„Kada se žele likvidirati neki narodi onda im se najprije oduzme sjećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, historija. Neko drugi im napiše druge knjige, dadne im neko drugo obrazovanje i izmisli neku drugu historiju. I narod, onda, postepeno počne zaboravljati šta je bio i šta je sada, a svijet to zaboravi još brže“.
(Milan Kundera (1929), poznati češki pisac)

„On daruje znanje onome kome On hoće, a onaj kome je znanje darovano- darivan je blagom neizmjernim.“
(Kur`an, sura 2, ajet 269)

„… A vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, preteknete.“ (Kur`an, sura 2, ajet 148)

Nije slučajno u Kur’anu prva Allahova Odredba „IKRE“ uči! To „Ikre“ je naš kompas ka naučnom znanju, osvještenju, istraživanju, spoznaji istine i ljudske pravde.

Na ovom dunjaluku gdje uživamo u raznim blagodatima: mirisu najljepšeg cvijeća i ukusu raznovrsnog voća, gdje nas danju grije sunce, a noću u tami svijetli mjesec i bez prekidača se smjenjuju noć i dan, od malehnog ugruška se stvara novi život, obično se kaže:“ Sve je to Allahovo davanje.“

Tako možemo reći i za ljude, umjetnike, stvaraoce sa posebnim darom koje je Allah obilježio i povjerio im dunjalučku misiju da oni odrade ono što im je On zadao.

Jedna od tih misija za dokazivanje istine, za pobijanje decenijskih zločinačkih laži, prevara, podmetanja, Božjim emerom je dodijeljena i sandžačkom naučniku dr. Harunu Crnovršaninu, kog je Allah počastio znanjem, razumom, snagom da istraje u borbi da se istina zapiše, da se ostavi budućim pokoljenjima kao opomena i oprez da se zlo bošnjačkom narodu može ponoviti.

Ono Kur’ansko „IKRE“ koje širom otvara vrata naučnih puteva, kojim su u svom buđenju zagazili mnogi Bošnjaci, među njima i naš Harun Crnovršanin, koji je svojim usponom i znanjem dosegao vrh nauke, svojim primjerom pokazao kako se osvaja svijet, onda mu kao stvaraocu moramo vjerovati i cijeniti istinitost njegovih djela.

Kur’anska nam je preporuka da vrjednujemo ljudski život, pa i onaj druge vjere, prema čijim se bogomoljama trebamo ophoditi sa najvećim poštovanjem, pa čak i njihovim nevoljnicima kurbane djeliti. „Ko ubije nedužnog čovjeka, ubio je cijelo čovječanstvo“ napisano nam je kao opomena, jer samo Allah čovjeku daje dušu i samo je On uzima.

Bezrazložno napadati nedužnog čovjeka, otimati mu imovinu, kaljati mu obraz, grijeh je, a braniti sebe, svoje najmilije, svoj toprak i svoj obraz je, po islamu farz (obaveza).

Od dušmanskog nasrtaja, sloboda i dostojanstvo se brane na razne načine. Neko je brani: puškom, neko snagom, saburom, Fatihom, nadom, a neko perom. Upravo to pero, kao najsnažnije oružje, zašiljio je dr. Harun Crnovršanin, da njim brani i odbrani svoj narod, da mu osvjetla obraz, razastre mu onu vjekovnu perdu ispred naivnog oka i pokaže put ka suncu i istini.

Od početka pa negdje do sredine prošlog vijeka bošnjački narod je zbog većinske nepismenosti ili polupismenosti praktično živio u mraku. Svi događaji su se prenosili riječju, s koljena na koljeno gdje su se, na tom putu od govornika do slušaoca, neki važni detalji gubili, krivo prenosili, dodavali, oduzimali. Ljudi su govorniku vjerovali u riječ onako kako im se prenosilo, da bi tek mnogo godina kasnije shvatili da se i historija zasnivala i pisala na lažima, jer su je pisali vlastodršci onako kako im je odgovaralo.

