RECENZIJA: Tajna smrti
SVAKO OD NAS NOSI svoje tijelo na plećima. Nema ništa čudnije od smrti. Ona je vrlo čudan događaj. Nešto postane… Ništa! Odjeća žalosti… Šator za prijem, muzika, tamjan, konobari u svojoj pozorišnoj odjeći, a mi kao da posmatramo predstavu… A ne prihvatamo je, niti se primjećuje na drugima da to prihvataju i vjeruju u to. Čak i oni koji ispraćaju umrlog i idu iza dženaze, ne misle ni o čemu drugom, osim da budu viđeni.
Djeca umrloga misle na nasljedstvo. Pogrebni radnici misle na svoj dio nadoknade. Učači misle na hediju. Čini se da je svako od njih zabrinut za svoje vrijeme, zdravlje ili imetak. Svako od njih ubrzava nešto, plašeći se da mu to ne izmakne… a to nešto nije smrt, nikako. Zaista, sve te inscenacije za umrlim, uprkos svoj toj dirljivoj predstavi, su samo zabrinutost za život.
Čini se da niko ne vjeruje i ne mari za smrt… Čak ni onaj koji nosi tabut na svojim ramenima. Drvo mu uranja u meso ramena… A misli idu na trenutke koji slijede, kako će ih proživjeti… Smrt nikoga ne zanima, dok život svakoga zanima. Tačka! Ko je, dakle, taj koji umire? Umrli. Čak ni on… Ne zna kuda ide. Ne zna svoj kraj.
Zaista, dženaza traje svega nekoliko trenutaka u kojima se zaustave automobili dok povorka prelazi ulicu. U tim trenucima se formiraju kolone vozila sa obje strane, svaki vozač, s nestrpljenjem, sirenom upozorava drugog, potvrđujući, još jednom, da žuri stići do odredišta… Da on ne razumije… To nešto što se zove smrt. Šta je smrt… Šta je ona stvarno? Zašto kod nas smrt uvijek prođe neopaženo, čak i kada se s njom suočavamo?
ZATO ŠTO JE SMRT u svojoj stvarnosti život. Zato što ona ne uključuje iznenađenja. Zato što se smrt događa u nama svakog trenutka, pa čak i kada smo živi. Svaka kap pljuvačke… Svaka suza… Svaka kap znoja… Ima mrtve stanice… A mi ih ispraćamo neformalnim opraštanjem.
Milioni crvenih krvnih zrnaca se rađaju, žive i umiru… U našoj krvi… Bez našeg znanja… A isto tako i bijela krvna zrnca… Stanice mišića, masnoća jetre, crijeva… Sve su one stanice kratkog životnog vijeka, rađaju se i umiru, rađaju se druge i umiru… One se pohranjuju u žlijezde ili bivaju odstranjene izlučivanjem u tišini i šutnji… Mi ne osjećamo da se nešto dogodilo. Sa svakim udisajem i izdisajem… Ulazi kisik… poput butana u pluća i tu sagorijeva dio mesa stvarajući toplinu koja proizvodi novu količinu mesa koju dodajemo našoj tjelesnoj masi.
Ta toplota je život… Ali, ona je i sagorijevanje (izgaranje)… Smrt je u svojoj osnovi razaranje… Razaranje je njena priroda. Gdje je, dakle, iznenađenje? Svako od nas liči na tabut koji hoda na dvije noge… Svako od nas nosi svoje tijelo na plećima u svakom trenutku. Čak se i misli rađaju, listaju i cvjetaju u našim glavama, a zatim se suše i padaju… Čak i osjećaji planu i zablistaju u našim srcima, a zatim ohlade… Čak i ličnost potpuno razbija svoju srž s vremena na vrijeme… Mijenja se iz jednog oblika u drugi… Mi umiremo mentalno, moralno i fizički u svakom trenutku.
Ispravnije od ovoga je da kažemo da mi živimo. Fizički živimo, moralno živimo i mentalno živimo… Ne postoji ni najmanja razlika između života i smrti… Jer je život proces smrti. Listovi rastu na granama drveta… Potom uvehnu, osuše se i padnu, razviju se drugi, pa potom drugi… Ovaj stalni proces je drvo… Jer je sadašnjost istovremeno i mrtvi dio prošlosti.
Jer je kretanje nastajanje na nekom mjestu ali i nestajanje s nekog drugog mjesta u istom trenutku. Život nije u ravnoteži između smrti i postojanja, on je napetost, privlačnost i sukob između ove dvije suprotnosti i neuspjeli pokušaj usklađenosti među njihovim krhkim konstrukcijama. Postoji potreba za usklađenosti među njima… Jedna… Još jedna, i više… Beskonačna, ali bezuspješna u konačnici. Život nije ravnoteža smrti i postojanja, ali jeste nestabilnost između njih dvoje i sukob u kome ponekad pobjeđuje jedno, a ponekad drugo…
Život je kriza… i napetost… Mi kušamo smrt svakog trenutka. Živimo je, a čak se i ne uznemiravamo oko toga, upravo suprotno… Kroz smrt, koja je u nama, osjećamo da postojimo… Da uspijevamo u životu… Spoznajemo ga i uživamo u njemu. Ne zadovoljavamo se samo ovim. Ulazimo u borbu sa društvom… Ulazimo u život i smrt druge vrste. U životu i smrti, na širem planu, sukobe se društva, sistemi i velike ljudske grupacije.
