RECENZIJA: Obnovi svoj život
Želio sam napisati knjigu za one koji ne poznaju islam, ili ga poznaju samo površno, objašnjavajući im prvu istinu o ovoj vjeri, a to je prirodnost islama. Njegova različita učenja o svim životnim pojedinostima glas su zdrave prirode i ispravnog mišljenja, a njegova usmjeravanja, kojima su prožete njegove osnove, odušak su za ono čemu teže duše i u čemu nalaze smiraj.
Već dugo, obuzet sam idejom da objasnim sličnost između zapostavljene islamske tradicije i dostignuća do kojih su došli slobodni mislioci u većini duhovnih, društvenih i političkih oblasti. Pronašao sam mnogo sličnosti koje ukazuju na podudarnost između životnog iskustva i nebeske objave.
Kao što se slažu odgovori dva čovjeka kad im se postavi isto pitanje, tako se slaže logika ispravne ljudske prirode, dok traži put ka dobru, s logikom objavljenih ajeta, a oni upućuju sve ljude pravom putu.
Možda se i moje poštovanje vjere i moje ustrajavanje u njoj temelji na onome što sam lično osjetio u njenom skladu s izvornom prirodom, pa kad ne bi bilo vjere od Onoga koji zna viđeno i neviđeno, niti ja niti bilo ko drugi ne bi mogao izmisliti nešto bolje za uspostavljanje veza s Bogom i ljudima.
Ti možeš sumnjati u ovu tvrdnju i smatrati je ekstremizmom krutog čovjeka, ali ja imam pravo pred tebe postaviti različite usporedbe, da ih pogledaš i nakon toga prosudiš onako kako ti želiš.
Izraz “ljudska priroda” ima široko značenje. Ponekad se moj i tvoj sud o jednoj te istoj stvari razlikuju do te mjere da ćeš ti nešto hvaliti, a ja isto to kuditi. Pa da li postoji nešto što će spriječiti ovu kontradiktornost?
Odgovor leži u činjenici da pod riječju “ljudska priroda” podrazumijevamo samo zdravu ljudsku prirodu. Uzmi za primjer novorođenče…
Prirodno je da se ono rodi tjelesno i psihički zdravo, pa ako se dogodi da se iz nekog razloga rodi s mahanama, onda je to neuobičajeno.
Isto pravilo vrijedi i za biljni i za životinjski svijet. Prirodno je da plodovi i zameci budu zdravi i zaštićeni od nedostataka koje prouzrokuju razni insekti. Svako izobličavanje koje narušava prirodu i njenu ljepotu nepravilno je i ono se mora posebno obrađivati.
Ljudska zajednica mora se kretati u ovom smjeru, pa oni koji posjeduju psihičke i fizičke sposobnosti, umjeren temperament, izgrađen karakter jesu oni od kojih se sluša i uzima nešto. A što se tiče bolesnih, onih koji su odstupili od pravog puta, onih koji pogrešno razmišljaju i onih koji svoje strasti ne kontroliraju, oni su poput pokvarenih plodova u biljnom ili deformiranog mladunčeta u životinjskom svijetu, i njih ne možemo uzeti za primjer zdrave prirode. Ne smijemo se složiti s njihovim mišljenjem, pa makar to oni smatrali glasom ili zovom zdrave ljudske prirode.
Zaista Poslanik, s.a.v.s., kad je rekao čovjeku koji ga je pitao o dobročinstvu: “Priupitaj svoje srce!”, nije ponudio ovaj odgovor zločincu koji prolijeva krv i krši tuđe pravo, a mnogo je onih čija savjest prihvata činjenje velikih grijeha. On je ponudio ovaj plemeniti odgovor čovjeku zdrave prirode koji voli dobro, pa ga je Poslanik oslobodio tegobe stalnog zapitkivanja i traženja odgovora i vratio ga njegovu srcu kad god mu stvari postanu manje jasne. Ovaj čovjek i slični njemu, svojom velikodušnošću, mjerilo su stvari i putokazi koji usmjeravaju.
Zaista je život bez takvih ljudi besmislen. Umjesto da se piše o ovakvim ljudima, svijet je pisao o političarima i vođama koji su prolijevali krv i tlačili narode.
Ako smo pojasnili ulogu zdrave ljudske prirode u spoznaji istine, neophodno nam je ukazati i na ovu stvar, a to je da brojni tekstovi Objave neće koristiti čovjeku ukoliko je njegova priroda bolesna.
Koju vrijednost ima dvogled koji sve približava i uveličava ako je u rukama slijepog čovjeka?!
