Od kiselog limuna napravi slatki napitak
Strpljivost je, kako je definiraju naučnici, stameno podnošenje neugodnosti. Ovo je objašnjenje tačno ako se njime misli na sučeljavanje s teškim nezgodama u kojima treba ostati postojan i razuman, uvjeren i nepristrasan.
Ipak, podnošenje neugodnosti, ako pod tim podrazumijevamo stalan osjećaj gorčine stvarnosti te zla i neprijatnosti u njoj, jeste put koji dovodi čovjeka do nepodnošljivog stanja potištenosti i tuge.
Vrlo lahko ovakva strpljivost može biti poražena prilikom poređenja koja čovjek čini izmđu zla što ga je snašlo zbog takve strpljivosti i onoga što on voli i što očekuje, kao u riječima pjesnika:
Kažem sebi kad sam sam, koreći se:
“Teško tebi, što će ti ovakva strpljivost i izdržljivost!”
Ovo je krajnost i lutanje u tami, bez traženja svjetlosti koja bi čovjeka izvela ili utjehe koja bi ga izbavila iz njegovih patnji.
Islam traži da se strpljivost preusmjeri u zadovoljstvo u onim oblastima u kojima je to preusmjeravanje ispravno. Duša neće okusiti svježinu zadovoljstva ako joj izdajemo samo krute naredbe. Ne, čitava stvar traži blagost, kad je duša u pitanju, te postepeno vraćanje skrivenih osjećanja, jer u suprotnom nema vrijednosti u tome da kažeš: “Ja sam zadovoljan”, a u isto vrijeme tvoja je duša puna tjeskobe i mučnine!
Prvo što islam traži od tebe jeste da optužiš svoj osjećaj prema onome što te zadesilo.
Pa ko zna? Možda u toj šteti ima i koristi, a uz savladavanje iskušenja često se zaradi i nekakva nagrada.
Ko zna? Možda su tegobe koje podnosiš vrata u nepoznato dobro, pa ukoliko pravilno postupimo kad se nađemo u njima, bit ćemo u mogunosti osigurati sebi ljepšu budućnost.
وَعَسَىٰ أَن تَكْرَهُوا شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ ۖ وَعَسَىٰ أَن تُحِبُّوا شَيْئًا وَهُوَ شَرٌّ لَّكُمْ ۗ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ
“Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas; Allah zna, a vi ne znate!” (El-Bekare, 216)
Većina nas uznemirena je zbog okolnosti koje nas okružuju; ponekad se u njima uvećaju nedostaci i brige, s tim da su poteškoće i bolovi plodno tlo u kojem niu klice čovječnosti.
Sposobnosti velikana nisu došle do izražaja osim u uvjetima velikih teškoća i napora.
O ovome Karnegi veli:
“Što sam god više pronicao u izučavanje velikih djela koja su ostavili neki genijalci, sve sam više bio uvjeren da ta djela nisu ostvarena bez osjećaja manjkavosti. Ovaj osjećaj bio je ono što ih je nagnalo da ustraju u tim djelima i da požanju plodove toga. Da, vrlo je moguće da pjesnik Milton ne bi spjevao tako dobru poeziju da nije bio slijep i da Betoven ne bi napravio tako uspješnu muziku da nije bio gluh.”
Zaista ovi ljudi s vidljivim tjelesnim nedostacima nisu otjelovili svoje nezgode, a potom svu brigu usmjerili samo na to, niti su svojim jezicima prepustili da pričaju samo o svojoj gorkoj stvarnosti. Ne, nikako.
Oni su prihvatili stvarnost onakvom kakva je, a svoju su pažnju usmjerili svojim nadarenostima i tako svoju nesreću pretvorili u sreću. Na taj su se način one teškoće u njima pretvorile u ruže i mirise.
To su poticaji na veličinu ili pretvaranje kiselog limuna u slatku limunadu. Slično veli Karnegi, navodei Imersonovo mišljenje izneseno u njegovoj knjizi “Moć uspjeha”, gdje se on pita otkud nam dolazi misao da lagodni, stabilni i ugodni život čist od poteškoća i nezgoda stvara sretne i velike ljude. Stvar je upravo obrnuta. Oni koji su se navikli žaliti, oni će se žaliti pa makar spavali na svili i sjedili na svilenoj tkanini. Historija svjedoči da su veličina i sreća predate ljudima iz različitih sredina, sredina u kojima ima i lijepog i ružnog i onih koji ne razlikuju lijepo od ružnog.
Iz ovakvih sredina ponikli su ljudi koji su na svojim plećima ponijeli odgovornosti i nisu ih bacili sebi za leđa.