Istražujući genetsko stablo plemena Begović, moj brat Džavid Begović,

mr. tehničkih nauka iz Sarajeva, našao je na spisku žrtava u Jasenovcu i osam članova porodice našeg oca Husna Begovića, koji su 1943 g. ubijeni na kućnom pragu u Rasovu, prigradskom naselju Bijelog Polja u onom pokolju Bošnjaka u limskoj dolini i on je u jednom intervjuu rekao: „Tada sam shvatio da sam u školi na neistini iz historije dobijao peticu. Sada više ne vjerujem u istinitost brojki jasenovačkog stradanja, jer članovi očeve porodice nisu stradali od ruke ustaša, nego četnika i bili su od Jasenovca stotinama kilometara udaljeni.“

Iako je tada samo u Rasovu od četničke kame maja 1943.g. stradalo dvadeset osam (28) Bošnjaka, koje je poimenično u svom kazivanju naveo naš otac Husno, a koje je na audio kaseti zabilježio Džavid Begović i objavio u svojoj knjizi“ Utuljeni čardaci rasovski,“ nikada se niko od bjelopoljskih vlasti za ovoliko vremena nije sjetio da tim nevino stradalim žrtvama podigne jedno spomen obilježje. Upravo tu nepravdu u ispisanim djelima danas ovom knjigom ispravlja odvažni dr. Harun Crnovršanin.

Hvala Bogu što su u zadnje vrijeme, poput pečurki, nikla bošnjačka pera, što se svakim danom sve više bude, prkose lažima i dokumentovano dokazuju bošnjačku istinu.

Posleratnu historiju nisu pisali Bošnjaci, niti su u udžbenicima isticali partizane kao oslobodioce zemlje, a četnike kao zločince, niti su pisali feljton o hapšenju četničkog vođe Draže Mihailovića i o zločinima koje su počinili zloglasni. Pavle Đurišić, Kosta Pećanac, Rade Korda i ostali. To su pisali oni koji danas prevrću historiju naopako, pa sve one zločince koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijali nedužne Bošnjake, čak i neke nepodobne pravoslavce, veličaju i slave kao oslobodioce zemlje i narodne heroje.

Svi oni Bošnjaci koji su u ratu ustali da brane svoj nedužni narod, okarakterisani su kao zlikovci, državni neprijatelji, banditi i na njih su se tovarila neka nedokazana i nepostojeća ubistva znamenitih ličnosti.

Upravo o dokazivanju te istine, onu misiju datu od Boga dž. š. sprovodi naš dr. Harun Crnovršanin, da je rasvijetli i upakovanu u knjigu „SANDŽAK- ZEMLJA GAZIJA I ŠEHIDA“, iza sebe ostavi bošnjačkim generacijama kao najveći hajrat. On piše o nezamislivim zločinima nad muslimanskim življem, on ruši decenijske zidine laži i podvala, on je najveći sudija i advokat tog poremećenog vremena kada je vladalo bezvlašće i kada je bio obezvrjeđen čovečji život zato što se drugačije zove i prakticira drugu vjeru.

Nedavno sam pročitala mudru izreku našeg vrsnog književnika akademika Abdullaha Sidrana koji kaže: „Bošnjak treba da ima dvije glave, jednu da mu kolju, a drugu koja će shvatiti da je zaklan.“ E, da bi Bošnjak na vrijeme shvatio istinu prije nego ostane bez glave, dr Harun Crnovršanin se latio pera i njime hrabro ispisuje nove stranice bošnjačke historije.

Od kada sam prvi put upoznala ovog mladog čovjeka, pratila sam njegove objave, njegov mukotrpan rad i istraživanje da prava istina o bošnjačkom stradanju izađe na vidjelo i da se opovrgnu sve one tvrdnje da je tih žrtava bilo neznatan broj ili da ih uopšte nije bilo. A bilo ih je u velikom broju i to je autor

ove knjige prikazao i dokumentovano dokazao. Divila sam se Harunovoj snazi, hrabrosti i umjeću do kakvih je sve krajeva i ljudi dosezao, koliko je u njemu sazdano želje da rasvijetli bošnjačku zbilju. Prečešljavajući Bosnu, Sandžak, Kosovo, Tursku i Njemačku uzduž i poprijeko, pronalazio je starije Bošnjake i Albance koji pamte događaje i koji su mu prenosili istinite događaje.