Zaista gubitak zdravog rasuđivanja jeste zastor koji skriva razumijevanje istine, a samim tim i njeno prenošenje. Rješenje je za navedeni problem da svi oni koji imaju zdravu prirodu odlučno izvrše svoju obavezu, jer se u tome kriju dvije velike koristi.
Prva je od njih da se okoriste ti plemeniti ljudi onim što je Allah, dž.š., propisao Svojim robovima, jer razum, ma koliko se uzdigao, uvijek će trebati Objavu, kao što su oštroumnosti potrebne razne metode spoznaje.
Druga od njih jeste da se vjerske istine okoriste onim ko ih lijepo razumijeva i izlaže, bez umanjivanja njihove vrijednosti, jer razumijevanje vjere mudrost je koja se ne daje svakom čovjeku, pa neka to čine oni koji za to posjeduju sposobnost.
Lijepo razumijevanje vjerskih istina, koje smo spomenuli, mora pratiti iskren rad u skladu s njima, jer riješiti probleme ljudi i njihove uzroke nije u stanju niko drugi osim onog ko je u stanju tim vjerskim istinama, koje i drugima preporučuje, riješiti svoje lične probleme.
Možda ćeš se suprotstaviti ovome i reći:
“Možda nosilac fikha (razumijevanja) nije i fakih… Možda će nosilac fikha prenijeti to na nekoga ko je znaniji od njega!”
A ja kažem: zaista ima na ovom svijetu onih koji nose lijekove i njima druge liječe, a sami se njima ne okoriste. Naravno, izuzeci od pravila ne opravdavaju postojanje neznalica koji prenose znanje i glupih koji prenose uputu. O ovakvima Kur'an govori u sljedećem ajetu:
مَثَلُ الَّذِينَ حُمِّلُوا التَّوْرَاةَ ثُمَّ لَمْ يَحْمِلُوهَا كَمَثَلِ الْحِمَارِ يَحْمِلُ أَسْفَارًا ۚ بِئْسَ مَثَلُ الْقَوْمِ الَّذِينَ كَذَّبُوا بِآيَاتِ اللَّهِ ۚ وَاللَّهُ لَا يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
“Oni kojima je narekeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju slišni su magarcu koji knjige nosi. Ružan li je primjer naroda koji smatra lažnim Božija šudesa; a Allah neśe ukazati na pravi put narodu koji neśe da vjeruje.” (El-Džumu'a, 5)
Čovjek zahvaljujući svojoj nepomućenoj prirodi ponekad spozna istinu, jer su halal i haram jasni, ali ova spoznaja nema vrijednosti ukoliko ne zabranimo haram i ne dopustimo halal i ukoliko se ne zaustavimo na granicama između vrlina i pokuđenosti, pravde i nepravde.
Kaže se:
“Ljudi se dijele na dvije vrste: na ljude koji spavaju na svjetlu i ljude koji su se probudili u tami.”
Zaista su brojne skupine ljudi daleko od islama zato što (još uvijek) ne poznaju njegovo učenje, i zbog toga ne traže put do njega, i ne uzimaju iz njegovog svjetla. A islam je zdrava ljudska priroda od koje su se ljudi udaljili, pa je došao poslanik Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s., da ih vrati njoj.
Pročitao sam knjigu “Kako se riješiti suvišnih briga” velikog učenjaka Dejla Karnegija, pa sam, odmah po završetku čitanja, odlučio vratiti ovu knjigu islamskim osnovama, i to ne zato što je pisac prenio nešto iz naše vjere, nego zato što se zaključci do kojih je došao slažu s kur'anskim ajetima i tekstovima Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa.
Ovaj pisac ne poznaje islam, a da ga je spoznao, iz njega bi naveo više nego iz bilo kojeg drugog izvora. Ovo pisanje nije samo iz želje da bih zadovoljio svoju potrebu za pisanjem, nego da bih ispravio kriva shvatanja koja su tako raširena. Ako izgubiš povjerenje u ljude ili se osjetiš usamljenim, naći ćeš utočište kod Gospodara ljudi.
رَبِّ هَبْ لِي حُكْمًا وَأَلْحِقْنِي بِالصَّالِحِينَ
وَاجْعَل لِّي لِسَانَ صِدْقٍ فِي الْآخِرِينَ
وَاجْعَلْنِي مِن وَرَثَةِ جَنَّةِ النَّعِيمِ
“Gospodaru moj, podari mi znanje, i uvrsti me meku one koji su dobri, i ušini da me po lijepom spominju oni što śe poslije mene dośi, i učini me jednim od onih kojima śeš džennetske blagodati darovati.” (Eš-Šu'ara, 83-85)
