RECENZIJA: Ono što te može upropastiti

Kakva god vas nesreća pogodi, to je zbog vaših grijeha, a Bog mnoge i prašta. (Eš-Šûrâ, 30)

Nered se pojavio na kopnu i moru, jer je svijet to ružnim postupkom zaradio. Allah hoće da iskuse neke grijehe svoje koje su počinili, ne bi li se povratili. (Er-Rûm, 41)

Allah, dž.š., kao Stvoritelj čovjeka, iz Svoje neizmjerne milosti i mudrosti je zabranio određene postupke koji nanose zlo ljudskom biću i ponižavaju ga. Cilj Allahovih zabrana je oslobađanje vjernika od požuda, oholosti i sebičnosti, jer su to okovi koji sputavaju čovjeka u njegovu hodu ka Istini. Grijeh se može definirati na više načina a, bez sumnje, najbolja je ona definicija koju je dao sam Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.s.:

„Grijeh je ono što te peče i ne da ti mira u duši, a što bi ti želio da sakriješ od svijeta.” (Muslim)

Grijesi se po svojoj suštini i posljedicama dijele na: teške, velike i male. Važno je napomenuti da se grijesi ne mogu podvesti pod neki određen broj. Upitan da li je broj velikih grijeha sedam, Ibn Abbas je odgovorio da ih ima do sedamdeset, a po nekim predanjima i do sedam stotina. Raspravljajući o razlici između velikog i malog grijeha, islamski učenjaci su se razišli u mišljenjima. Postoji predanje od Ibn Abbasa po kojme je veliki grijeh sve što je Allah, dž.š., zabranio. Njegov stav prihvataju i neki drugi islamski učenjaci, uz obrazloženje da svako suprotstavljanje Allahu, dž.š., predstavlja veliki grijeh.

Ogromna većina islamskih teoretičara smatra da se grijesi dijele na velike i male.
Također ih dijele na one koji se mogu iskupiti sa pet dnevnih namaza, postom, hadždžom, umrom, odnosno, vršenjem nekog drugog dobrog djela o čemu postoje vjerodostojni hadisi, i na one grijehe koji se ne mogu time iskupiti. Ibn Abbas kaže da je veliki grijeh onaj za čijeg je izvršioca Allah, dž.š., rekao da zaslužuje Džehennem, mržnju, prokletstvo ili patnju. Slično rezonuje i Hasan el-Basri. Postoji veliki broj hadisa koji govore o velikim grijesima. Ebu Bekr, r.a., prenosi slijedeći hadis:

„Bili smo kod Allahovog Poslanika, pa nam on reče: ‘Da vam kažem najveće velike grijehe.’ To reče tri puta, zatim, nastavi: ‘Pridruživanje Allahu druga, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje.’ Allahov Poslanik je bio naslonjen pa sjede. Ponavljao je te riječi toliko, da smo među sobom rekli: ‘Da hoće ušutjeti.’” (Muslim)

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, Allahov Poslanik, s.a.v.s., iznosi sedam velikih grijeha:

„Čuvajte se sedam velikih grijeha: širka (pripisivanja Bogu druga); sihira (vračanja); ubijanja na pravdi Boga, osim po pravdi (šerijatu); kamate; imetka jetima (siročeta); bježanja sa bojnog polja; i potvore za blud pobožne i čestite muslimanke.” (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nesai i El-Bezzar)

Sintagma “teški grijesi” ne može se shvatiti u bukvalnom smislu, nego kao da je rečeno: “najveći od velikih grijeha”. Inače, grijeh datira od onoga momenta kada je Iblis odbio da se pokloni Ademu, a.s., zbog čega je bio proklet. I umjesto pokajanja, on je izgubio nadu u milost Allaha, dž.š., pa je pao u još veću grešku. Poslije toga je postao zavidnik, osvetnik i neprijatelj Adema, a.s., smatrajući ga krivcem za njegovu nesreću. Razlika između Ademovog i Iblisovog grijeha je u tome što se Adem, a.s., pokajao i vratio Allahu, dž.š.

