RECENZIJA: Vjetorovi prokletija

Nijesu svi poznati pisci bili pobornici istine, hrabrosti i plemenitosti. Mnogi od njih stekli su slavu pišući laži, hvaleći kukavičluk i veličajući zločine. Jedan od takvih je Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu. Nagrada mu je dodijeljena po nalogu onih koji uporno prikrivaju istorijsku istinu, promovišu mržnju i veličaju masovne zločine, uključujući i genocid u Bosni i Hercegovini tokom srpsko-crnogorske agresije na tu međunarodno priznatu državu u periodu od 1992. do 1995. godine.

Na sreću, koliko god bili željni slave, nisu svi pisci podložni diktatu političkih moćnika, primamljivim ponudama ili prijetnjama njihovih tajnih službi. Svojim najnovijom romanom, Vjetrovi Prokletija, Avdo Metjahić je napisao knjigu istine, hrabrosti i plemenitosti. U dobar čas! Jer ovaj roman do temelja ruši sve laži koje je Handke pokušao podmetnuti kao istinu, u prah i pepeo pretvara njegova nastojanja da notorne zlikovce prikaže kao ljude. Za razliku od odvratnog i dehumaniziranog svijeta bez morala kakav nudi Peter Handke, Avdo Metjahić gradi uzvišeno zdanje svijeta čovječnosti, hrabrosti i plemenitosti.

I dok se Peter Handke na gotovo svakoj stranici prenemaže, trudeći se uzaludno da ponudi nekakav alibi za svoje laži, Avdo Metjahić, doslijedan principima svoje poetike, ni jednom rečenicom ne spominje sopstvene književne ambicije, filozofske poglede ni politička uvjerenja, dakle, ne nudi nikakav alibi za ono što slijedi u romanu. Ovakav pristup je sasvim opravdan, jer njemu, za razliku od Petra Handkea, nikakav alibi nije ni potreban. Književna ambicija Avde Metjahića jeste da saopšti istinu; njegovi filozofski pogledi afirmišu duboko humanistički moral; njegova politička uvjerenja svode se na osudu nasilja i afirmaciju slobode svakog naroda i svih ljudi.

Prepuštajući svoje književne likove da svojim riječima i svojim djelima saopšte svoju istinu i demonstriraju te ideale, ovaj vrsni pisac sebi dopušta tek toliko da skromno formulisanim podnaslovom Literarno-istorijski esej o tragediji Plavsko-gusinjske nahije u Prvom balkanskom ratu, informiše čitaoca o vremenu, mjestu i zbivanjima koji čine tematski okvir njegovog romana.

Ovaj obimni roman od preko 500 stranica, podijeljen je hronološkim slijedom na četiri dijela. Prvi dio, naslovljen ALI-PAŠA ŠABANAGIĆ – GUSINJAC, donosi povijest ovog čuvenog državnika, vojskovođe, junaka, čovjeka koji prkosi olujnim vjetrovima što su se nadnijeli nad njegove rodne Prokletije, uključujući temeljnu rekonstrukciju istorijskih zbivanja vezanih za formiranje Prizrenske Lige, sve do vjerovatno najautentičnijeg opisa okolnosti povezanih sa atentatom izvršenim na Ali-Pašu.

Drugi dio, POLJULJANO CARSTVO I PAD PLAVSKO-GUSINJSKE KAZE, obuhvata zbivanja koja su u vrijeme pada Osmanskog carstva, pod uticajem velikih sila promijenila ne samo političku kartu nego i trajno uništila odnose uzajamnog poštovanja i tolerancije koji su tradicionalno vladali između Albanaca, Bošnjaka i Crnogoraca, odnosno, između muslimana i nemuslimanskog življa, kakvi su stoljećima tradicionalno vladali u području gusinjske kaze, kao i na cijelom Balkanu u granicama Osmanske države.

Treći dio romana se fokusira na jedan autentičan primjer trajnog otpora lokalnih Bošnjaka i Albanaca državnoj strahovladi i nasilju Karadaka (Crne Gore), kom su bili podvrgnuti u cilju protjerivanja i otimanja njihovih pradjedovskih ognjišta. Naslovljen ELMAZ-AGA I KAČACI, ovaj dio iznosi na vidjelo istinu o herojskoj borbi i nesalomivom patriotizmu ljudi koji su se borili za svoju rodnu grudu i ljudska prava.

U četvrtom dijelu, pod precizno definisanim naslovom PROZELITIZAM I DRUGI ZLOČINI KARADAČKIH VLASTI, Avdo Metjahić nudi detaljno dokumentovanu istinu o genocidnom djelovanju crnogorskih – a kasnije i srpskih okupatorskih vlasti, odajući počast desetinama hiljada žrtava ove strahovlade na području Plava i Gusinja, u razdoblju od Berlinskog kongresa 1878. godine, do balkanskih ratova (1912-1913).

Izuzetan pripovjedač, majstor dijaloga, koje njegovi likovi vode na živopisnom i autentičnom lokalnom dijalektu bosanskog jezika, kroz sudbine nekoliko istaknutih pojedinaca i njihovih porodica, Avdo Metjahić stvara izuzetno čitljivo, uvjerljivo i snažno književno djelo.

Vrstan poznavalac istorije i vremena obuhvaćenog ovom knjigom, čovjek koji do najsitnijih detalja poznaje područje Plava i Gusinja, u dušu zna mentalitet Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca (Karadačana), autor uspijeva da oživi i psihološki iznijansirano prikaže čitav niz karaktera, posebno jedan broj konkretnih istorijskih ličnosti, ali i da uvjerljivo motiviše fiktivne likove koji se savršeno uklapaju u narativne tokove i dramaturgiju zbivanja ovog romana. Veliki poštovalac sopstvenog naroda i njegove kulture, iskren i predan patriota, Avdo Metjahić ni jednog trenutka ne promoviše nacionalnu, kulturni ili vjersku isključivost.

Njegov osjećaj poštovanja drugih i drugačijih naroda, običaja, vjerovanja, potvrđuje se kroz naglašeno humanističke poruke koje proističu iz postupaka glavnih likova ove izuzetno zanimljive i vrijedne knjige. Otvoren i direktan u osudi svakog nasilja i zločina, Metjahić daje književno impresivan i detaljno dokumentiran prilog istoriji nasilja i nepravdi sistematski vršenih nad Albancima i Bošnjacima ovog područja u drugoj polovini XIX i početka XX vijeka.

Uzeće vam vremena, ali vrijedi pročitati ovu knjigu. Ako bi jednom došlo vrijeme da se Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje u skladu sa istinom i moralnim idealima humanizma, ova knjiga Avde Metjahića zaslužila bi da uđe u najuži izbor. U svakom slučaju, ona je posebno potrebna danas kao neophodna lektira za svakog dobronamjernog čitaoca, koji želi razumjeti događanja na Balkanu i saznati istinu o tome – ko su bili zločinci a ko nevine žrtve u kontinuitetu od vremena o kom piše ova knjiga Avde Metjahića, pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.
Ovim romanom, istina Avde Metjahića potpuno je raskrinkala sve gnjusne laži Petra Handkea.