu posebno vezane za čovjeka. Oni su u samoj srži svega živoga.

Uobraženost nas, kao feudalnih životinja, koje su zaposjele, većim dijelom, resurse osjetila i organa je napravila ovu iluziju o sebi.

Mi, preplavljeni ovim velikim bogatstvom, počeli smo da savladavamo svojim sposobnostima prirodu oko nas.

Odašiljemo u nju sistem i zakon, stvaramo sisteme i nove obrasce, gradimo kuće, tornjeve i gradove, tvornice, izumili smo pjesme, stihove i boje, izumili zakone, propise, ustave i sustave. Ali utopljeni u ovoj poplavi bogatstva, zaboravili smo da je to obilje naslijeđe koje vodi porijeklo od naših predaka, životinja. Da je, prije nego je stiglo do naše glave… Bilo u glavi mrava… U kori drveta… Da je bilo u srži spužve… U gorkom soku kaktusa.

Ovo znači da čudo života nije privilegija određenog stvorenja, već je u tkivu živoga kao takvoga, bilo gdje da je to tkivo, bilo da je biljka, životinja, čovjek ili ćelija koja polahko tumara po močvari bez da vidi i čuje… U protoplazmi… U ovoj želatinastoj masi koja kao da je posuta sjemenkama susama i pistacija.

Oni koji su posmatrali protoplazmu pod mikroskopom znaju da se ona pokreće. I da sjemenke susama i pistacija u njoj kruže oko čvrstog jezgra, a u sredini je klica. Ponekad ona ima i zaštitni zid koji je čuva, a nekada i nema tog zida, pa bude viskozna ljepljiva masa koja se proteže poput mrlje ulja na površini vode.