Ne postoji Bošnjak koji je u prošlim ratovima svojim životom branio Sandžak a da od postojeće vlasti nije bio žigosan kao ratni zločinac, odmjetnik, komita, kao državni zločinac. Svi oni Bošnjaci koji su se, poput gazija Jusufa Mehonjića, Huseina Boškovića, Feriza Salkovića, Aćifa efendije Hadžiahmetovića, Hasan- age Zvizdića, Džemaila Koničanina, mula Osmana Hrastodera, Jusuf-bega Ćorovića, Ćazima Sijarića, mula Jakupa Kardovića i ostalih, odvažili da odbrane svoj narod i da uzmu pravdu u svoje ruke, podmuklo i planski su ubijeni.

U historiji nigdje nije zapisano da je u beranskom selu za jednu noć ubijeno devet Garčevića i bačeno u pećinu, da je Jusuf-beg Čorović, ugledni Bošnjak iz Lozne i poslanik vlade Nikole Pašića, na prevaru doveden u beransko selo Zaostro i tu mučki ubijen, niti piše da je maja 1943. u Rasovu, na kutnjem pragu, zaklan Selman ef. Dervović, tadašnji vjeroučitelj, sa dvije maloljetnje kćeri, niti da je te noći, u Rasovskom pokolju Lim odnio preko trideset ljudi koji su se u njemu utopili, bježeći pred četničkom kamom, niti da su na Božić 1943. popaljena i opljačkana skoro sva bihorska sela i mučki ubijeno preko 1.400 bošnjačkih civila od strane četnika Pavla Đurišića.

Komunistička historija nam je u školama servirala, pa smo kao učenici plakali dok smo recitovali pjesmaricu „Stojanka majka Knešpoljka“, kada smo čitali knjigu „Dnevnik Ane Frank“ i kada smo gledali strijeljanje đaka kragujevačke gimnazije u filmu „ Prozvan je i V 3 „ O desetinama hiljada nevinih žrtava u Bosni i Sandžaku nije se smjelo govoriti. Plakali smo i to je bilo odraz našeg suosjećanja sa nevino ubijenim, a to je bilo ljudski. Nad stradalim Bošnjacima historija nije plakala, niti ju je ijednim slovom zapisala. Zato je naš dr. Harun Crnovršanin historiju uzeo u svoje ruke i on perom ne plače, već gordo prkosi vremenu.

U ovoj svojoj knjizi „SANDŽAK- ZEMLJA GAZIJA I ŠEHIDA“, uz dva vrsna koautora, pomagača i poznavaoca bošnjačke historije, gospodina Nura Sadikovića i Refika Akove, dr. Harun podiže granitni historijski spomenik svim sandžačkim gazijama i šehidima za sva vremena.

Moram istaći i izraziti priznanje jednom od koautora, izuzetnom Bošnjaku Nuru Sadikoviću, rodom iz Brodareva, koji je cijeli život potpomagao pisane projekte za dokazivanje bošnjačke istine o stradanju sandžačkog naroda. Njegova nesebična finansijska i druga pomoć, omogućila je da se ta istina zapiše i u knjigama ostane vječno da živi.

Takođe i gospodinu Refiku Akovi treba istaći divljenje i poštovanje za sav decenijski trud i rad na jačanju bošnjačke svijesti i inicijativi za mnoge projekte izuzetno važne za naše iseljenike u Turskoj. Ovaj naš ugledni Bošnjak se cijeli život zalagao za boljitak bošnjačke budućnosti, za šta je mnogo puta dobi

jao zaslužena priznanja. U ovom posebno vrijednom djelu, trojice vrijednih Bošnjaka iz Sandžaka, pišti bol i sva patnja sandžačkog naroda, vihori zastava prkosa sandžačkih gazija i odzvanja amanet sandžačkih šehida da se Bošnjak ne uljuljka u zaboravu i da zločine NE OPROSTI! Nadam se da će čitaoci ovog SPOMEN-DJELA prepoznati i shvatiti poruke autora i koautora i da će ga znati cijeniti.

Šefka Begović-Ličina Novi Pazar, 20.09.2020

Iz knjige “Sandžak – zemlja gazija i šehida”

Vaš komentar