Kroz ovu kolosalnu borbu, postajemo svjesniji sebe i to sve više i više… Dakle, ne radi se samo o ćelijama koje se rađaju i umiru u tijelu jednog čovjeka. To su ljudske zajednice koje se rađaju i umiru u tijelu društva. To je smrt koja se događa na višim nivoima. Smrt je, dakle, događaj koji udara konstantno, snađe čovjeka, a on je na nogama, snađe društva, a ona još u povojima. Ona je dio tkanja čovjeka… U njegovom tijelu… U svakom otkucaju njegovog srca, ma koliko bilo snažno.
Uz smrt biva i život… Ono što osjećamo i živimo je produkt dviju sila zajedno, postojanja i nepostojanja, koje djeluju naizmjenično na čovjeka, privlačenjem i odbijanjem. U čemu je onda tajna, pa se čudimo kada neko od nas umre? Zašto nam se ova priča čini čudnom, nevjerovatnom i neprihvatljivom? Zašto ostajemo zatvoreni pred ovim događajem i zavaravamo naše oči, naše osjećaje i naš razum… Zatim idemo dalje…
Pobrkali smo sve u našem rezonovanju… Okrenuli smo pogled… Kao da se ništa nije dogodilo, obavili smo svoju dužnost, bili pristojni i uljudni, obavili formalnosti i izvršili to. Zašto ovaj događaj ne shvatimo ozbiljno? Zašto drhtimo od straha kad razmišljamo o njemu? Zašto naša srca izbjegavaju da priznaju šta se dogodilo? Zašto se mijenja naš život kad smrt uzmemo u obzir?
Razlog je zato što je ovo jedini događaj kojem smo svjedočili svojim očima, a smrt, koja se događa u nama, ne vidimo… Ne vidimo krvna zrnca, a ona se rađaju i umiru… Ne vidimo ćelije, a one sagorijevaju. Ne vidimo borbu mikroba koji nas ubijaju i koje mi ubijamo. Naše ćelije su nevidljive kada propadaju.
Sve što se događa u nama odvija se u tami… Mi spavamo sklopljenih očiju, srce kuca redovno, a disanje se ponavlja u tišini. Smrt se prikrada poput lopova u okrilju noći… Ide po našim glavama i čini sijedom našu kosu… Dlaku po dlaku… A da to i ne osjetimo… Jer se istovremeno s njenim kretanjem kreće i život. Lišće stabla opada, ali drvo ostaje uspravno, na oko uvijek mlado i u punoj snazi… Pa ostaje tako dok ne dođe oluja, iščupa ga iz korijena i prevali preko puta…
Tek tada se pojavi njegov grozničavi izgled koji budi pesimizam… Grane se čine ispucale i gole, korijen truho, a listovi požutjeli. Gotovo je… Nije više stablo… Postalo je nešto drugo… Postalo je drvo. To je ono što se događa kada vidimo čovjeka da je pao mrtav. On postaje nešto drugo i čini nam se da se sve dogodilo iznenada… Čudan događaj bez uvoda. Odjednom prestaje biti čovjek i to iznenada.
Počinje razum da se preispituje: „Da li ću i ja nestati u cijelosti, iznenada poput ovog čovjeka? Kako, kada ne osjećam ništa što bi ukazivalo na ovakav kraj? Kako se to može dogoditi… A ja pun volje i želje… Čak ja ispunjavam samoga sebe.“ Kako da se ispunjenost pretvori u prazninu… I to iznenada. Ja… Ja! Ja sam taj koji nastanjuje ovaj svijet… Pa kako da završim na takav način, a ja sam onaj koji posjeduje ovaj svijet?
Ja? Zaista, riječ „ja“ je riječ električna, ona je poput svjetla, vidimo noću uz pomoć nje… A ništa je ne može vidjeti. Ona je veća od bilo koje druge riječi i veća od bilo koje druge stvarnosti, jer pomoću nje stvarnost postaje istina. Ona je iznad svega i iznad mene, također, jer me ona vidi i osjeti, ona je izvor cjelokupne svjetlosti. Dok se događa strašan prizor u kojem čovjek doživljava svoj kraj, ona to vidi, također, jer je iznad njega… Iznad uobičajenog i iznad njegovih zakona, iznad njegovih pojava.
Izvor enigme je taj stav koji proizlazi iz direktnog viđenja smrti u direktno izvođenje zaključka o smrti, također… Ona je ključna stvar, sistem, objašnjenje i njeno svjetlo. Ona kaže: „Ne“, a oni koji umiru, to su drugi, i cijela historija ne pripovijeda nijednu priču o mojoj smrti. Objekti se mijenjaju i zamjenjuju, ljudi se rađaju, propadaju i nestaju, nestaju i nestaju, drugi umiru.
A ja, šta je sa mnom? Nema ništa što ukazuje da ću umrijeti. Ja sam od drugačijeg materijala, i to drugačijeg od svih ovih… Zato se ja njega držim, koristim ga i razumijem, a ne mogu sebe držati iako sebe koristim i razumijem. Ja sam iznad dosega drugih… Iznad dosega sebe, također, iznad dosega zakona i pojava. Tu postoji jedna izgubljena karika.
Ipak, ona otvara vrata na koja ulazi filozofija… Kroz koja se prikradaju misli, ali ta vrata su tijesna, vrlo tijesna… vode ka podzemlju, a većina ih je zaključana. Kretanje misli po tom podzemlju je uznemiravajuće i nelagodno, ali da, pobuđuje pažnju. A šta više može pobuditi pažnju od života… Njegovog životnog puta? Odakle dolazi… Kuda ide i kako?
