Zbog čega se umrli u svojim kaburima kažnjavaju?
Umrli se u svojim kaburima kažnjavaju prije svega zato što su bili nevjernici, što nisu izvršavali Allahove zapovijedi i što su činili ono što im je On zabranio da čine.
Svako ko, prethodno zasluživši kaznu, umre, moraće kaznu i iskusiti, bez obzira na to da li je zakopan u grob ili nije, čak i kad bi ga pojele zvijeri, do pepela sagorjela vatra, pa bio bačen da ga raznese vjetar, ili se utopio u moru i sl. Drugim riječima, ma gdje bilo ostavljeno, svako tijelo i dušu stići će zaslužena kazna u zagrobnom životu, isto kao da je zakopano u zemlju.
Budući da većina svijeta zaslužuje kabursku kaznu, većina umrlih će je i iskusiti. Malo je onih koji će je se spasiti. Zato su grobovi spolja zemlja, a iznutra nesreća i patnja. Grobovi iznutra najčešće su poprište muka, nesreća I žaljenja, od kojih ključaju kao što ključa kotao na vatri, zajedno sa onima što su u njima.
A tada, nekadašnji prohtjevi i puste želje nikome neće ni na pamet padati, istim onima koji su prije toga sve savjete odbijali i na upozorenja se oglušivali da grade kuću koju samo što nisu napustili, a ruše drugu u koju samo što se nisu preselili, da grade kuću za drugoga, a da istovremeno svoju ruše. Ukratko, ovaj svijet je kuća takmičenja, spremište djela i sjeme za sijanje, a Onaj svijet je ili džennetska bašča ili vatrena provalija.
Da bi čovjek poslije smrti izbjegao kabursku kaznu, on se prije svega na ovom svijetu mora čuvati onoga što do nje dovodi. Uzvišeni Allah neće mučiti dušu koja Ga je spoznala, voljela, Njegovim se zapovijedima pokoravala i zabrana klonila.
Od El-Bera’a b. ‘Aziba se prenosi da je čuo da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao:
“O slučaju kada musliman u kaburu bude ispitivan, pa posvjedoči da nema istinskog boga osim Allaha Jedinog i da je Muhammed Allahov poslanik, govori se u riječima Uzvišenog Allaha: ‘Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na Onom svijetu.’ (Ibrahim, 27)” (Buhari)
Svaki čovjek je ponekad u životu osjetio samoću, ali znaj da je istinska samoća onda kad ostaneš sam u kaburu. Šta si pripremio za prvu noć u kaburu? Zar nisi čuo da je to mučna i strašna noć, zbog koje su plakali učenjaci, na koju su se žalili mudraci i od nje strahovali pobožnjaci?!
Prenosi se da je Rebi’a ibn Hejsem, pripremajući se za tu noć, iskopao kabur u svojoj kući i kad god bi osjetio da mu je srce otvrdilo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči kur’anski ajet:
„Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’” (El-Mu’minun, 99–100)
A onda je sam sebi odgovarao:
“Eto, vratio si se, Rebi’a”,
nakon čega bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.
Ibnul-Kajjim kaže:
„Što se tiče berzeha, tu je kazna koju prati bol zbog rastanka poslije kojeg nema povratka, bol zbog prolaska velikog užitka kojeg je propustio zbog zauzetosti nečim suprotnim tome, bol zbog zastora od Allaha, i bol propasti koji cijepa džigerice. Briga, sjeta, kajanje i tugovanje rade u njihovim dušama isto što crvi i insetki rade u njihovim tijelima.
Čak je razaranje njihovih duša neprestano i stalno, dok ih Allah ne vrati u njihova tijela, nakon čega kazna postaje još užasnija i gorčija. Pa gdje je ovo u odnosu na užitak onoga čije srce igra od radosti, sreće i prisnosti sa svojim Gospodarom, čeznući za Njim, odmarajući se u ljubavi prema Njemu, i nalazeći spokoj u Njegovom spominjanju.“ (El-dževabul-kafi)