Analizirajući kur’anske ajete zaključujemo da Allah, dž.š., nije kažnjavao narode koji su griješili pa se poslije pokajali i vratili pravoj vjeri, dok je žestokom kaznom kažnjavao one koji su bili uporni u svom griješenju i oholosti. Nakon pomenutog dolazi se do saznanja da su brojne štetne posljedice koje će stići griješnike:
– Griješenjem čovjek gubi mogućnost pravilnog shvatanja.

Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio?… (El-Džâsije, 23)

Suprotno ovom, Allah, dž.š., obećava onima koji se budu grijeha čuvali:

O vjernici ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti… (El-Enfâl, 29)

– Griješenjem čovjek gubi nafaku: Ibni Hibban u svom Sahihu bilježi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao:

„Zaista, čovjeku zbog grijeha koje počini, može biti uskraćena nafaka.” (Ahmed, Nesai, Ibn Madže, Hakim i Ibni Hibban)

Nasuprot tome Allah, dž.š., veli:

… a onome ko se Allaha boji, On će mu izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada… (Et-Talâk, 2-3)

– Griješenjem se i životinjama nanosi zlo:
Ebu Hurejre je običavao reći:

“I ptica u gnijezdu svom strada od nasilja nasilnikova.”

A Mudžahid je rekao:

“I životinje proklinju čovjeka grješnika kad bude teška godina i velika suša. One govore: ‘Ovo zlo i ova nesreća dolaze od ljudskog griješenja’”.

Osim ovih štetnih posljedica, moglo bi se navesti još mnogo drugih kao što su: gubljenje osjećaja za grijeh, omalovažavanje i smatranje manjim grijeh¸e nego što oni stvarno jesu, sijanje smutnje i nereda na Zemlji, negativno utjecanje na potomstvo itd. U tom smislu bilježimo i hadis koji prenosi Buharija:

“Vjernik (pravi musliman) gleda na svoje grijehe kao na brdo od kojeg strahuje da će se na njega svaliti. A veliki griješnik gleda na svoje grijehe kao da su mušica, koja mu padne na nos i čim mahne rukom - ona odleti.” (Buharija)

Već smo pomenuli da čovjek može činiti različite grijehe, bilo da se radi o grijesima prema Allahu, dž.š., prema drugim ljudima i osobama i prema sebi. Jedan od najvećih grijeha, koji čovjek može učiniti prema Allahu, dž.š., je ŠIRK, za koji se u Kur’ani-Kerimu kaže:

Allah neće oprostiti da se Njemu pripisuje drug, a oprostit će, kome hoće, druge grijehe osim toga… (En-Nisâ’, 48)

Širk je zulum prema Allahu, dž.š., kako se to kaže u suri Lukmân, on paralizira čovjeka na putu približavanja Allahu, dž.š. On je, kako to kaže jedan islamski mislilac, sličan pupčanoj vrpci koja, kada se presiječe, prekida vezu između djeteta i izvora njegova života. Tako se i širkom prekida veza između čovjeka i Allaha, dž.š.. Ponovno uspostavljanje kontakta sa Gospodarom je tevba, pokajanje.

Dakle, za grijehe počinjene prema Allahu, dž.š., kao što su širk, kufr, nifak i drugi, dužni smo činiti istigfar i tevbu, te ih se okaniti. Što se tiče grijeha počinjenih prema drugim ljudima i ženama, za njih prije tevbe treba da se halalimo i na neki način poravnamo. Kada je riječ o grijesima koje činimo sami sebi, mada su i svi drugi grijesi istovremeno i ovi, dužni smo ih se okaniti i učiniti tevbei-nesuh. Ovo izlaganje završit ćemo 53. ajetom sure Ez-Zumer:

Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)