ZNAŠ LI KO JE BIO NURUDDIN ZENKI?

Ibn Esir kazuje:

“On nije ništa činio, a da nije imao lijepu namjeru za to. Na ostrvu je bio neki čovjek koji je bio poznat po mnogom ibadetu i svojem izbjegavanju ljudi. Nuruddin se s njim dopisivao i taj je čovjek čuo da Nuruddin često igra lopte.(Vjerovatno se misli na buzkaši, poznatom još i kao kokpar - igra u kojoj igrači jašu konje i trude se da loptu ubace u protivnički gol. (Napomena urednika)) Napisao mu je: ‘Mislio sam da nećeš umarati konje, igrati se i besposličiti, ako u tome nema vjerske koristi.’ Nuruddin mu je napisao: ‘Allaha mi, ne igram se zbog besposlice, već zato što smo u stalnom ratu, a neprijatelj nam je u blizini. Dok mi sjedimo, dođe glas da je neprijatelj navalio, pa moramo odmah poskakati. Također, ne možemo biti u stalnoj borbi, i danju i noću, ljeti i zimi. Nužno je da se i vojska odmori. Ako ostavimo konje bez treninga, ulijenit će se i neće moći dugo putovati u potjeri i borbi, neće znati brzo se kretati, okretati i povlačiti se. Zbog toga ih jašemo i ovom igrom ih treniramo, pa će se navići na brze promjene pravca i biti pokorni jahaču u bici. Allaha mi, ovo mi je bio poticaj za igru loptom.’“

Ibn Esir dodaje:

“Pogledajte ovog veličanstvenog vladara kojem je teško naći nekoga sličnog po ibadetu. Onaj ko ima iskren nijet čak i kad se igra, ta njegova igra postaje jedan od najboljih ibadeta, a takvih je malo na svijetu. Tu također postoji dokaz da nije činio ništa, a da prije toga nije imao iskren i lijep nijet. Ovako su radili učeni i čestiti.“

Nijet odvaja ibadet od adeta

Nijet je ono što odvaja djelo koje se čini radi Gospodara nebesa od nečega što je običaj. Imamo kupanje radi uklanjanja nečistoće i kupanje koje je zbog rashlađivanja i opuštanja. Imamo davanje imetka koje je poklon, a ima i onog koje je ibadet i koje je radi sticanja Allahova zadovoljstva – zekat, sadaka, keffaret. Imamo ustezanje od hrane kao lijek ili predostrožnost, a imamo i ono koje je približavanje Allahu, a to je ramazanski post. Nijet je taj koji odvaja jedno od drugog. Imam Ibn Kajjim je rekao:

“Nešto jednako i u istoj formi može biti pohvalno i pokuđeno. U takve suprotnosti spadaju: tevekkul (oslanjanje) – ‘adžz (nemoć); redža (nadanje) – temenni (priželjkivanje); ljubav radi Allaha – ljubav bez te namjere; želja za pozivanjem Allahu – želja za vođstvom; uzdizanje Allahove riječi – vladanje Zemljom; praštanje – poniženje; prijaznost – mržnja; oprez – hrđavo mišljenje o nekome; poklon – mito; obavještavanje – tužbe; pričanje o blagodatima iz zahvalnosti – hvalisanje njima. Prvo od nabrojanog je pohvalno, a drugo je pokuđeno. Ista im je forma, ali je namjera različita.“(Mekasidul-mukellefin, 70,71.)

Ovo je Salahuddin Ejjubi

O njemu kadija Ibn Šeddad kaže:

“Osamdeset četvrte godine, kada sam se oprostio sa bratom i vojskom, u Askalanu, krenuli smo ka obali želeći Akku. Bila je žestoka zima i more je bilo jako valovito i nemirno. Talasi su se činili kao bregovi. Bio sam neiskusan u plovidbi morem. Čini mi se, da mi je neko ponudio: ‘Plovi morem samo jednu milju, dat ću ti da upravljaš čitavim svijetom!’ – ja to ne bih prihvatio. Smatrao sam maloumnikom svakoga ko plovi morem nastojeći da zaradi neki novac, a sve to zbog velikog straha koji bih osjetio kada bih vidio talasanje mora. Dok sam tako promišljao, Salahuddin se okrenuo meni i rekao: ‘Razmišljam o tome da, kada mi Allah omogući oslobođenje ostatka obale, izdijelim zemlje i postavim namjesnike, oprostim se sa ljudima i krenem ovim morem do njegovih ostrva i slijedim neprijatelje, tako da na Zemlji ne ostavim nikoga ko će nijekati Allaha.’ Njegove riječi su imale golem uticaj na mene, tako da su poništile moje prethodno razmišljanje, pa sam mu rekao: ‘Na Zemlji nema nikoga hrabrijeg od moga vođe niti iko ima jači nijet za pomaganje Allahove vjere.’ Ispričao sam mu šta mi je bilo palo na pamet, a onda sam mu rekao: ‘Ovo je samo lijepa namjera, a vođa treba da hoda morem vojske koja je zid islama, i ne bi trebalo da dovodi u opasnost svoj život.’ On je rekao: ‘Tražim da mi kažeš šta je najčasnija smrt?’ Ja sam rekao: ‘To je smrt na Allahovom putu.’ ‘Ono što priželjkujem je da umrem najčasnijom smrću.’ – reče on. Kakva je samo bila njegova čistota i hrabrost! Allahu moj, znaš da je učinio sve što je mogao da pomogne Tvoju vjeru nadajući se Tvojoj milosti, pa mu se smiluj.“(‘Ujunurrevdatejn, 2/309-311.)