VJERNIK SVEMU OZBILJNO PRISTUPA

Kur’anski komentatori, mufesiri, bilježe da je u vrijeme Objave sjedila skupina jevreja, kršćana i muslimana. Svi su od njih govorili, da će oni, za razliku od drugih, ući u Džennet.

Jevreji su rekli: “Mi smo sljedbenici Musaa, a.s., kojeg je Bog odabrao poslanstvom i s kojim je razgovarao.“  Kršćani su govorili: “Mi slijedimo Isaa, a.s., koji je ruhullah i Njegova riječ.“ Muslimani su tvrdili: “Mi slijedimo Muhammeda, a.s., pečata vjerovjesnika, i mi smo najbolji ummet koji se ikada pojavio među ljudima.“

Tada su objavljena dva ajeta, kao jasna i konačna presuda ljudima u kojima Uzvišeni kaže:

وَمَنْ يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتِ مِنْ ذَكَرٍ أَوْ أُنْثَىٰ وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُولَٰئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلَا يُظْلَمُونَ نَقِيرًا.لَيْسَ بِأَمَانِيِّكُمْ وَلَا أَمَانِيِّ أَهْلِ الْكِتَابِ ۗ مَنْ يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ وَلَا يَجِدْ لَهُ مِنْ دُونِ اللَّهِ وَلِيًّا وَلَا نَصِيرًا

“To neće biti ni po vašim željama, ni po željama sljedbenika knjige. Onaj koji radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći mimo Allaha ni zaštitnika ni pomagača. A onaj koji čini dobra djela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, takvi će ući u Džennet i neće im se učiniti nepravde ni koliko trun.“ (En-Nisa, 123-124)

Nije dovoljan Šehadet, pripadnost, pozivanje na pobožnost i djela svojih predaka ili pripadanje određenoj grupi, pa da se pred tobom vrata Dženneta sama od sebe otvore. Takvo poimanje nije ništa drugo do pusta želja. Kur’an nas uči da je čvrsto vjerovanje i dobročinstvo osnova bez koje se ne može pomišljati na spas i uspjeh. Allah, dž.š., kaže:

بَلَىٰ مَنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لِلَّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ فَلَهُ أَجْرُهُ عِنْدَ رَبِّهِ وَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ.وَقَالُوا لَنْ يَدْخُلَ الْجَنَّةَ إِلَّا مَنْ كَانَ هُودًا أَوْ نَصَارَىٰ ۗ تِلْكَ أَمَانِيُّهُمْ ۗ قُلْ هَاتُوا بُرْهَانَكُمْ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ

“Oni govore: ‘Niko neće ući u Džennet osim onoga ko bude jevrej ili kršćanin.’ To su puste želje njihove! Reci: ‘Dajte dokaz ako istinu govorite!’ A nije tako! Onome ko se čitavim svojim bićem preda Allahu i uz to je dobročinitelj pripada nagrada kod Gospodara njegova. Takvi se neće ničega bojati niti će za bilo čime tugovati.“ (El-Bekara, 111-112)

Vjernik zna da sreća i ugoda na Ahiretu i uspjeh na ovome svijetu počivaju na djelima. Džennet ne pripada ljenčinama i neradnicima, već onima koji se ozbiljno trude i nastoje svojim djelom biti predani i ono što rade, rade s čistom namjerom i na najbolji način.
Muslim bilježi hadis u kojem se veli da je Uzvišeni u svemu propisao ihsan (dobročinstvo), a to znači da ono što se radi, radi se na najbolji način. Kad Džibril pita Poslanika:

“Šta je ihsan?“ On veli: “Da vjeruješ Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“ (Muttefekun alejhi)

Osjećaj ihsana ne odnosi se samo na ibadete. Vjernik svaki posao izvršava i radi svjestan da postoji Onaj koji sve motri i pred kojim će svi odgovarati. Poslanik Muhammed, a.s., je vjernike poučavajući, rekao:

“Zaista Allah voli da, kad nešto radite, to uradite ozbiljno, na najbolji način.“ (Et-Taberani)

Islam ne traži samo da radimo dobra djela već istovremeno traži da to što radimo, bilo na njivi, u kancelariji, u fabrici, u džamiji, na funkciji itd. radimo odgovorno i ozbiljno, svjesni odgovornosti za svaki naš korak. Allah, dž.š., nas na to i ovim ajetom podstiče:

“Što god ti važno činio i što god iz Kur’ana učio i kakav god vi radili posao, Mi smo nad vama svjedoci dok god se time zanimate.“ (Junus, 61)

Poslanik Muhammed, a.s., komentarišući drugi ajet sure Mulk u kojem se veli:

“Onaj koji daje život i smrt da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati…“, kaže: “Koji će od vas ljepša djela činiti, više se Allaha bojati, bolje se harama čuvati i biti brži u pokornosti Uzvišenom Bogu.“

Iz ovog tumačenja proizlazi pouka da vjernik uvijek nastoji poslove poboljšati, uljepšati i da je on na tragu onoga što se danas naziva cjeloživotno učenje. Vjernik nastoji da mu je svaki namaz bolji od prethodnog, dan puniji od prošlog, jednostavno, nastoji biti bolji mu’min i čovjek, te bolji stručnjak u svom poslu. Nastojeći svaki posao raditi krajnje ozbiljno, vjernik vodi računa o dvijema stvarima. Da tim poslom zadovolji svoga Gospodara koji sve promatra i da nikog ne ošteti i ne povrijedi svojim djelovanjem. Ihlas i emanet principi su koje vjernik uvijek i svugdje poštuje. Iskrenost i povjerenje vjerniku su vodič i njegova granica.

Samo djelima vjernik može imati rezultat na oba svijeta. Ozbiljnim djelom koje čini iskreno i odgovorno, postiže uspjeh. Porijeklo i pripadnost ni pozivanje na slavnu prošlost neće mu pomoći, osim iskreno djelo. Potvrda tome je i predaja
koju bilježi Bejheki u djelu Šuabul-iman u kojoj se kaže:

“Došao neki čovjek Ebu Hazimu, r.a., i upitao ga: ‘Šta je to zahvala očiju?’ Ebu Hazim mu odgovori: ‘Njihova zahvala je da ako sa njima vidiš dobro, obznaniš ga, a ako vidiš zlo, pokriješ ga.’ Čovjek nastavi: ‘A šta je zahvala ušiju?’ ‘Ako čuješ kkvo dobro, obznaniš ga, a ako čuješ zlo, sakriješ ga.’ – reče Ebu Hazim. ‘A šta je to zahvala ruku?’ – upita čovjek. ‘Da s njima ne dohvatiš i ne uzimaš što im ne pripada, ali da ih podstičeš da rade što je dobro i vodi Allahovom zadovoljstvu.’ – reče Ebu Hazim. ‘A šta je to zahvala stomaka?’ Ebu Hazim odgovori: ‘Da njegov donji dio bude napunjen hranom, a grudi budu napunjene znanjem.’ Zatim Ebu Hazim nastavi savjetujući: ‘Ako ovako budeš zahvaljivao, bit ćeš Allahov zahvalni rob. Onaj koji zahvaljuje samo jezikom, a ne zahvaljuje svojim organima, tj. ne iskazuje zahvalnost djelom je kao čovjek koji ima lijepu odjeću, ali je ne želi obući, te tako nema koristi od nje kada nastupi velika vrućina, ili padne snijeg ili kiša i zavlada hladnoća.“

Uzvišeni Bože, pomozi nam da naša zahvala Tebi bude iskazana djelom kojem je iskrenost temelj, a ozbiljnost kruna. Amin!